Demografija Amero-Hrvata

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Demografija Amero-Hrvata (nataliteti prekomorskih Hrvata): Dosad u Sjevernoj Americi po novijim popisima živi oko 650.000 iskazanih hrvatskih potomaka, od čega samo u SAD njih oko pola milijuna. U Južnoj Americi se ukupno nalazi 1.420.000 hrvatskih i poluhrvatskih potomaka, od čega najviše u Čileu do 750.000 i Argentini oko 500.000. Zato u obje Amerike zajedno sada živi sveukupno oko 2.070.000 (polu)hrvatskih potomaka, što je približno kao pola pučanstva domovinske Hrvatske. Najveći gradovi s preko 100.000 Hrvata su Buenos Aires, Antofagasta, Santiago i Pittsburgh. Nakon oslobodjenja domovinske Hrvatske se dio prekomorskih Hrvata već vraća u neovisnu domovinu, pa u većini prekomorskih država brojnost Hrvata odnedavna stagnira ili opada, izim Čilea, Brazila i Aljaske gdje i dalje u porastu zbog preselidbe iz okolnih zemalja, ali i lokalne demografske eksplozije tamošnjih Hrvata s više djece u boljim gospodarskim uvjetima. Najniži je natalitet prekomorskih Hrvata u Australiji, sličan kao i u domovinskoj Hrvatskoj. Niže su pobliže prikazani poluhrvatski gradovi Antofagasta, Iquique i Anchorage, gdje je u tijeku najveća demografska eksplozija Hrvata u svijetu.

Abstract

Demography of American Croats (Croatian natality in overseas): The Croatian Americans are citizens of the United States of Croatian descent. According to the 2007 US Community Survey, there are 420,763 Americans of full or partial Croatian descent; according to the US Census Bureau of Statistics (1990) there were over 544,270 Croatian Americans who identify themselves as being of Croatian descent or being born in Croatia. Among other countries in both Americas, Canada includes nearly 100,000 ones of Croatian origin, Chile 750,000 ones, Argentina about 500,000 ones, Brazil 128,000 ones, Paraguay about 20,000, Peru 18,000 ones, Uruguay 3,400 only, Bolivia about 1,000, and other tropical American countries the minute Croatian groups only. North America now includes about 650,000 Croatian descendants, and South America even 1,420,000 ones coming from Croatia, i.e. alltogether about 2,070,000 Croats or half-Croatian descendants now living in both Americas. The largest American cities with more than 100,000 Croatian descendants are Buenos Aires, Antofagasta, Santiago de Chile and Pittsburgh. The maximal demographic increasing of Croats now occurs in Antofagasta, Iquique, and Anchorage, and their strongest decreasing is in Australia and in Croatian homeland.

Demografska brojnost

U Sjevernoj Americi najviše hrvatskih potomaka po formalnim popisima sadrže SAD oko pola milijuna i u Kanadi blizu 100.000, a zajedno u SAD, Kanadi i Srednjoj Americi (Mesoamerica) na sjevernoameričkom kontinentu sada realno živi oko 650.000 poluhrvatskih potomaka. U Južnoj Americi su hrvatski iseljenici najviše naselili 2 najjužnije države tj. Čile i Argentinu s velikim našim zajednicama po više stotina tisuća iseljenika. Prama Srednjoj Americi se broj Hrvata naglo smanjuje, pa tako u srednjim zemljama tog kontinenta ima tek po par desetaka tisuća u Peruu i Paragvaju, samo par tisuća u Urugvaju i Boliviji, dok se u Venezueli i Kolumbiji nalazi jedva par stotina naših (a za Mezoameriku, Ekvador i Gvajane ni nema podataka).

Pojedinačna ukupna brojnost svih hrvatskih i poluhrvatskih potomaka u američkim bi zemljama bila slijedeća: najviše ima Čile oko 750.000, pa Argentina kao i SAD oko 500.000, Brazil 128.000, Kanada blizu 100.000, Paragvaj oko 20.000, Peru 18.000, Urugvaj tek 3.400, Bolivija oko 1.000 i ine tropske zemlje Srednje Amerike još manje po koju stotinu ili zamalo ništa. Stoga bi ukupan broj hrvatskih i poluhrvatskih potomaka u Južnoj Americi bio oko 1.420.000 tj. duplo više negoli ukupno Sjeverna Amerika s oko 650.000, a sveukupno u obje Amerike ima oko 2.070.000 hrvatskih potomaka. Od pojedinih američkih gradova, najviše Hrvata se spominje za Pittsburgh oko 200.000 naših (god. 1990.- danas manje), a sada imaju Buenos Aires 180.000, Antofagasta 160.000, Santiago de Chile 150.000, Iquique 80.000, São Paulo 50.000, Chicago 50.000, Los Angeles 35.000, Anchorage 30.000, Rio de Janeiro 30.000, Toronto 30.000, Calama 20.000, Lima 15.000, Vancouver 11.000 i još ini ispod desetak tisuća Hrvata.

