Balkanski Sprachbund

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Balkanski jezici)
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Balkanski Sprachbund (Balkanska jezična grupa ili Balkansprachbund) je zajedničko ime za paralelne sličnosti u gramatici, sintaksi, rječniku i fonologiji, koje se nalaze u balkanskim jezicima jugoistočne Europe što inače pripadaju raznim granama indoeuropskih jezika kao albanski, grčki, romanski i slavenski jezici. Iako je razmjerno ograničen broj zajedničkih riječi koje njihovi rječnici sadrže (izim obilja zajedničkih turcizama), gramatike i fonetika ovih jezika imaju dosta paralelnih sličnosti, medju kojima je zajednički defektni padežni sustav, gubitak infinitiva i prezentskog participa, težnja k analitizaciji, gutanje suglasnika, obilje turcizama i doslovno fonetsko pisanje ('piši kako govoriš').

Abstract

Balkan Sprachbund (linguistic area) is the ensemble of areal features i.e. similarity in grammar, syntax, vocabulary and phonology among languages of the Balkans, which belong to various branches of Indo-European, such as Slavic, Greek, Romance and Albanian. While they share little vocabulary (except connecting turkisms), their grammars have very extensive similarities; for example they have similar case systems and verb conjugation systems and have all become more analytic, although to differing degrees.

Tijek upoznavanja

Prvi koji je pismeno uočio značajne sličnosti medju susjednim balkanskim jezicima iz različitih skupina je bio Slovenac Jernej Kopitar 1829. godine, ali se ova teorija Sprachbunda razvila osobito između 1920. i 1930, radom Gustava Weiganda i Kristiana Sandfeld-Jensena (Linguistique balkanique, 1930). Termin „Balkanska jezična zajednica“ je skovao rumunjski lingvist Aleksandar Rosetti 1958. godine. Theodor Capidan je tvrdio kako struktura balkanskih jezika može biti zamijenjena standardnim jezikom. Mnogi tekstovi koji su raspravljali o ovoj temi su bili na njemačkom, pa se za stručni termin „Balkanska jezična zajednica“ često rabi i kraći njemački naziv Balkansprachbund.

Medju ove slično-balkanizirane jezike danas uglavnom pripadaju: suvremeni novogrčki (Dhimotikî), albanski, rumunjski, bugarski, macedonski, bošnjački i torlački, pa većim dijelom još srbianski, crnogorski, Vukov novohrvatski standard, novoštokavska jekavica i novoštokavska poluikavica. Od južnoslavenskih, u taj Balkanski Sprachbund ne pripadaju zapadniji idiomi: slovenski, gradišćanski, hrvatska kajkavica i čakavica, staroikavska šćakavica i klasični izvornohrvatski do 1918. tj. službeni javnohrvatski jezik prije prisilne jugoslavenske balkanizacije po Vuku Karadžiću.

Oni kojima je taj Balkanski Sprachbund idejno nepoželjan i nepodoban, često ga nastoje prikriti, zamagliti i relativizirati. Tako neki ideološki protivnici toga balkanskog modela kao npr. Aleksandar Graur i sada tzv. 'hrvatski' vukovci tvrde kako je termin „Balkanska lingvistika“ neprikladan, jer bi se neke zajedničke osobine u ovim jezicima mogle objasniti i neovisnim jezičnim razvitkom u svakom jeziku, dok je za druge ovo samo tzv. „lingvistički reciprocitet“, što ne bi bio dovoljan razlog da postoji „Balkanska lingvistika“, kao što na primjer postoje Romanska ili Germanska lingvistika, itd.

Balkanizirani jezici

Jezici koji sadrže te balkanske sličnosti pripadaju u 5 različitih grana indoeuropskih jezika:

  • Albanski jezik
  • Grčki jezik
  • Indo-iranski jezici: romski jezik
  • Romanski jezici: rumunjski, aromunski, megleno-rumunjski i istro-romanski
  • Slavenski jezici: bugarski, makedonski, srpski (osobito torlački dialekt) i novohrvatski (osobito štakavska poluikavica).

Ipak nemaju svi ti jezici podjednak broj zajedničkih balkanskih crta. Stoga su podijeljeni u tri grupe:

  • Albanski, rumunjski, makedonski i bugarski imaju najviše tih zajedničkih balkanskih osobina tj. izrazito su balkanizirani.
  • Srpski (najviše njegovi južni i istočni dijalekti) i grčki dijele s ostalima tek manji broj balkanskih osobina.
  • Turski i novohrvatski (štakavski) - s ostalim jezicima uglavnom dijele samo rječnik i zamjenu infinitiva opisnim konjuktivom (dadakanje).
  • Medju deklariranim katoličkim Hrvatima, u taj Balkansprachbund izrazito spadaju Janjevci i rumunjski Krašovani, a dijelom donekle i štakavski ikavci, dok su uglavnom bez traga balkanizama naši kajkavci, čakavci, ikavski šćakavci (staroštokavci), Gradišćanski Hrvati i domaći dubrovački starojekavci.

