Hrvati šćakavci 61%

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Hrvati šćakavci, 61% : Palatalni skup -šć- (= ćiril. щ, sloven.+ kajk. šč, poljski i crnogor.+ otočno-bodul. ść), dolazi s raznim sličnim inačicama u većini slavenskih jezika uključivo i staroslavenski, a danas najviše u istočnoslavenskim jezicima (ruski, bjeloruski, ukrainski i rusinski) kao ćirilsko щ , pa kao naše obično -šć- u šćakavskoj ikavici i primorskoj polučakavici, ter kao umekšano -ść- u poljskomu, crnogorskom i arhaičnoj 'bodulskoj' čakavici jadranskih otoka. Naprotiv medju inim Slavenima palatalni skup šć uglavnom izostaje i većinom ga zamjenjuje novije "št" kod nekih zapadnih i jugoistočnih Slavena npr. u češkomu, slovačkom, srbianskom i bugarskom jeziku.

Sve dosad pretežna većina tj. čak 3/5 ili 61% svih katoličkih Hrvata u izvornomu materinskom govoru iz djetinstva (prije vukovske škole) taj palatalni skup izgovaraju kao šć (ili slično šč / ść), - a samo 2/5 ili 39% novoštokavskih Hrvata najviše zbog škole u gradovima ovo izgovaraju kao "št". Od tih brojnih hrvatskih šćakavaca su većina ili 31% kajkavski ščakavci, 14% staroikavski šćakavci, pa 12% jadransko-čakavski śćakavci i tek 4% ekavski šćakavci. Zato se kod nas taj palatalni skup uglavnom može smatrati važnom razlikovnom značajkom kojom se pravi izvornohrvatski jezik jasno odvaja spram novonametnutog srbizma "-št-" u jugobalkanskom Vukopisu.

Abstract

Šćakavian Croats (palatal group šč, šć or ść in Croatia): The palatal group -šć- (Cyrillic щ - pronouncing 'shch') is remarkable for the majority of Slavic languages; it is lacking almost only in Czech, Slovakian, Serbian and Bulgarian languages, where it is mostly replaced by 'sht' (št). It is also well presented in most Croatian dialects (although paradoxally lacking in its Yugoslav standard), but it occurs widely in maternal speaking of 3/5 or 61% of all Croats. Its presence per dialects is: 31% or 1/3 northern Kaykavian Croats, 14% middle Ikavians, 12% coastal Chakavians at Adriatic, and 4% Ekavians in northeastern Croatia.

Podrijetlo i ini Slaveni

Osobiti palatalni skup "-šć-" (ili iztočnom ćirilicom щ) je manjeviše značajan za pretežnu većinu današnjih Slavena, pa takodjer za raniji staroslavenski i crkvenoslavenski jezik, ali danas medju nekim Slavenima izostaje i zamjenjuje ga novije "-št-" kao u češkomu, slovačkom, srbianskom i bugarskom jeziku. Slično palatalno 'šć' uglavnom izostaje i u inim indoeuropskim jezicima izvan slavenske grupe. Najraniji praiskon iz predpoviesti toga palatalnog skupa -šć- je od nepalatalnoga praindoevropsko-rigvedskog skupa -sk-, koji zatim još postoji npr. u grčkomu i starokeltskom jeziku. Od ovoga je u antičkomu ranoslavenskom palatalizaciom prvo nastalo arhaično -ść- (kao sad u poljskom, crnogorskom i bodulskom), pa zatim mladji srednjovjeki oblici -šć- i -šč-, ter konačno novovjeki polupalatalni -št-. Stoga danas medju slavenskim jezicima i kod nas postoji 5 raznih govornih inačica toga palatalnog skupa:

Tipovi šćakavizma

  • Najmladje polupalatalno "-št-" je značajno za jugoistočne slavenske i neke zapadnoslavenske jezike, npr. češki, slovački, srbianski, makedonski i bugarski jezik (a djelomice još za bošnjački, crnogorski i jugohrvatski vukopis): npr. vukovski štap, dvorište i sl.
  • Najčešće palatalno "-šć-" (ćirilsko щ) se obilno nalazi osobito u istočnoslavenskim jezicima kao ruski, bjeloruski, ukrainski i rusinski, ali takodjer i kod južnih Slavena npr. u našoj šćakavskoj ikavici i primorskoj polučakavici, pa u bosanskoj jekavskoj šćakavici (u izumiranju). Primjeri: šćap, dvorišće, gušćer, ognjišće, šćipati i sl.
  • Palatalno 'tvrdje' "-šč-" je specifično za jugozapadne Slavene, osobito za slovenski jezik i hrvatsku kajkavicu: npr. ščap, dvorišče, guščer, ognjišče, ščipati, itd.
  • Umekšano arhaično "-ść-" je osobito značajno za poljski i crnogorski jezik, kao i za stariju 'bodulsku' čakavicu na jadranskim otocima: npr. śćap, dvoriśće, guśćer, ognjiśće, śćipat i sl.
  • Čudnovato nepalatalno "-sc-" je usko ograničeno na bodulski cakavizam ponekih jadranskih otoka, a najizrazitije je kod domaćih staraca na jugoistoku otoka Krka (npr. sela Šurâje, Batomãl, Yurandvôr i istočni dio luke Baśka). Taj neobični stari oblik se vjerojatno kao relikt nadovezuje na indoeuropsko-vedski praoblik "-sk-": npr. scap, scipàt, kustjer, ognýstje, etc.

Kod nas se u Hrvatskoj i susjednim zemljama nalaze 4 glavna dialekta s manjeviše izraženim ranoslavenskim šćakavizmom, koji kao izvorni materinski govori (od djetinjstva prije vukovske škole) svi zajedno obuhvaćaju nadpolovičnu većinu tj. 3/5 ili 61% katoličkih Hrvata: Od tih su najbrojniji kajkavski ščakavci 31% ili 1/3 svih Hrvata, zatim staroikavski šćakavci kao 1/7 ili 14% Hrvata, pa jadransko-čakavski śćakavci kao 1/8 ili 12% Hrvata i najmanje sjeveroistočni ekavski šćakavci tek 4% Hrvata. Ostali izvorno-materinski nešćakavci su medju katoličkim Hrvatima razmjerna manjina od 2/5 ili 39% Hrvata, kao vukovizirani novoštokavci koji već od djetinjstva prije škole taj skup izvorno izgovaraju kao novije "-št-". Najistočniji i najugroženiji jekavski šćakavci u izumiranju su danas tek rijetki starci po istočnoj Bosni uz Drinu, a u današnjoj Hrvatskoj ih nema.

Kajkavski ščakavci

Kajkavica je najveća skupina hrvatskih ščakavaca koja obuvaća oko polovice svih šćakavaca u Hrvatskoj, tj. 31% ili 1/3 katoličkih Hrvata, a to je podjednako kao svi ostali hrvatski šćakavci zajedno. Slično kao i manjinski čakavci (vidi niže), zamalo svi kajkavci su po izgovoru ujedno i palatalni ščakavci, jedino što se kod ovih taj skup "-šč-" izgovara razmjerno 'tvrdje' negoli kod inih nekajkavskih šćakavaca, - ali ima i lokalnih iznimaka: npr. prigorski kajkavci u Cerju (istočno od Zagreba) izgovaraju 'mekše' "-šć-" poput većine inih šćakavaca. Taj uporni i dosljedni kajkavski šćakavizam je izražen kod zamalo svih kajkavaca, pa čak i kod rubno-prijelaznih ili "štokajskih" polukajkavaca, jedino što je tu za razliku od inih pravih kajkavaca pod štokavskim utjecajem nastalo obično umekšano "-šć-".

Većina hrvatskih kajkavaca tj. njih 3/4 ili 22% katoličkih Hrvata su po izgovoru slavenskog jata izvorni ekavci tj. kajkavska ekavica im je materinski govor od djetinjstva prije škole, ali i kasnije se njom pretežito služe u obitelji i privatnom društvu do starosti. Ovi kajkavski ekavci do danas prevladavaju uglavnom na selima i većini gradova u Gorskom Kotaru, Pokupju, Žumberku, Turopolju, sjevernoj Banovini, gornjoj Posavini do Jesenovca, pa u Moslavini, Hrvatskom Zagorju i Prigorju, Medjimurju i gornjoj Podravini do Pitomače. Unutar toga su uklopljene tek manje izdvojene enklave kajkavskih dvoglasnih iekavaca samo u središnjem Zagorju, ter razpršenih kajkavskih ikavaca uz Sutlu, u Turopolju, Žumberku, Pokupju, Gorskom Kotaru itd. - za ino vidi pobliže Kajkavica.