U Sjevernoj Americi su formalne statistike o useljenicima tek prividno preciznije,- ali su tamo zbog pretežno jednostrukih patriarhalnih prezimena nakon par naraštaja većinom izgubljeni tragovi o poluhrvatskim potomcima po ženskoj lozi, što inače završni rezultat smanjuje bar za 1/3. Naprotiv su u latinoameričkim državama češća dvostruka prezimena po španjolskoj tradiciji tj. po ocu i po majci, a u Čileu je to čak i zakonska obveza. Zato su u Južnoj Americi statistike o daljem podrijetlu doseljenika ipak pouzdanije, pogotovo u Čileu. Stoga, ako se gornji podatci za našu diasporu iz Južne Amerike povežu s onima iz Sjeverne, onda se za obje Amerike dobiva ukupno naše iseljeništvo oko 2.070.000 hrvatskih i poluhrvatskih potomaka na zapadnoj hemisferi, što je približno kao polovica pučanstva domovinske Hrvatske. Nakon novije obnove hrvatske državnosti i vraćanja demokracije u oslobodjenoj domovini, smanjila se odselidba domaćih Hrvata u prekomorske zemlje i dio diaspore se već vraća u slobodnu domovinu. Stoga u većini američkih država hrvatska diaspora sada stagnira ili se smanjuje, izim u Brazilu, Čileu i Aljaski gdje je još uvijek vidljiv dalji porast. Zato u obje Amerike (i u svijetu) danas Hrvati još vidljivo rastu zamalo samo u Čileu, Brazilu i Aljaski zbog regionalne preselidbe iz okolnih američkih zemalja, ali još i zbog naše nove demografske eksplozije tamošnjih perspektivnih Hrvata s mnogo djece u puno boljim gospodarskim uvjetima negoli u domovini. Vidi pobliže: Poluhrvatska Atacáma i Vela Dalmácia (ConoSur).

Trendovi nataliteta

Ako se demografski usporede nataliteti prekomorskih Hrvata po svijetu u našim većim zajednicama (iznad nekih 10.000 iseljenika), onda je njihov raspon vrlo velik i raznolik od trenda izumiranja pa sve do demografske eksplozije. Stoga su naše uobičajene demagoške fraze o nekakvomu "normalnom" biološkom starenju hrvatskog naroda tek ideopolitičke floskule, kako bi se prikrila neobjektivnost naših demografa, te promašena organizacija i nesposobnost većine naših političara koji objektivno nisu u stanju usmjeravati budućnost hrvatskog naroda,- jer su prekomorski Amero-Hrvati zbog boljih i stimulativnih životnih perspektiva baš praktični dokaz protiv navodnoga "prirodnog i normalnog" izumiranja Hrvata. Ako se ovako nastave i dalje dosadanji trendovi, onda će izumiruća domovinska Hrvatska uskoro biti prisiljena i "uvoziti" prekomorske Amero-Hrvate, najviše iz brzorastuće poluhrvatske Atacame i Aljaske. Slijedi sažeti poredbeni pregled hrvatskih nataliteta po svijetu:

  • Preniski ispodprosječni natalitet u smjeru demografskog odumiranja: domovinska Hrvatska i australski Hrvati.
  • Normalni prosječni natalitet u demografskoj stabilnosti: Kanada i većina južnoameričkih Hrvata.
  • Povišeni nadprosječni natalitet u blažemu demografskom porastu: SAD, Brazil i Čile.
  • Previsoki natalitet u fazi demografske eksplozije s obiljem naše djece: pustinjski Hrvati Atacame i polarne Aljaske.
  • Izrazito najviši natalitet prekomorskih Hrvata kao naš najbrži demografski boom s mnoštvom djece, sada pokazuju osobito poluhrvatski gradovi Antofagasta, Iquique i Anchorage.

Ličani na Aljaski

Na područje hladne Aljaske prvi hrvatski doseljenici stižu sa "Zlatnom groznicom" god. 1987./89. i od početka 20. st. tu uglavnom žive na južnoj obali gdje ih dosad već ima oko 50.000 pa su tu oko 1/8 ili 12% od ukupnog pučanstva Aljaske. Najviše ih je u gradu Anchorage s 30.000 Hrvata i manje po par tisuća ostalih u gradićima Sitka, Fairbanks i Juneau. Većina naših su tu iskonom otporni Ličani, koji su inače već očeličili na slične žestoke zime u svomu ličkom zavičaju: do 6m snijega i minimum do -36°C. Tako je npr. od 2003. do 2009. mladi gradonačelnik Anchoragea i najpoznatiji Hrvat iz Aljaske bio sadanji američki senator Mark Begich, čiji je lički djed Ivan Begić tu doselio 1911. iz naše ledene Like u sličan kraj SAD. Drugi poznati Hrvat tu je Mike Anthony Stepovich, bivši guverner Aljaske rodom iz Boke Kotorske. Vidi još pobliže: Aljaska i Hrvati.