Finski lingvist Jouko Lindstedt je 2000. godine sastavio „Balkanizacijski faktor“ koji svakom balkanskom jeziku daje rezultat proporcionalan s brojem crta koje imaju ostali jezici u Sprachbundu. Rezultati su:

  • Jezik - Rezultat
  • Romski 7.5
  • Grčki i balkanski romanski 9.5
  • Albanski 10.5
  • Balkanski slavenski 11.5
  • Od svih proučavanih jezika, makedonski jezik je dobio 12.0, tj. najveći ukupan rezultat balkanizacije.

Još jedan jezik na kojeg je utjecao Sprachbund je i judeo-španjolski dialekt kojim su govorili sefardski Židovi što su živjeli na Balkanu. Osobine koje je dobio (osobito u pogledu glagolskih vremena) su vjerojatno posudjene iz grčkoga.

Iskon Sprachbunda

O podrijetlu ovih osobina i njihovom razvitku i položaju se nadugačko raspravljalo i predložene su različite hipoteze:

Trački, dakijski i ilirski

Kako se ove osobine ne mogu naći u inim srodnim jezicima ovih jezika koji ne pripadaju u Sprachbund (kao što su ostali slavenski ili romanski jezici), rani istraživači među njima i Kopitar, smatrali su da su one dobivene iz starih domorodačkih jezika (tračkog, dakijskog i ilirskog) koji su formirali osnovu za moderne balkanske jezike. Kako je malo dostupnih podataka o ovim ranijim jezicima, ne može se odrediti jesu li ove osobine doista bile nazočne u tim ranim jezicima.

Grčki utjecaj

Još jedna hipoteza Kristiana Sanfelda iz 1930. godine je kako su sve ove osobine potpuno grčki utjecaj, uz predpostavku da je Grčka "oduvijek bila superiorna civilizacija u odnosu na svoje susjede", pa grčki ne bi mogao posuditi svoje lingvističke osobine od njih. Međutim, nijedan stari grčki dialekt nema ove crte; balkanizmi u grčkom se javljaju kao jezična inovacija tek nakon klasičnog i bizantskog perioda. Također se grčki nalazi na periferiji Sprachbunda i u njemu izostaju neke bitne osobine toga, kao što je postpozitivni član.

Latinski i romanski

Rimsko carstvo je kontroliralo Balkan i moguće je da su lokalni dialekti latinskog ostavili znak na svim jezicima na Balkanu, što bi utjecalo i na jezike slavenskih pridošlica. Slaba točka ove hipoteze George Solt-a je da se samo neke takve osobine mogu naći u inim romanskim jezicima i ne postoji dokaz da su balkanski Romani bili dovoljno dugo izolirani da ih razviju. Argument ovome bi bile strukturalne pozajmice ili "kalkovi" u makedonskom iz arumunskog, što se može objasniti time da je arumunski bio substrat za makedonski, ali to i dalje ne objašnjava koje je podrijetlo tih inovacija u arumunskom.

Razni izvori osobina

Danas je najprihvaćenija hipoteza koju je postavio poljski znanstvenik Zbigniew Gołąb. Ona se sastoji u tome da nisu sve osobine iz istog izvora, pa je utjecaj među jezicima bio recipročan: neke od njih mogu se pratiti iz latinskog jezika, slavenskih ili grčkog jezika dok se druge, osobito osobine koje imaju samo rumunjski, albanski, makedonski i bugarski, mogu objasniti pomoću substrata koji se očuvao nakon romanizacije (u slučaju rumunjskog) ili slavizacije (u slučaju bugarskog). Na albanski su utjecali i latinski jezik i slavenski jezici, ali je također zadržao mnogobrojne prvotne osobine. Jedan argument u prilog "teoriji o više izvora" je da je burna povijest Balkana tjerala različite grupe da se sele na mjesta koja su naseljavali ljudi koji su govorili drugi jezik. Ovakve male grupe bi bile brzo asimilirane i ponekad su ostavljale obilježja u jeziku koji su usvajali. Druga ideja je da je, prije modernog doba, višejezičje na Balkanu bilo često, pa se promjena u jednom jeziku brzo širila u druge jezike. Argument koji podržava ovaj pogled je da se jezici s najviše "balkanizama" nalaze u oblastima gdje su ljudi jednog jezika bili u kontaktu s ljudima drugih jezika.