Južnočakavski śćakavci

Čakavski śćakavci su u Hrvatskoj druga dialektna skupina kod kojih se isto održava dosljedni i podpuni šćakavizam kao i medju kajkavcima. Ovi jadranski šćakavci obuhvaćaju oko 12% Hrvata (1/8 Hrvata), ali od svih hrvatskih većih dialekata razmjerno najbrže izumiru jer im se brojnost dosad duplo smanjila od 21% čakavskih Hrvata do 1. svj. rata. Razlika od inih prosječnih šćakavaca postoji po jako umekšanom izgovoru toga palatalnog skupa kao "-ść-" kod većine arhaičnih 'bodulskih' čakavaca na jadranskim otocima, po čemu su vrlo slični takvomu umekšanom izgovoru (ść) kod Poljaka i Crnogoraca. Taj uporni i dosljedni šćakavizam u našoj čakavici se većinom održava i u rubno-prijelaznim govorima kopnenih polučakavaca, jedino što tipski umekšani "-ść-" iz arhaične tipske čakavice ovdje rubno pod štokavskim utjecajem većinom prelazi u obični "-šć-" kao kod susjednih šćakavskih ikavaca.

Ikavska čakavica je najizrazitiji arhaični tip primorskih i otočnih ikavaca koji obuhvaća većinu ili 4/5 čakavaca, a u srednjovjekoj Kraljevini Hrvatskoj s dinastiama Trpimirovića i Arpadovića je to bio naš prvi javno-službeni jezik većine Hrvata od Jadrana sve do Kupe i Une. Ikavski ili bar poluikavski (ikavsko-ekavski) glas izgovaraju čakavci jugozapadne Istre, Lošinja, istočnog Kvarnera, Gacke, dalmatinske obale do Cetine i na većini jadranskih otoka (osim ekavskog Cresa i jekavskog Mljeta), vidi o čakavcima još pobliže: Čakavica. Medju svima hrvatskim ikavcima su izrazito najarhaičniji tzv. "bodulski" govori otočnih čakavaca od Krka do Visa koji su se manjeviše još očuvali na srednjovjekoj razini, pa se osim sličnoga ikavskog jata, inače jako razlikuju od najproširenijih novoštokavskih poluikavaca iz kopnenog zaledja, osim posavskih Šokaca koji su im po dialektu razmjerno najviše slični.

Staroikavski šćakavci

Staroikavski šćakavci su po brojnosti od 14% ili 1/7 Hrvata, drugi veći medju hrvatskim šćakavcima nakon još brojnijih kajkavskih ščakavaca. Ova ikavska šćakavica je po izgovoru srednja na prijelazu izmedju 'tvrdje' kajkavske ščakavice i umekšane otočno-čakavske śćakavice. Pri prostorno-vremenskom prijelazu spram nešćakavskih balkanskih novoštokavaca, ovaj ikavski šćakavizam nije tako uporan kao kod kajkavaca ili čakavaca, pa se u rubnim pojasima kod novijih poluikavaca brzo izgubi i većinom odmah prijedje na obično novoštokavsko "-št-" kao u standardnom vukopisu. Glavne su značajke tih ikavskih šćakavaca:

  • a) Prva očevidna značajka hrvatske šćakavice je redovni izgovor štokavskih glasova "št" kao starohrvatski "šć", čime su takodjer sličniji čakavcima i kajkavcima negoli inim balkanskim štokavcima: npr. šćap, šćit, prišć, klišća, gušćer, dvorišće, kosišće, ognjišće, pušćat, vrišćat, šćipat itd. Jedino upitno-odnosna zamjenica kod ovih šćakavaca pod utjecajem bosanskih medija danas većinom glasi što, ali ju ipak poneki starci (osobito žene) povremeno još izgovaraju i kao šća ili šćo.
  • b) Glas jat se kod tih šćakavaca većinom izgovara kao "i" (rijetko "e" ili "je" kao kod inih poluikavskih štakavaca).
  • c) Kao kod mnogih čakavaca, infinitiv glagola se većinom izgovara skraćeno bez završnog -i, osobito kod staraca (dok ga mladji danas često već govore produženo).
  • d) Jedna od glavnih i očitih osobina ikavske šćakavice je arhaični polukorijenski izgovor, gdje dijelom izostaju istočne srboidne asimilacije, a osobito ne novoštokavska sibilarizacija. Zato je i u kosim padežima većinom stabilna osnovica riječi, pa ovi šćakavci većinom još dosljedno dekliniraju "ruki, nogi, knjigi, muhi, juhi, Liki" i slično.
  • e) Novoštokavsko jotiranje je takodjer samo mjestimice provedeno, ali su bar dijelom u izgovoru još očuvani i starohrvatski neasimilirani oblici, npr. rodijak, netjak, mladijak, propetje, smeti (smeće) itd.
  • f) Dijelom je očuvan i starohrvatski poluglas "e" kao kod čakavaca i kajkavaca kakvog nemaju ini štokavci, npr. grebje (groblje), pesina (svinjarija), čverst (čvrst), vrebac, jestrib, resti, itd.
  • g) Naglasak je dijelom pomaknut štokavski, ali u jugozapadnoj Bosni većinom nema prebacivanja na proklitiku.
  • h) Većinom kod staraca i nadasve u slavonskoj Posavini su bar dijelom očuvani starohrvatski padeži kao u čakavskom i u srednjovjekim tekstovima stare Bosne, npr. dativ i lokativ plurala s arhaičnim nastavkom -mi: nami, vami, ženami, svatovimi itd.
  • i) Nadalje je još očuvan niz drugih ranohrvatskih arhaizama, dijelom donesenih iz antičke pradomovine, npr. guda (svinja: akadski gud), ulišće (pčelinjak: baskijski ulitxa i naše bodulski ula = pčela), morem (mogu), lesje (granje), kukac (insekt), jašit (jahati) itd.
  • j) Od većine inih štokavaca se leksik ikavskih šćakavaca još izdvaja i po obilju mediteranskih romanizama, npr. beštimat, bocun, brondzin, lumer (broj), komoštra (lanac), kotula (haljina), murva (dud), pomidor (rajčica), sić (kablić), šijun (oluja) itd.

Prostorna nalazišta

Glavna su govorna područja tih ikavskih šćakavaca dosad u Hrvatskoj, BiH i Italiji:

  • 1. Nutarnji priobalni otoci (pojedina sela): Vlašići na istoku Paga, Maslinica na zapadu Šolte, Sutivan na istoku Brača, Sumartin na istoku Hvara, Račišće na sjeveru Korčule.
  • 2. Dalmatinska obala: Posedarje, Novigrad, Nin, Zadar, Pirovac, Primošten, Rogoznica, Marina, Seget, Solin, Klis, Split, Dugi Rat.
  • 3. Dalmatinska Zagora: brojna sela izmedju Imotskog i Vrgorca, gornja Poljica na Mosoru (Tugare, Srinjane i susjedni zaselci).
  • 4. Južna Istra: Pula, Fažana, Pomer, Valtura, Banjole, Premantura i susjedni zaselci (Bošković i Popović 1951).
  • 5. Gorski Kotar: Sunger, Mrkopalj, Tuk (Strohal 1907).
  • 6. Sjeverni Velebit: Jurjevo, Starigrad, Jablanac, Krasno polje (Tomljenović 1911).
  • 7. Lika: Široka Kula, Lički Osik, Bunić, Podlapac, Ribnik, Priboj, Zavalje.
  • 8. Pokupje: Mekušje, Skakavac, Vukmanić, Turanj, Duga Resa i okolni zaselci.
  • 9. Jugozapadna Bosna: oko Bihaća (Ripač-Otoka-Kladuša), Livno i okolna sela, južni dio Duvanjskog polja (Kongora, Lipa itd.), gornja Rama (Šćit, Orahovac i okolni zaselci).
  • 10. Istočna Italija (pokrajina Molise): Štafilić i Mundimitar.