Zato danas daleka Aljaska već ima skoro podjednaki broj naših ličkih potomaka kao i domaća zavičajna Lika, a sam grad Anchorage je po brojnim Ličanima zapravo veći od našega ličkog Gospića. Stoga su hladni Anchorage i manji Fairbanks naši najsjeverniji gradovi sa značajnom hrvatskom zajednicom, po čemu su takodjer slični i našemu najjužnijem hladnom gradu Punta Arenas i susjednomu manjem Porveniru, koji su ipak klimatski jednoličniji jer imaju blaže zime i hladnija ljeta, ali uz daleko više olujnih vjetrova. Osim dominantnih Ličana (popularno: 'Likote'), ini su tu još doseljeni naši primorci iz burne velebitske obale i Boke Kotorske, koji tu rade u ribarskoj industriji i ribolovu po ledenim fjordovima. Značajno je da je pored naše brzorastuće zajednice u pustinji Atacama (sjeverni Čile), i ovdje na Aljaski takodjer naš natalitet najviši medju Hrvatima u svijetu. Inače kod nas postoje osobiti dialektni nazivi Aljaske, npr. ikavski "Jelaška" koji je samo domaća inačica medjunarodnog toponima. Drugi čudnovati i prastari naziv Aljaske naših pomoraca koji su još rabili kvarnerski starci do 20. st. je bio čakavski Artabârša, koji je posve različit od svih inih u svijetu.

Anchorage i Hrvati

Anchorage (engl.= 'Sidrište', izvorno od latin. ancorale) leži na kraju dužega glacialnog fjorda na južnoj obali Aljaske, južno ispod vrhunca Mount McKinley (6.194 m), najvišeg vrha Aljaske i cijele Sjeverne Amerike. Po zemljopisnoj širini je sjevernije od Osla, Helsinkija i Sankt Peterburga. Grad je u fjordu na uskom obalnom pojasu i na obroncima planine Chugach. Jugozapadno od grada se prama Pacifiku pruža fjord Turnagain Arm gdje je obalna plima medju najvećim na svijetu po 4 - 10m, dok je na sjeveru ušće rijeke Knik Arm i zemljište je većinom muljevito i nestabilno. Na Anchorage se prama sjeveru nastavlja općina ("borough") i dolina Matanuska-Susitna, koja se smatra širim prigradskim područjem. Premda je to zapravo predgrađe Anchoragea, ovo se prilično razlikuje od samog grada. U širem gradskom području su još satelitska naselja Chugiak i Eagle River. Prigradsko područje ima ukupnu površinu od 5.079,20 km², od čega 4.395,80 km² otpada na kopno i 683,40 km² na vodene plohe ušća i fjorda.

Anchorage ima hladnu subarktičku klimu kao podvrstu polarne klime, koju odlikuju kratka i svježa ljeta sa čestom kišom. Zbog visoke zemljopisne širine Anchoragea su ljetni dani vrlo dugi, a zimi jako kratki. Prosječna ljetna temperatura je između 13°-26°C, dok je zimi temperatura skoro stalno ispod nule. Najniža temperatura zabilježena 3. veljače 1947. bila je -38.8°C. Vjetrovi su većinom slabi, a ljeti su česte dugotrajne magle po tjedan dana. Oborine su većinom obilne od 1500-2200 mm/god. i najviše padaju ujesen. Zimi se unutar fjordova more zaledi po par mjeseci. Zrak u gradskom području ponekad sadrži pepeo zbog blizine aktivnih vulkana u okolici, što može prouzročiti probleme ovdašnjem pučanstvu. Brojne divlje životinje kao vukovi, losovi, američki crni medvjedi i grizliji lutaju širim prigradskim područjem, a ponekad noću i samim centrom grada. U fjordovima su najbogatija američka lovišta lososa i bakalara, a tu često plivaju i kitovi.