Povijest balkanizacije

Najverojatnije su najraniji kontakti bili između predaka Proto-Rumunja i Proto-Albanaca, između prvog i petog stoljeća po Kristu. Ovu hipotezu podržavaju neke riječi iz albanskog jezika koje su posudjene iz kasno-latinskog jezika Balkana, kao i iz rumunjskog substrata, koji ima riječi srodne riječima iz albanskog. O točnijem prostoru gdje je taj kontakt nastao se još uvijek raspravlja i moguća su razna područja između sjeverne Albanije i Transilvanije. Sve rumunjske inačice (od republike Moldavije do Vlaha iz Srbije) su dio ovog Sprachbunda, što upućuje kako su se ove osobine razvile još prije negoli su ovi dialekti divergirali.

Doselidbom Slavena je započelo srednjovjeko doba selidbi Balkanom, što je stvorilo multietničke zajednice i dovelo do jezičnih mješavina kao začetka te balkanizacije. To je počelo od 8. stoljeća i dio tih osobina je bio nazočan već od 12. st., mada se u nekim krajevima nastavilo i u 17. st. Srpski se jezik tek kasnije tomu priključio, što se vidi po razmjerno manjem broju osobina koje dijeli s ostalim balkanskih jezicima, od čega je većina prisutna uglavnom na jugoistoku u torlačkom dialektu koji je susjedan s bugarskim dialektima. Najkasnije je ta jezična balkanizacija politički ušla odnedavna i u hrvatski, uglavnom tek od 20. stoljeća pod Jugoslavijom. Samo manji dio ove početne balkanizacije je vidljiv u tekstovima srednjovjeke Grčke u doba Bizanta. Slično je bilo i u srednjovjekoj Srbiji u doba Nemanjića s još razmjerno malo tih jezičnim balkanizama u slavenskom kontekstu. Najjača takva balkanizacija u jezicima južnih Slavena se razvila u doba turske vlasti Otomanskog Carstva izmedju 16.- 19. st.

Zakašnjela iznimka je Hrvatska, na čijemu današnjem ozemlju je izim povremenih pljačkaških provala, duža turska vlast uglavnom bila ograničena na kasniju Vojnu krajinu tj. istočnu Slavoniju, Pounje i dio dalmatinske Zagore (najduže oko Imotskoga). Stoga su prije 20. st. ti jezični balkanizmi u Hrvatskoj bili uglavnom provincialno ograničeni tek na rubna naselja krajišnika u Vojnoj krajini uz bosansku granicu, dok u hrvatskim gradovima i okolnim selima pod Austrougarskom sve do 1. svj. rata uglavnom još nije bilo te jezične balkanizacije. Glavnina slične zakašnjele balkanizacije je naknadno već nakon propasti Otomanskog carstva, politički nametnuta u hrvatski jezik tek od 20. stoljeća pod Jugoslavijom, a isti dodatni unos se još nastavlja sve do danas: zbog dolaska mnoštva već balkaniziranih izbjeglica i doseljenika u novu Hrvatsku (iz Bosne, Vojvodine i Kosova), kao i zato jer su sve do danas oko polovice štokavskih jezikoslovaca u Hrvatskoj rodom iz Bosne, pa sad i u Hrvatskoj javno nameću svoje zavičajne govore koji su manjeviše balkanizirani.

Gramatičke osobine: padeži

Broj balkanskih padeža je smanjen i nekoliko padeža je zamijenjeno prijedlozima; jedina iznimka s većinom očuvanih padeža je književni srpski (osim torlačkoga). Zajednički tipski padežni sustav takvog balkanskog jezika je većinom:

  • Nominativ
  • Dativ
  • Akuzativ (pomoću prijedloga i oblika nominativa)
  • Vokativ

U balkanskim jezicima dolazi do spajanja genitiva i dativa (ova pojava naziva se sinkretizam), primjeri:

  • Jezik: Dativ - Genitiv
  • Srpski: Dao sam knjigu Marije. To je od Marije knjiga.
  • Makedonski: I ja dadov knigata na Marija. Knigata e na Marija.
  • Bugarski: Dadoh knigata na Mariя. Knigata e na Mariя;
  • Albanski: Ia dhashë librin Marisë. Është libri i Marisë.
  • Rumunjski: I-am dat cartea Mariei. Este cartea Mariei.
  • Grčki: Έδωσα το βιβλίο στη Μαρία (edosa to vivlio sti Maria), ili razgovorno: Έδωσα το βιβλίο της Μαρίας (edosa to vivlio tis Marias). Της το έδωσα (tis to edosa) - Dao sam joj. Είναι το βιβλίο της Μαρίας (Ine to vivlio tis Marias).