Staroekavski šćakavci

Staroekavski šćakavci se najviše nalaze u srednjoj i sjeveroistočnoj Hrvatskoj, npr. u donjoj Podravini, hrvatskom Podunavlju (oko Iloka) i srednjoj Posavini npr. oko Siska, a ima ih i u središtima polukajkavskih gradova (Zagreb, Sisak, Koprivnica itd.), gdje su to većinom miješani potomci bivših gradskih kajkavaca. Medju katoličkim Hrvatima danas ima tek oko 4% tih staroekavskih šćakavaca, pa su ovi razmjerno najmanje brojni medju hrvatskim šćakavcima. Iako su pretežno štokavci, po starijem naglasku i ekavskom jatu je vidljiv njihov bivši polukajkavski iskon, a takodjer većinom izgovaraju i stariji palatalni skup "-šč-" (ili umekšano -šć-) baštinjen iz bivše kajkavice, umjesto tipskoga novoštokavskog "-št-". Ovima slične promjene zbog dialektnog miješanja se zbivaju i dandanas u rubnim kajkavskim pojasima ili u donedavnim kajkavskim područjima, gdje odnedavna nastaje tzv. štokajski novogovor osobito u miješanim brakovima ili u miješanim polukajkavskim naseljima: Novi Zagreb i Dubrava, Sisak, Čazma, Koprivnica, itd.

Sve do početka novog vijeka i turskih provala su izvorni kajkavci po rijetkim zapisima i još danas očuvanom kajkavskom mjestopisu (npr. Kostajnica, Belišče i slični toponimi), ranije široko prevladavali diljem sjeverne Hrvatske, tj. od Kupe i Sutle uzduž cijele Podravine do Belišća, hrvatskog Podunavlja i Iloka. Zatim s turskim provalama dio tih ranih istočnih kajkavaca iz sjeverne Slavonije bježe na sjever preko Drave u magjarsko Prekodravje, a preostali u donjoj Podravini se miješaju s južnijim novodoseljenim štokavcima. Slično dialektno miješanje se tada u manjoj mjeri još zbiva dijelom u Moslavini, pa po gornjoj Posavini do Siska i u južnoj Banovini od Une i Kostajnice do rijeke Gline. Nakon toga u svim tim miješanim područjima od bivših ekavskih kajkavaca nastaju starošćakavski ekavci tj. 4% katoličkih Hrvata koji za razliku od susjednih pravoslavnih srbojekavaca govore staroštokavskom ekavicom.

Šćakavski starojekavci

Arhaična šćakavska jekavica (staroštokavski jekavci) je danas najrjedji i najugroženiji tip jekavice u neposrednom izumiranju po istočnoj Bosni uz Drinu, gdje je nedavno u ratu 1990tih najviše uništena srbianskim pokoljima i protjerivanjem inih Nesrba zbog proširenja Velesrbije preko Drine u Republici Srpskoj. Stoga je tamo dosad preživilo tek parsto šćakavsko-jekavskih staraca, još najviše oko Goražda. Ovi stari šćakavski jekavci su većinom bili muslimani i manje katolici, ali uglavnom bez pripadnih pravoslavaca. Ranije u srednjem vijeku je nakon najproširenije šćakavske ikavice, ova stara bosanska jekavica bila drugi česti dialekt Bogumila osobito izmedju rijeke Bosne i Drine, tj. na sjeveru od Semberije do Sandjaka na jugoistoku. Njezini važniji zapisani tekstovi su osobito kameni zapisi na stećkima iz istočne Bosne, ter malobrojni kraći tekstovi na nekim očuvanim listinama iz istočne Bosne.