Grad je osnovan 1914. godine kao luka (engl. Anchorage = sidrište) za materijal dopreman za gradnju željezničke pruge u zaledju koja je dovršena godine 1923. Na samom početku je Anchorage bio tek provizorno šatorsko naselje, a gospodarstvo je bilo vezano na tu željeznicu, a od 1930tih - 1950tih je grad postao važna zrakoplovna luka i vojno središte. Dne 27. ožujka 1964. je grad pogodio strahoviti razorni potres magnitude 9,2 po Mercalliju. Poginulo je 115 ljudi i materjalna šteta je procijenjena na oko 2 milijarde $, a obnova grada je potrajala do kraja 1960-ih. Godine 1968. u je blizini pronađeno nalazište nafte, što je pogodovalo daljnjem širenju grada i razvitku naftne industrije. Glavno obilježje Anchoragea i dalje je lučki transport, no i turizam je u porastu najviše u ljetnim mjesecima. Danas Anchorage sadrži preko 30.000 hrvatskih doseljenika, kao najveća hrvatska zajednica koja tu obuhvaća 3/5 naših doseljenika u Aljaski, pa je to naš najsjeverniji poluhrvatski grad u Americi, uz još sjeverniji manji gradić Fairbanks (najjužniji je grad Punta Arenas i manji gradić Porvenir).

Poluhrvatska Atacáma

Atacáma je najsušnija pustinja na Zemlji koja se pruža kao beskonačna golema kamenjara kroz primorje sjevernog Čilea. To je subtropski primorski pojas uz Tihi Ocean, na vulkanskom terenu djelomice prekriven pijeskom i slanim tlima tipa sodno-nitratnih slatina (salares), koji se pruža od zapadnoga gorskog podnožja Anda do pacifičkih obala. Prosječna širina (istok-zapad) ove primorske kamene pustinje je manja od 160 km, ali se uzdužno (sjever-jug) pruža od peruanske granice oko luke Arica kroz nekih 1.000 km južno do Antofagaste. Gorje najbliže oceanu tvori pacifički Primorski lanac s prosječnom nadmorskom visinom oko 800m. Istočnije od toga nižeg primorskog lanca se paralelno pruža u zaledju viša Cordillera Domeyko podno najviših grebena središnjih Anda s vrhuncima visine 5.000 - 6.000m koji su već izvan te primorske pustinje. Pustinja Atacáma je najsušnija i posve bezkišna pustinja na Zemlji, sušnija čak od afričke Sahare i sjevernoameričke Mojave, gdje bar ponekad padnu slabe kiše. Tek na manjim područjima vrlo rijetko padne kiša uz pustinjske oluje "chubascos". Malobrojna pustinjska jezera tj. danas poluslane lagune su tu dijelom nastala topljenjem ledenjaka nakon oledbe. Dugim isparavanjem vode bez kiše je u njima narasla koncentracija raznih minerala pa su nastale poluslane lagune i presoljene močvare (salares) nakon čijeg presušivanja postaju bogata ležišta raznih minerala. Potpuno je neplodna zato što je zaštićena s obje strane visokim Andama i priobalnim gorjem, dok česta Pacifička anticiklona i El-Niño tu sprečavaju ciklonalne oborine. Prosječne godišnje oborine na jugozapadu Atacame kod Antofagaste jesu tek oko 3mm/god. tj. godišnje samo 3 litre na četvorni metar, a bilo je desetljeća kada tu doslovce nikakva kiša nije padala i do 40 godina. Najsušnije naselje na Zemlji je luka Arica na sjeverozapadu pustinje Atacama uz granicu Peru/Čile, gdje je dugoročni prosjek oborina = O,00 mm/god. tj. tu već desetljećima ne pada nimalo ikakve kiše.

Sadanja pustinja Atacáma je stara oko 15.000.000 godina i mnogostruko je sušnija od popularno-razglašene 'Doline Smrti' u Kaliforniji, gdje ipak bar ponekad padne 50 puta više povremenih kiša. Ona je toliko sušna da su čak visoke planine u zaledju koje tu dostižu visinu od 6.885 metara potpuno bez snijega i ledenjaka tj. nalik planinama na Mjesecu i Marsu. Uz jaču sušu je Atacama još i pedološkim izgledom drugačija od inih svjetskih pustinja, jer inače poznate pješčane dine tu pokrivaju samo manje plohe npr. uz San Pedro. Ostatak oko 4/5 Atacame su ogromne beskonačne kamenjare poput golemog Paga ili Golog otoka, pa su se tu i naši doseljeni čakavci ubrzo snašli kao da su doma na primorskom krasu. Zato su i starohrvatski moreplovci na arhaičnom čakavskom Atacamu imenovali kao "Škardûni-Zahôyne" (= 'Sutonske kamenjare'), koji je naziv kvarnerskim pomorcima ostao poznatim do 20. stoljeća. Atacama ima bogata nalazišta bakra i inih minerala i najveće je na svijetu nalazište "čilske salitre" tj. natrijeva nitrata koji se tamo naveliko kopa već duže od stoljeća. Najviše zbog tih rudnika i obalnog ribarstva je Atacama nastanjena, iako je populacija vrlo rijetka izim uz obalne gradove Antofagasta, Iquique i Arica. Zato uzduž Atacame vodi Pan-američki autoput. Osim nutarnjega grada Calama i gradića San Pedro, te obalnih gradova Arica, Iquique i Antofagasta, najveći dio nutarnje Atacame je nenaseljena pustoš, izim već malobrojnih Indianaca iz plemena Atacama od kojih je ime pustinje. U prvotnoj pustinjskoj prirodi Atacame uz malo vlažnije polusušne oaze su jedina oskudna vegetacija razni kaktusi i ini sukulenti, koji su zbog spremljenog soka najotporniji na dugotrajnu sušu kad mjesecima prestaju rasti.