Sinkretizam lokativa i padeža za smjer (naš akuzativ):

  • Jezik "u Grčkoj" - "u Grčku"
  • Bugarski: v Gъrciя - v Gъrciя
  • Grčki: στην Ελλάδα - στην Ελλάδα
  • Rumunjski: în Grecia - în Grecia

Glagolska vremena: futur

Balkanski futur se formira analitički, uz pomoćni glagol koji znači "htjeti".

  • Jezik Varijanta Formiranje Primjer: "Vidjet ću"
  • Srpski (pisani standard): "hteti" (promenljiv) + infinitiv Ja ću videti (videću); govorni jezik: "hteti" (promjenjiv) + konjuktiv Ja ću da vidim
  • Makedonski: "ќe" (nepromenljivo) + prezent Ќe vidam
  • Bugarski: "щe" (nepromenljivo) + prezent Щe vidя
  • Grčki: "Θα" (nepromenljivo) + konjuktiv Θα δω
  • Albanski: "do" (nepromenljiv) + konjuktiv Do të shikoj
  • Aromunski: "va" (nepromenljiv) + konjuktiv Va s-ved
  • Rumunjski (pisani standard): "a voi" (promenljiv) + infinitiv Voi vedea; govorni: "o" (nepromenljiv) + konjuktiv O să văd; govorni (drugi način): "a avea" (promjenjiv) + konjuktiv Am să văd; arhaično: "va" (nepromenljivo) + konjuktiv Va să văd
  • Romski (Erli): "ka" (nepromenljiv) + konjuktiv Ka dikhav

Analitički oblik perfekta

Analitički perfekt se u balkanskim jezicima formira pomoću glagola "imati". Podrijetlo ove osobine može biti latinsko. Međutim ova osobina nije prisutna u bugarskom i srpskom jeziku, gdje se analitički perfekt formira glagolom "biti" i radnim glagolskim pridjevom: obeщal - "obećao" (radni glagolski pridev); sъm (bug.); sam (srp.)č obeщal sъm; obećao sam (srp.), perfekt. Konstrukcija s glagolom "imati" karakteristična je za makedonski ("Imam veteno" - Obećao sam).

Gubitak infinitiva: dadakanje

Infinitiv koji je normalno čest i uobičajen u inim slavenskim i romanskim jezicima, na Balkanu je često izgubljen i zamijenjen opisnim konjuktivnim konstrukciama, tzv. balkansko dadakanje:

  • u makedonskom, grčkom i toski-albanskom, infinitiv je potpuno izgubljen i nepoznat
  • u arumunskom, bugarskom i južnim srpskim dijalektima, infinitiv je skoro potpuno izgubljen
  • u gheg-albanskom i megleno-rumunjskom rabi se samo u manjem broju izraza
  • u standardnom rumunjskom i srpskom, infinitiv dijeli mnoge funkcije paralelno s konjunktivom
  • turski koji se govori u Slivenu i Šumeni je također skoro potpuno izgubio infinitiv. Iako je to altajski jezik, ipak pripada Sprachbundu.

Poredbeni primjeri

Npr. izraz "Želim pisati" u različitim balkanskim jezicima paralelno glasi:

  • Jezik: Primjer - Napomena
  • Srpski "Želim da pišem", nasuprot obliku koji je uobičajen u Hrvatskoj: "Želim pisati".
  • Bugarski: "Iskam da piša"
  • Makedonski: "Sakam da pišuvam"
  • Albanski: "Dua të shkruaj"
  • Moderni grčki: "Θέλω να γράψω"
  • Rumunjski: "Vreau să scriu" nasuprot starijemu "Vreau a scrie", koji je također ispravam, ali se rijetko koristi.
  • Bugarski turski: "isterim yazayım". U standardnom turskom jeziku u Turskoj "yazmak istiyorum" gde je "yazmak" infinitiv.

Kojakanje bez priloga sadanjeg

Druga česta pojava defektne gramatičke degradacije pri Vukovoj balkanizaciji izvornohrvatskog jezika još je u konjugaciama (glagolskoj spregi) i tzv. "kojakanje" tj. gubitak i izostanak prezentskog participa (glagolski prilog sadanji), pa ga u balkaniziranim jezicima i dialektima zamjenjuju opisno-odnosne konstrukcije većinom pomoću čestice "koji ...". U jače balkaniziranim idiomima kao što su torlački i makedonski, participi prezenta su već posve nestali i uvijek ih zamjenjuju slične opisne konstrukcije. U Vukovim polubalkanskim idiomima kakvi su npr. srbianski, crnogorski, bošnjački i vukovizirani novohrvatski standard (ne izvornohrvatski ni ini dialekti), gubitak prezentskog participa je djelomičan tj. nemaju ga svi svršeni glagoli, iako se dijelom očuvao kod nekih trajnih glagola, ali se i tada vrlo rijetko rabi u praksi (većinom stilski u pjesništvu). Naprotiv je u tim Vukovsko-balkanskim idiomima većinom uobičajeno da umjesto prezentskog participa stoje opisne produžene konstrukcije s odnosnom česticom 'koji, koja, koje' po Vukovom balkaniziranom modelu "... onaj, koji ..."