Zatorba starojekavaca

Ovi šćakavski starojekavci su pod Austrougarskom još do 19. st. i 1. svj. rata bili razmjerno stabilni ili su bar vrlo sporo odumirali, dok njihova zatorba u 20. st. zbog širenja Velesrbije u Bosnu započinje pod Jugoslavijom i dovršava se do danas. Dosadašnja zatorba šćakavskih starojekavaca diljem istočne Bosne se zbivala zbog najmanje 4 različita razloga:

  • Svi šćakavci uključivo jekavski i ikavski su za Velesrbe bili načelno sumnjivi osobito u Bosni, gdje su njima "zaudarali" na nepoželjne srednjovjeke Hrvate kroz Bosnu sve do Drine i zato su ih na sve dostupne načine po Bosni potiskivali i uništavali. Pritom su se zbog brojnosti i prostranstva šćakavski staroikavci bar dijelom održali, a malobrojni šćakavski starojekavci u istočnoj Bosni su dosad uglavnom uništeni.
  • U jugo-doba su uz ino, ovi šćakavski starojekavci asimilirani pritiskom uprave i škole gdje im se silom režima nametala srboidna novoštokavština, pa im zato mladji potomci već zaboravljaju materinski govor koji dijelom održavaju još samo malobrojni starci.
  • Istodobno se iz manjih sela ti šćakavski starojekavci zbog daljeg školovanja i boljeg života sele u bosanske novoštokavske gradove, gdje se za par naraštaja posve asimiliraju u srboidne novoštokavce.
  • Završni i najgorji udarac do krajnje zatorbe su ovi istočnobosanski starojekavci zadobili u nedavnom jugo-ratu 1990tih godina, koji je zbog širenja Velesrbije preko Drine bio najokrutniji i posebno krvav upravo u istočnoj Bosni, na jedinom preostalom ozemlju šćakavskih starojekavaca. Tada je ovdje manjeviše pobijena i uništena većina manjih starojekavskih naselja diljem istočne Bosne osobito uz Drinu, a najgorje im je bilo oko Srebrenice.

Pokolji oko Srebrenice

Najgorji je i najpoznatiji krvoločni slučaj njihovih pokolja kod Srebrenice. Prije toga je baš Srebrenica bila najveći i zamalo jedini grad s razmjerno većim udjelom tih šćakavskih starojekavaca, tj. donedavna zadnje i najveće gradsko središte toga starojekavskog govora i njihove kulture. Procjenjuje se kako su dotad oko 1/4 do 1/3 stanovnika Srebrenice i okolice bili upravo takvi šćakavski starojekavci. Baš zato su krvoločni Velesrbi u pozadini iz srbianskog centra potaknuli i organizirali jezivi pokolj kod Srebrenice, kojim je uz ino pobijena i oko polovica svih preostalih šćakavskih starojekavaca iz Bosne, gdje je dosad preživila tek manja zajednica takvih starojekavaca oko Goražda i drugdje samo pojedine izdvojene staračke obitelji po zaselcima uz Drinu. Tek malobrojni su prebjegli zapadnije većinom u gradove srednje Bosne gdje se u novoštokavskom okružju dosad asimiliraju i gube svoj prastari govor.

Literatura

  • JAZU / HAZU: Rječnik hrvatskoga kajkavskog književnog jezika (A – P), I – X. Zavod za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2500 str, Zagreb 1984-2005.
  • A. Jembrih, R. Fureš: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (zbornici simpozija 2002-2010), knj. I.- III. Zabok-Krapina 2006.& 2010.
  • T. Lipljin: Rječnik varaždinskoga kajkavskog govora. Garestin d.o.o, 1284 str. Varaždin 2002.
  • Lončarić, M.: Kajkavsko narječje. Školska knjiga, Zagreb 1996, 198 str.
  • Stipan Budimir & A.Ž. Lovrić: Ikavska šćakavica (starohrvatski govor srednjovjeke Bosne). Ognjište 10, Karlovac 1999.
  • Asim Peco, 1981: Čakavsko-šćakavski odnosi u zapadnobosanskoj govornoj zoni. Hrvatski dijalektološki zbornik 5: 137-144, JAZU, Zagreb.
  • Asim Peco 2007: Ikavskošćakavski govori zapadne Bosne, knj. I.- II. Izabrana djela 3 - 4, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 409 + 304 str. ISBN 978-9958-9309-1-1

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Original compilation adapted and elaborated by GNU license almost from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Hrvati_šćakavci_61%25&oldid=36134"