'Geni kameni' u Atacami

Glede europske naselidbe, ispočetka je sve do sredine 19. st. pusta negostoljubiva Atacáma ostala vrlo slabo i narijetko naseljena, jer su većina inih mezofilnih Europljana tisućljećima kulturno i tehnološki prilagodjeni na ugodniji stalni život u vlažnijem i plodnijem okružju, pa su bez nužne potrebe izbjegavali tu najgoru kamenu pustinju. Dalji ubrzani razvitak Atacame slijedi tek odonda kada su se od kraja 19. st., privučeni rudarstvom i ribarstvom tu pojavili južni čakavski Hrvati iz kamenjara koji su već u domovini stoljećima dresirani (i dijelom tisućljećima iz sušno-kamene iranske pradomovine) za uspješno preživljavanje po našim golim kamenjarama ljutoga primorskog krasa. Stigavši u kamenu pustinjsku Atacamu, naši su se za razliku od inih Europljana tu najbrže snašli i prilagodili za uspješan život i unosan rad u nepodnošljivim pustinjskim preduvjetima, gdje su sada doslovce-fizički proradili naši "geni kameni" stručnog ekotipa petrobionti (ideološki ozloglašeni u domovini). Tu prirodnu specializaciju starohrvatskih petrobionata jezgrovito prikazuje naša staročakavska uzrečica: "Va škardûneh zyvû šamôr kàške, škarplûne tar Harvàtje" (= Po kamenjarama žive jedino zmije, škorpioni i Hrvati). Baš najviše marljivošću i snalažljivošću u tom iskusnih Hrvata je dotad prazna Atacama od zabačene zaostale pustinje kroz stotinjak godina pretvorena u napredni i perspektivni dio Južne Amerike.

Zato nakon toga kroz 20. stoljeće u pustoj Atacami slijedi naša brza demografska eksplozija, gdje doseljeni južni Hrvati iz kamenjara ubrzo postaju glavnim predvodnicima regionalnog razvitka, pa tu dosad već tvore blizu polovice ukupnog pučanstva Atacame s oko 260.000 južnohrvatskih potomaka (= cijeli Split). Danas već najveći poluhrvatski gradovi Antofagasta i Iquique leže oboje u sušnoj pustinji Atacáma na sjeveru Čilea. Ovdje u Atacami je naša najveća prekomorska aglomeracija iz obje Amerike, pa tu slobodni i cijenjeni Hrvati imaju mnogostruko brži porast negoli u izumirućem pučanstvu uništene domovine. Stoga sada u pustinjskim gradovima sjevernog Čilea već živi npr. u području Antofagaste oko 160.000 Hrvata, pa Iquique preko 80.000, Calama oko 20.000 i još ini u manjim ovdašnjim naseljima. Taj naš nagli gospodarsko-demografski boom poluhrvatske Atacame je očiti i neoboriv dokaz, koliko bi i oslobodjena domovina Hrvatska, uz slično pučanstvo i puno bolje preduvjete od Atacame ipak mogla brzo napredovati - ali bez dosadanjih euro-balkanskih podvala i predrasuda (s glavnim ciljem da tu Hrvati nestanu odselidbom i izumiranjem). Vidi pobliže: Poluhrvatska Atacáma.