Naprotiv, u predjugoslavenskom izvornohrvatskom jeziku sve do 1918, i jednako u većini hrvatskih dialekata osobito u kajkavici i čakavici, umjesto tih produženo-opisnih balkanskih konstrukcija sa "koji ...", uz imenicu većinom stoji samo kratki particip prezenta na -eći ili -ući. U javnomu izvornohrvatskom, pa u gradišćanskom, staroštokavskom i kajkavici je taj particip sadanji obično ispred pripadne imenice, dok je u arhaičnoj jadranskoj čakavici on češće iza imenice. Ideologizirani Vukovski jugoslavisti doduše nam dogmatski podmeću, kako su ovi hrvatski participi neizvorni tj. navodno uneseni pod germanskim ili romanskim utjecajem, što je lažna ideološka besmislica zato, jer se slični nalaze već i u našim srednjovjekim tekstovima na glagoljici (bez 'kojakanja') još od 11. stoljeća, pa su dakle nedvojbeno izvornohrvatski. Slijedi nekoliko tipskih glagolskih primjera toga Vukovo-balkanskog "kojakanja" uz dodane participne oblike iz izvornohrvatskog i glavnih dialekata:

Poredbeni primjeri

  • Vukov Balkan: čovjek koji misli; - izvornohrvatski: misléći čovjek, kajkavski: misléči človek, otočno-čakavski: čovîk mislêći.
  • Vuk.Bal. dijete koje sjedi; - izv.hr. sjedéće diete, kaj. sedéče dete, čak. dîte sidêće.
  • Vuk.Bal. djevojka koja pjeva; - izv.hr. pjevajúća divojka, kaj. pevajóča divôjka, čak. divôjka pivajûća.
  • Vuk.Bal. duh koji lebdi; - izv.hrv. lebdéći duh, kaj. prhajóči duh, čak. jamna parhajûća.
  • ... itd.

Fonetika: gutanje suglasnika

Za većinu balkanskih jezika je značajno gutanje tj. izostavljanje nekih početnih i ponajviše završnih sugasnika, pa spram srodnih nebalkanskih jezika, ovi balkanski znatno češće počinju i završavaju vokalima. Ova je fonetska redukcija nadasve izražena u grčkomu, makedonskom, srpskomu i hrvatskoj štakavici.

  • Novogrčki spram izvornoga starogrčkog redovito gubi nastavke -i(s), -o(n) i -o(s) pa tu završava prethodnim vokalom. Isto na početku redovno gubi aspirirano h ('), pa je unutar riječi preostalo jedino "tvrdo" ch, a sprijeda počinje idućim vokalom: (h)i-, (h)e-, (h)o- itd.
  • Srpski u većini govora osim tek dijelom u književnom standardu, guta i izostavlja početno h-, a takodjer izostavlja i završne suglasnike, ponajviše -l i -r u nastavcima -o(l) i -e(r).
  • Hrvatski u nebalkanskoj čakavici i kajkavici redovito ima dobro očuvane početne i sve završne suglasnike, dok je to gutanje suglasnika najviše izrazito u balkaniziranoj poluikavskoj štakavici, a dijelom i u Vukovu književnom standardu: npr. te(r), (h)rdjati, (h)udika, na(h)uditi i slično.

Fonetsko pisanje

U većini mladjih balkanskih jezika kojih je posebna povijest pismenosti uglavnom kraća od tisućljeća, bila je i logična primjena fonetičkog pisanja po Vukovom načelu "piši kako govoriš", što je inače zajednička značajka i u većini mladjih afroazijskih jezika u bivšim kolonijama. Naprotiv kao i većina starijih europskih jezika, tako su nadasve grčki pa i hrvatski ranije sve do 19. stoljeća uglavnom pisani po etimologijskom načelu tj. većinom korijenski, kojim se u njihovim pisanim tekstovima nastojalo izraziti i očuvati raniji razvojni izvor pojedinih riječi.

Medjutim, novijim ujednačavanjem pod polukulturnim obterećenjem i pritiskom nerazvijenog okružja okolnih balkanskih naroda, podjednako su i grčki i hrvatski prebačeni iz europskog jezičnog okružja u taj pojednostavljeni i nerazvijeni balkanski Sprachbund, pa im je objema konačno dosad nametnuto balkansko fonetsko pisanje vukovskog tipa. Posljedak toga je u Grčkoj nakon više tisućljeća grčkoga etimologijskog pisanja, odnedavna im nametnuti balkanski fonetski "dhimotikî" (= približno: 'pučkopis'), a Hrvatskoj je to nakon punog tisućljeća europske tradicije hrvatskoga korijenskog pisanja, pod pritiskom slične balkanske vukovizacije odnedavna bio silom nam nametnuti novosadski jugoslavenski vukopis, koji se i nakon izdvajanja novije neovisne Hrvatske manjeviše zadržao u već balkaniziranoj javnosti sve do danas.