Poluhrvatski Iquique

Iquique (starije: Icaiza i Tarapaca) je obalni grad i pacifička luka na sjeveru Čilea i glavni grad sjevernog područja Tarapaca (Gran Norte). U tom gradu po podatcima iz 2002. godine živi 216.700 gradjana, a sa širom prigradskom okolicom ukupno 264.782 stanovnika (2008.). Glavni i najveći dohodak je tu iz oceanskog ribolova i iz rudarstva (bakar i salitra). Oko grada Iquique su 1/3 ili oko 80.000 doseljeni južni Hrvati iz Dalmacije, po čemu je treći u Čileu i u obje Amerike, nakon Antofagaste i Santiaga. Prvo srednjovjeko pučanstvo prije Columba su tu Indianci iz plemena Camanchaca koji su bili obalni vazali kraljevstva Inka. Po povjesničaru Cuneo Vidal Rómulo, neobični toponim Iquique u brdskom indianskom jeziku Aymara iz Anda znači "pospanost", jer su obalni stanovnici iz podnožja pri usponu na Ande trpili anoksiju zbog nadmorske visine. Pred gradskom lukom na Pacifiku leži otok koji su stari Indianci zvali Ike-Ike, pa španjolski osvajači Isla Blanca i sada je to otok Serrano. Iquique kao ime grada postoji tek od 19. stoljeća, jer je ranije bio poznat kao gradić Icaiza ili luka Tarapaca, odnosno misija Gospe od začeća Ique-Ique.

Iquique sa 264.782 stanovnika iz popisa 2008. je obalni grad i pacifička luka na sjeveru Čilea i središte područja Tarapacá. Nalazi se uz obalu Tihog oceana na poluotoku sjeverozapadno od pustinje Atacama (20°13′S, 70°10′W). Grad je osnovan u 16. stoljeću na ozemlju Perua, a u čileansko-peruanskom ratu 1879. godine osvojili su ga Čileanci, pa im je i pravno pripao sporazumom 1883. Iquique ima jedan od najvećih lučkih trgovačkih centara Južne Amerike koji se tu tradicionalno romanski nazivaju Zona Franca (slično i na Mediteranu) ili skraćeno-popularno "Zofri". Na površini od oko 2,4 km² tu su brojna skladišta, jeftine trgovine, restorani i sl. Važna je izvozna luka za okolno područje bogato nitratima, jodom, soli i guanom, a željezničke pruge i ceste ga povezuju s manjim gradićima u okolici i zaledju, kao s inim daljim obalnim gradovima. Grad je planski pravilno izgradjen sa širokim avenijama i prostranim trgovima, a uži gradski centar se naziva Tirana po ovdašnjoj Gospi od Tirane (nema veze s Albanijom).

Iquique i čakavci

Od ukupnoga prigradskog pučanstva grada Iquique su preko 1/3 ili oko 80.000 podrijetlom južni čakavski Hrvati većinom iz dalmatinske obale i otoka (Brač, Hvar, Korčula, itd.) i nešto manje s kopnenog primorja. Odselidba čakavskih Hrvata iz Dalmacije u Iquique traje već oko 140 godina, pa je npr. 1887. godine tamo zapisano stotinjak Dalmatinaca, a god. 1900. njih oko 300 u daljem porastu. Po broju doseljenih prekomorskih Hrvata je Iquique treća najveća naša gradska aglomeracija u Čileu i u obje Amerike, a po brojnosti hrvatskih imigranata su ispred njega samo još susjedna čileanska Antofagasta (160.000 naših) i Santiago de Chile (preko 100.000). Spram naših primorskih gradova, čileanski Iquique ima manje čakavaca samo od najveće polučakavske Rijeke s oko 100.000 čakavaca. Naprotiv je daleki Iquique danas već po mnogim značajkama ipak "dalmatinskiji" od već balkaniziranih obalnih gradova naše Dalmacije (Zadar, Šibenik, Split itd.) gdje su potisnuti izvorni čakavci većinom odselili u dalje prekomorje i zamijenili su ih masovno iz zaledja doseljeni kopneni štakavci.

Najveći dio novodoseljenih dalmatinskih Hrvata su tu isprva radili najteže poslove pretežno u rudnicima i manje u ribarstvu, ali su se njihovi potomci potom dalje školovali i uspješno napredovali u čileanskom društvu do najviših položaja kao političari, liječnici, arhitekti, skladatelji i sveučilišni profesori (a medju ovima je bio i naš najbogatiji poduzetnik Andronik Lukšić). Nakon španjolskih Čileanaca su baš Hrvati po broju i ugledu druga najvažnija etnogrupa u tom gradu, pa tako Hrvati do danas zauzimaju ključna i prestižna mjesta u dalekom gradu Iquique. Glavne i ugledne udruge naših čakavaca u gradu Iquique su Hrvatski dom i Hrvatski klub. Od hrvatskih potomaka iz Iquiquea, većina onih iz kasnijih generacija ili s višim obrazovanjem uglavnom više ne znaju hrvatsku čakavicu i pretežno već govore španjolski. Domaći hispanizirani polučakavski s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove, ovdje znaju tek dvadesetak tisuća naših pretežno starijih iseljenika koji uglavnom rade u ribarstvu i tako bar povremeno govore starinski u obitelji kod kuće ili privatno u društvu na brodovima. Vidi pobliže: Iquique i čakavci.