Balkanski turcizmi

U svim balkanskim jezicima zemalja koje su više stoljeća bile u Turskom carstvu, leksički su manjeviše značajni slični zajednički turcizmi u njihovom rječniku. Za vrijeme turske vlasti na Balkanu koja osim susjedne Bosne, istočne Slavonije i Imotskog, većinom nije dugoročno dosezala na današnje hrvatsko ozemlje (izim tek kraćih pljačkaških provala). Zato su turske posudjenice ili turcizmi u najvećem dijelu Hrvatske većinom bili nepoznati i tu su se do 1. svj. rata rabili uglavnom samo u lokalnim pučkim govorima užega pograničnog pojasa uz Bosnu (Imotski - Pounje - Županja), pa su se dotada u hrvatskoj javnosti smatrali nekulturnim rubnim provincializmima. Naprotiv, u javnomu kultiviranom govoru i pisanju osobito po hrvatskim gradovima prije Jugoslavije uglavnom nije ni bilo turcizama sve di 1. svj. rata, osim tek jedino najpoznatija štokavska 'rakija' (turs. raki): kajkav. žganica, čakav. dropica.

Tek nakon propasti Turskog carstva na Balkanu tj. od 1. svj. rata se u hrvatskoj javnosti preko jugojezičnog jedinstva nameće sve veći broj novih i sve dotad stranih turcizama, koji postupno potiskuju ranije stoljećima uobičajene izvornohrvatske istoznačnice tj. slavenske sinonime u sličnim oblicima često nazočne i u inim slavenskim jezicima izvan Balkana. Takve slavensko-izvornohrvatske riječi su potom unitarni jugoslavisti u 20. stoljeću zaredom proglasili 'zastarjelim arhaizmima'. Neke koje su se još ipak najupornije očuvale i kroz 20.st.- s namjerom konačnog istrjebljenja su ih dosad ideološki žigosali kao tzv. "ustaške novokovanice" (iako su iz prošlih stoljeća !) koje se više nisu smjele javno spomenuti i o tima više nije bilo diskusije. Tako su u ime jugoslavizma u balkaniziranoj Hrvatskoj ustvari naknadno i nasilno nametnuti novi turcizmi, koje su potom naši Vukovci proglasili za "lijepe, milozvučne" i nezamjenjive riječi, a najgorji su slučajevi u Hrvatskoj te novije nasilne zamjene: tur. 'šećer' (= hrv. slador), 'čarape' (nazuvke ili bičve), 'dućan' (prodavaona i trgovina), 'zanat' (obrt), 'kula' (utvrda-toranj) i slične.

Tu se za primjer još navodi tridesetak takvih naknadno nametnutih jugo-turcizama, a u (zaporkama) su njihove slavensko-izvornohrvatske istoznačnice koje su u Jugoslaviji potisnute - ili čak zabranjene i osim kod staraca, neke su dijelom već izumrle u svijesti prosječnih mladjih Hrvata (oznaka zvjezdicom*): Noviji jugo-turcizmi u Hrvatskoj su npr. balvan (trupac), bašća (vrt), boza (sok), ćitaba (popis), ćošak (ugao), ćuprija (most), čarapa (turs. čorap: hr. nazuvka* ili bičva), česma (vrelo), ćilim (sag-prostirač), divaniti (pričati), djabe (mukte), dućan (tur. dukkan: hr. prodavaona), dugme (tur. dogme, madj. gumb: hr. puce*), kajgana (pražetina), kalup (uzorak), kazan (kotlić), krevet (tur. kevter: hr. postelja), kula (toranj-utvrda), mušterija (stranka-kupac), nišan (meta), ortak (suradnik), pazar (tržnica), pendjer (prozor), rakija (žganica*), šećer (tur. šeker: hr. slador), šećerni (tur. šekerli: hr. sladorni), tulum (nazdravica*), veresija (zajam), zanatlija (obrtnik), zanatski (obrtni) ...itd.