Poluhrvatska Antofagasta

Antofagasta (kratica: "Antofá", starije: La Chimba) je obalni grad i luka na sjeveru Čilea, kao središte istoimene provincije i sjevernog područja Gran Norte. U gradu živi 360.473 stanovnika po podatcima iz 2009. Grad leži izmedju pacifičke obale i pustinje Atacama uz obalu Pacifika i od južnije čileanske prijestolnice Santiago je udaljen oko 1400 km. Klima u Antofagasti je sušna pustinjska i veći dio godine ugodna, izim vreloga i sparnog južnog ljeta (siečanj-veljača). Preko 1/3 gradjana Antofagaste su iskonom južni Hrvati iz Dalmacije i to je po brojnosti Hrvata naš najveći prekomorski grad izvan Europe.

Antofagasta je po popisu 2004. godine imala 306.700 gradjana, dok širje prigradsko područje god. 2009. ima 360.473 stanovnika, pa je Antofagasta drugi najveći primorski grad na pacifičkoj obali Čilea nakon južnije luke Valparaiso (preko 800.000 stan.). Predpostavlja se kako naziv grada Antofagasta potječe iz indianskog jezika Kechua u značenju "Selo na polju salitre". Nalazi se u pacifičkom primorju, izmedju morske obale i velike pustinje Atacame, a udaljen je 1400 kilometara od glavnoga grada Santiaga. Grad su osnovali Španjolci 1868. godine u jugozapadnoj Boliviji, kao luku za rudnike srebra u blizini. Kasnije kada su u okolici odkrivena velika ležišta salitre, bakra i inih ruda, oko tog područja su se uzajamno sukobili Peru i Čile. Do 14. veljače 1879. grad je pripadao Boliviji, ali od tada ga je zauzela čileanska vojska, što je započelo Pacifički rat kojim je Boliviji oduzeta obala s vrijednim rudnim ležištima i grad je potom pripao Čileu. Danas je Antofagasta važna teretna luka za izvoz čileanskih rudnih sirovina, kao što su bakar i nitrati. Industrijska zona (Ciudad Empresarial La Negra) za preradu tih rudača ima površinu od 24 km² i nalazi se 20 kilometara izvan grada. Antofagasta je središte rudarske industrije gdje postoje veliki pogoni za preradu bakra i čeličana.

Kao rudarski grad je Antofagasta u prošlosti privlačila brojne doseljenike. Najveće imigrantske zajednice pored dominantnih Španjolaca još su Hrvati (2/5), Grci, Kinezi i ine manje etnogrupe. Visoka pismenost gradjana je 98,5%, svršenu gimnaziju ili slično ima 38%, a fakultetsku naobrazbu njih četvrtina ili 24%. U Antofagasti postoji više sveučilišta i razni fakulteti, a najveća su državno sveučilište Universidad de Antofagasta i privatno Universidad Cátolica del Norte. Sam grad je većinom pravilno i planski izgradjen s prostranim trgovima, parkovima i širokim ulicama (avenídas). Glavna ulica Antofagaste kroz gradsko središte je Avenída de la Croácia (Avenija Hrvatska), a najveći park je Parco Croáta (Hrvatski perivoj) i jedan od glavnih nogometnih stadiona je Estadio Croáta (Hrvatski stadion),- što nas upućuje na veliki ugled i značenje brojnih naših iseljenika u tom dalekom poluhrvatskom gradu.

Antofagasta i čakavci

Od ukupnoga gradskog pučanstva Antofagaste su blizu 2/5 ili oko 160.000 podrijetlom južni čakavski Hrvati većinom iz dalmatinske obale i otoka (Brač, Hvar, Korčula, itd.) i nešto manje s kopnenog primorja, te neki malobrojni nečakavci još iz Dubrovnika i Zagreba. Doselidba čakavskih Hrvata iz Dalmacije u Antofagastu traje već oko 140 godina. Po broju doseljenih prekomorskih Hrvata je baš Antofagasta najveća naša gradska aglomeracija u Čileu i u obje Amerike. Sada je daleka Antofagasta danas već po broju čakavaca mnogostruko veća od balkaniziranih obalnih gradova bivše Dalmacije (Zadar, Šibenik, Split itd.) gdje su potisnuti izvorni čakavci većinom odselili u dalje prekomorje i zamijenili su ih masovno iz zaledja doseljeni kopneni štakavci. Zbog idejne podobnosti jugoslavenski usmjerenih Poluhrvata u San Pedru (SAD) posve krivo se navodi da je tamo tobože najveća hrvatska zajednica na Pacifiku (tek oko 35.000 naših): mnogostruko su veće (ali idejno nepodobne) hrvatske zajednice južnije na Pacifiku u čileanskoj Antofagasti s oko 160.000 Hrvata i Iquique s 80.000 naših. Baš zbog te ideološke podobnosti se u našoj dialektološkoj literaturi za iseljeništvo najviše ponavljaju ovi podobni jugo-čakavci iz Kalifornije, a ini američki se često izostavljaju i prešućuju. U ideološki kontroliranom informativnom prostoru Hrvatske (i hr.wikipedije) se stalno ponavlja podobni primjer San Pedra, da nam se nametne krivi dojam kako većina "naših" emigranata ipak podržavaju bratstvo-jedinstvo i održanje Jugoslavije.

Najveći dio novodoseljenih dalmatinskih Hrvata su tu isprva radili najteže poslove pretežno u rudnicima, ali su se njihovi sposobni i marljivi potomci potom dalje školovali i uspješno napredovali u čileanskom društvu sve do najviših položaja kao političari, liječnici, arhitekti, skladatelji i sveučilišni profesori, a medju ovima je bio i naš najbogatiji poduzetnik Andronik Lukšić, pa književnici Anton Skarmeta, Antonio Rendić i ini. Pored španjolskih Čileanaca su baš Hrvati po broju i ugledu druga najvažnija etnogrupa Antofagaste, pa tako Hrvati do danas zauzimaju ključna i prestižna mjesta u tom dalekom gradu na suprotnoj strani globusa. Glavne elitne udruge naših čakavaca u Antofagasti su Hrvatski dom i Hrvatski Sokol, a zbog poštovanja i ugleda hrvatskih gradjana je glavna ulica usred Antofagaste Avenída de la Croácia (Avenija Hrvatska) i najveći gradski perivoj je Parco Croáta (Hrvatski Perivoj), pa veliki nogometni Stadio Croáto (Hrvatski stadion). Očito je da danas Croátas (Hrvati) u dalekoj Antofagasti i inače u Čileu imaju ustvari znatno veća prava i ugled, negoli tek formalno na papiru u susjednom Sarajevu, Mostaru i Subotici.

Od naših potomaka u Antofagasti, većina onih iz kasnijih generacija ili s višim obrazovanjem većinom slabo ili nikako ne znaju rodnu hrvatsku čakavicu i pretežno već govore španjolski. Domaći hispanizirani polučakavski s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove, ovdje bolje znaju tek tridesetak tisuća naših pretežno starijih iseljenika pa bar povremeno govore starinski u obitelji kod kuće ili privatno u društvu na ulici i u svojim klubovima. Za razliku od većine inozemnih gradova izvan Hrvatske gdje su Hrvati manjeviše potisnuta manjina ograničenih prava (uključivo i BiH), u samoj Antofagasti kao i u južnijoj Punta Arenas i argentinskoj Cordobi se baš ti dvojezični hispano-čakavski Hrvati smatraju uglednom i prestižnom elitom tih gradova, pa u njihove klubove i restorane često dolazi lokalni jet-set na čileanske i hrvatske nacionalne blagdane i ine prigodne "fešte" u dalmatinskom stilu. Vidi pobliže: Antofagasta i čakavci.

Literatura

  • Martha Shulski & Gerd Wendler: The Climate of Alaska. University of Alaska Press, 2007. ISBN 9781602230071
  • Preston Jones: An Anchorage History, City For Empire 1914-1941 (University of Alaska Press, 2010) 214 pages
  • Vjera Zlatar 1994: Raices Croátas en la region de Antofagasta, Antofagasta.
  • Vjera Zlatar 2008: Inmigración Croáta en Antofagasta. Biblioteca Nacional & Sociedad Croata, Antofagasta, 418 pp.
  • Ljubomir Antić: Pregled hrvatskih iseljeničkih društava u Južnoj Americi od prvog svjetskog rata. Radovi instituta za hrvatsku povijest, Zagreb 1984.
  • Ljubomir Antić: Hrvati u Južnoj Americi do godine 1914. Centar za migracije i narodnosti, Stvarnost, Zagreb 1991.
  • Ljubomir Antić: Hrvati i Amerika, Hrvatska sveučilišna naklada - Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 2002.
  • Memoria Chilena: Inmigración Croáta en Chile, 1864 - 1930. Santiago de Chile.
  • Marko Sinovčić: Hrvati u Argentini i njihov doprinos hrvatskoj kulturi, pregled hrvatskog tiska objavljenog u Argentini od godine 1946. do 1990.
  • Carmen Vrljicak: Los Croatas en la Argentina (Hrvati u Argentini), 2007.
  • Composición Étnica de las Tres Áreas Culturales del Continente Americano al Comienzo del Siglo XXI.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license mostly from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Demografija_Amero-Hrvata&oldid=41963"