Balkanske jugo-psovke

Kao tipska značajka balkanske polukulture pripadnih jezika spram srednjoeuropske civilizacije, jesu mnogobrojne i uzastopne, uglavnom seksističke psovke na temu "jebačine, k...c, p...a", koje se kao slični prijevodni kalkovi nalaze u većini susjednih jezika što lingvistički tvore Balkanski Sprachbund. Jugo-balkanski prikazivači tih vulgarnih psovki (npr. u Wikipediji) nastoje ih relativizirati, zato jer pripadni kronični psovači to smatraju normalnim ili čak poželjnim, pa zapravo time sebi u društvu sličnih Balkanaca podižu ugled i samopouzdanje. Novoštokavske jugo-psovke su kod nas daleko najbrojnije i najvulgarnije, a danas se najviše nalaze u šatrovačkom slangu kod društvenog polusvijeta i u kriminalnom podzemlju.

Kod nas je najveću zbirku takvih balkanskih psovki, uglavnom u okviru štokavskog jugojezika popisao Tomislav Sabljak 2001. (Rječnik hrvatskog žargona). U hrvatskim gradovima se za takvo balkansko-srboidno psovanje nerijetko rabi kolokvialni izraz "psovati na ćirilici". Neosporna činjenica je iz novih medjunarodnih statistika (Wikisource), kako po grubim i mnogobrojnim psovkama Srbianci spadaju medju 8 najgorjih psovačkih naroda na svijetu, a po tomu su medju prvima u Europi i vidno prostačniji od svih okolnih naroda. Izrazito pristojni i nepsovački Hrvati sve do danas prevladavaju uglavnom u neštokavskim dialektnim krajevima: zamalo bez ozbiljnih psovki su dosad osobito Hrvatsko Zagorje, Medjimurje i većina jadranskih otoka. Naprotiv glavne i najteže javne psovačnice u današnjoj Hrvatskoj jesu: zagrebačka Dubrava, Novi Zagreb, Sisak, Osijek, riječka luka i novija rubna predgradja Splita.

Postanak i razvitak tih glavnih psovačnica u Hrvatskoj vidljiv je i najbolje ilustriran kroz dijelom dokumentirane pojave psovača na primjerima Zagreba i Varaždina. Ranije je najveća psovačnica u Hrvatskoj bila Riječka luka, a pravoslavnih selskih psovača je bilo najviše uz bosansku granicu tj. bivša Vojna krajina. Prama tomu, prije Jugoslavije u najvećem dijelu matične Hrvatske uglavnom nije bilo grubljeg psovanja izuzuzev riječke luke i pravoslavnih graničara, a sada brojne balkanske jugo-psovke su nam većinom pristigle tek nakon Turaka pod Jugoslavijom, tj. nakon 1920tih niti pred stotinjak godina, pa su nam te jugo-psovke zapravo stigle zajedno s novim srbohrvatskim jugojezikom. Zato u kajkavskom Varaždinu i Zagrebu još pred stotinjak godina uglavnom nije ni bilo pravih psovača, izim tek blažih kajkavskih polupsovki, a prvi poznati psovači se tu pojavljuju u Jugoslaviji, od 1930tih godina uglavnom kao novi štokavski jugo-doseljenici iz središnjeg Balkana. Vidi još pobliže: Jugo-psovke i naše stare kletve.

Vukopis i dimotiki

U većini inih novijih balkanskih zemalja koje uglavnom nisu imale izrazito samosvojne tisućljetne kulture, ulazak i povezivanje u zajedničku balkansku kulturu i jezični Sprachbund nisu imali osobito teške ni tragične posljedice. Medjutim se to susjedsko povezivanje razmjerno najteže i najnepovoljnije odrazilo nadasve na opću kulturu i jezike hrvatskoga i grčkog naroda, i to na nevjerojatno sličan negativni način s nizom paralelnih vrlo loših posljedica i kulturno-jezičnih pa čak i gospodarskih regresija.

U grčkom primjeru te novije balkanizacije dosta slično našemu hrvatskom slučaju, ono najbitnije dugoročno je takodjer započelo zaobilazno, sa zatiranjem izvornoga grčkog jezika. Nakon početka grčkog oslobodjenja od Turaka u 19. stoljeću, većina svjestne grčke inteligencije je željela i nastojala na obnovi prastarog i uglednoga starogrčkog jezika prije Turaka, tj. ostvarivo bar na srednjovjekoj razini bizantsko-grčkoga. U tom pogledu je zbog otočne izolacije, donedavna bio razmjerno najbolje u živom govoru izvorno očuvan srednjovjeki grčki na otoku Kreti, pa je pomoću izvornih starogrčkih tekstova i očuvanoga kretskog dialekta bio složen kultivirani novogrčki pravopis tzv. Katharevousa (čit. katarevusa = književni purizam) koji je kod nas većinom analogan i paralelan s izvorno-hrvatskim Korienskim pravopisom.

Medjutim kao i kod nas s V.Karadžićem i bečkim Vukopisom, tako se kroz zadnja 2 stoljeća i u Grčkoj uporno vodilo nadmetanje tog pravoga nacionalnog pravopisa s drugim i sve jačim balkaniziranim polugrčkim tzv. Dhimotiki (= 'pučkopis'), koji je nametao u vezi sa susjednim zemljama balkanizaciju i pojednostavljeno fonetičko pisanje, a osnova tomu su rubno-miješani i mladji sjevernogrčki govori s jakom balkanizacijom i obiljem tursko-albansko-slavenskih primjesa u leksiku, sintaksi i gramatici. Ranijih desetljeća, dokle je još Grčkom vladala kulturnija kraljevina, izgledalo je realnim kako će konačno ipak prevladati tradicijska Katharevousa tj. grčki "korjenopis", iako o tomu donedavna još nije bila donesena i završna zakonska odredba (slično taktičko otezanje kao i kod nas u Hrvatskoj - pa su i posljedice podjednake).

Medjutim je u medjuvremenu usmjerenim prosvjedima srušena grčka kraljevina i proglašena republika, a zatim je zbog loše nutarnje i vanjske politike novih republikanaca, Grčka još zapala i u političko-gospodarsku krizu takodjer s kulturnim odrazima. Zato je državnim udarom vlast preuzela vojna hunta, čiji uspjesi obnove nisu bili osobiti pa nakon par godina pada s vlasti. Medjutim su kulturne posljedice tih republikanskih pa vojnih prevrata po Grke bile katastrofalne, pa je zatim u metežu konačno donesen i ranije neočekivani zakon kojim se odbacuje tradicijska Katharévousa (korjenopis) i kao novi standard službeno uvodi sjeverni polugrčki Dhimotikî (= balkanski 'vukopis' u grčkoj inačici).

Medjutim, uvodjenje odgoja na temelju takvih strano-balkaniziranih jezičnih standarda, kako u Grčkoj tako i Hrvatskoj nemaju samo izravne kulturno-jezične posljedice, nego i dugoročni odraz na svijest kroz primitivnije nevezano razmišljanje u polujezično-zbrkanom kontekstu, jer se teško slaže s duboko uvriježenom nacionalnom baštinom pripadnih populacija. Zato su ovaj novonametnuti primitivizam i naknadna duhovno-jezična balkanizacija kod mladjih naraštaja s tim balkaniziranim odgojem, dosad bar dijelom posredno potaknuli još i niz praktičnih npr. upravno-gospodarskih promašaja. Ukupne posljedice sveg toga jesu što su već donedavno Grčka, pa sada i Hrvatska uz ino zapale u katastrofalne gospodarske krize i raspade cjelokupnih sustava, što je ipak preskupa cijena svih nedavnih promašaja te nove polukulture i zbrkano-balkanskog odgoja. Vidi o tomu još pobliže: Balkan, vukopis i dimotiki.

Literatura

  • Abdulah Škaljić: Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku. Svjetlost, Sarajevo 1985.
  • Dalibor Buljan-Klapirić: Turcizmi u govoru Imotske krajine. Udruga Raosovi dani, 234 str. Imotski 2001.
  • Dalibor Brozović: "Odoše Turci, ostaše turcizmi", Vijenac, Broj 173, 19. listopada 2000. (lažno-ideološka promičba novonametnutih jugo-turcizama u Hrvatskoj !)
  • Batzarov, Zdravko: "Balkan Linguistic Union" (at the Encyclopædia Orbis Latini)
  • Joseph, Brian D. 1999: "Romanian and the Balkans: Some Comparative Perspectives" (PDF)
  • Du Nay, André. 1977: "The Origins of the Rumanians", Balkan Linguistic Union
  • Lindstedt, J. 2000: "Linguistic Balkanization: Contact-induced change by mutual reinforcement". Pp. 231–246 in D. G. Gilbers & al. (eds.), Languages in Contact. Amsterdam & Atlanta, GA, 2000: Rodopi. (Studies in Slavic and General Linguistics, 28.) ISBN 9042013222
  • Kopitar, Jernej K. 1829: "Albanische, walachische u. bulgarische Sprache". Jahrbücher der Literatur (Wien) 46, pp. 59-106.
  • Rosetti, Alexandru 1965-1969: "History of the Romanian language" (Istoria limbii române), 2 vols., Bucharest.
  • Russu, Ion 1967: "The Language of the Thraco-Dacians" (Limba Traco-Dacilor), Editura Ştiinţifică, Bucharest
  • Grey Thomason, Sarah. 1999: "Linguistic areas and language history" (PDF)
  • Tomić, Olga Mišeska 2003: "The Balkan Sprachbund properties: An introduction to Topics in Balkan Syntax and Semantics" (PDF).

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Wikislavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Balkanski_Sprachbund&oldid=23258"