Materinski jezik Hrvata

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Materinski jezik Hrvata (izvorni vlastiti jezik u djetinjstvu i na samrti kod većine katoličkih Hrvata): Medju katoličkim Hrvatima je statistički po izvorno-materinskom govoru najmanje jekavaca i čakavaca, puno više kajkavaca i najviše šćakavaca i ikavaca.

  • Materinski jekavski od djetinjstva govori samo 9% do 12% ili jedva 1/9 Hrvata (ini nauče tek od škole).
  • Materinski čakavski izvorno od djetinjstva rabi oko 12% ili 1/8 tj. oko 500.000 Hrvata na jugozapadu.
  • Materinski kajkavski izvorno od djetinjstva rabe 31% ili oko 1/3 tj. oko 1.400.000 Hrvata na sjeverozapadu.
  • Materinski šćakavski koji izvorno govore šćap, dvorišće i sl. (= kajkavci + čakavci + staroštokavci) su čak 61% ili 3/5 svih Hrvata.
  • Materinski ikavci s jatom kao "i" (= čakavci + kajkavski ikavci + štokavski ikavci) su čak 63% ili 2/3 tj. blizu 3.000.000 svih Hrvata.

Abstract

Mother tongue of Croats (original proper language before school in the majority of Croatians): The recent so-called "Croatian" literary standard (Yekavian) really is a tiny minority dialect among 9% to 12% eastern Croats, but imposed during ex-Yugoslavia because it is the nearest one to Serbian; for 90% Croats it is teached in schools as the foreign only. Other 3 predominating mother dialects in Croatia are chiefly the major Ikavian (63% Croats), and also Shcakavian (61% - partly overlapping with precedent), Kaykavian 31%, and now tiny disappearing Chakavian 12% only (before Yugoslavia 24% but then violently exterminated as the early Croatian one).

Što je materinski govor ?

Materinski jezik je onakav neformalni govor koji izvorno rabe djeca prije škole, pa privatno u obitelji, kao i stari samrtnici. Jedino u pravim nacionalnim državama je slobodni materinski većinom podjednak službenomu državnom jeziku.

  • Nije izvorno-materinski nego tek službeni državni jezik koji rabi uglavnom samo administracia, školstvo i vojska, za razliku od manjeviše drugačijega privatno-neformalnog jezika većine gradjana: npr. engleski ili francuski u afroazijskim koloniama, ruski u Aziji, talianski u Libiji i Abesiniji, srbohrvatski jugojezik u Jugoslaviji (izvan Srbije) i ini slični kolonialno-nametnuti jezici.

U tom smislu je i kod nas u Hrvatskoj srbohrvatski Vukopis zapravo kolonialno-nametnuti okupatorski jezik, a nikako ne nekakav izvorni-"hrvatski": zato su i naši vukovci ustvari kulturno-jezični nastavak ranije jugo-okupacie tj. tek jezična posljedica velesrbskih osvajanja "zapadnog Balkana" (tj. slično inim izvaneuropskim koloniama). Stoga je nametnuti nam srbohrvatski Vukopis podjednako "naš materinski", koliko je npr. engleski u Irskoj i Indiji, pa ruski u Ukraini, Bjelorusiji i srednjoazijskim republikama (bivši SSSR) i sl.

Manjinski materinski jekavci

Štokavskom jekavicom danas samo formalno tj. uglavnom u gradovima javno-službeno bar povremeno govori (pod službenom prisilom) pretežna većina današnjih Hrvata još od Jugoslavie, - ali isti ovi su zapravo dvojezični pa doma, u obitelji i privatnom društvu uglavnom ne govore tim državno-formačlnim jezikom nego manjeviše drukčijim izvornohrvatskim dialektima. Već stoljetnom i upornom vukovskom promičbom su naivni Hrvati uvjereni kako je ta što-juekavica navodno "jako hrvatska" - iako ustvari njom izvorno materinski uglavnom (3/4) kod nas govore srbojekavski 'Prečani' tj. zapadni prekodrinski pravoslavci i muslimani, a tek 1/5 izvornih materinskih jekavaca su katolički Hrvati.

Izvornih jekavskih Hrvata-katolika koji već od djetinjstva govore materinski štokavskom jekavicom je jedva 9% do 12% ili samo 1/9 katoličkih Hrvata, koji uglavnom žive raštrkano i razdvojeno na Kordunu (Slunj-Rakovica), istočnoj Slavoniji (najviše oko Virovitice), još u srednjoj Bosni i u Hercegovini (Konjic-Stolac), pa najviše na južnomu jadranskom primorju oko Dubrovnika od Neretve do Boke Kotorske, a od južnih otoka samo na Mljetu i dubrovačkim Elafitima (svi ini domaći otočani su većinom čakavci). Zamalo svi ostali katolički Hrvati po gradovima u Hrvatskoj su tek naknadno od škole postali dvojezičnim dialektnim polujekavcima za javno-službene namjene izvan obitelji. Vidi o tomu još pobliže: Jekavski dialekti.

Jadranski materinski čakavci

Nakon najmanjih izvorno-materinskih jekavaca, druga danas razmjerno manja dialektna skupina katoličkih Hrvata jesu arhaični čakavci, koji pretežu na jugozapadu i uglavnom dosad još dominiraju u Istri, Vinodolu i na većini jadranskih otoka, dok su prijelazni primorski polučakavci tek mjestimice raztrgana obalna manjina medju brojnijim ikavskim štokavcima duž primorja izmedju Novoga Vinodolskog i Omiša, pa najistočnije na zapadu Pelješca. U srednjem vieku prije Turaka je na hrvatskom etnoprostoru živilo čak 2/3 većinskih čakavaca južno od Kupe sve do Dubrovnika, a potom su Turci dio njih prognali najviše u Gradišće. Prije 1. svj. rata je na ozemlju današnje RH bilo 24% ili 1/4 čakavaca.

Naprotiv danas u Hrvatskoj živi tek 11% čakavaca (s polučakavcima do 12%), jer su od 2. svj. rata jugo-partizani u kraškim fojbama duž Jadrana od Istre do Biokova i Korčule (uz Taliane) još poklali i 1/5 svih naših čakavaca, a još 2/5 su kroz obje Jugoslavije pod raznim perfidnim prisilama protjerani u prekomorsku diasporu, zato da se do Jadrana naseli što više balkanskih srbo-štokavaca. Stoga danas polovica svih čakavaca već žive izvan domovine, a najviše njih u Južnoj Americi, gdje je sad i najveći na svietu polučakavski grad Antofagasta sa 140.000 jadranskih Hrvata: vidi o tomu još pobliže Čakavska diaspora i Poluhrvatska Atacáma.

Brojniji materinski kajkavci

Od izvorno-materinskih jekavaca su u Hrvatskoj dosad triput brojniji materinski kajkavci, osobito na sjeverozapadu od Čabra pa sve do Jasenovca i Pitomače, a od većih gradova su bar polukajkavski ili pretežno kajkavski najveći Zagreb s 420.000 polukajkavaca (izim štokavske Dubrave i Novog Zagreba), pa s preko 50.000 kajkavaca još Velka Gorica, Sesvete, Koprivnica, Križevci, Varaždin i dr., a u diaspori najveći polukajkavski Kansas City (20.000 kajkavaca).

Od katoličkih Hrvata u domovini su izvorno-materinski kajkavci 31% ili oko 1/3 svih Hrvata. Ovi su kajkavci u 20. st. pod Jugoslavijom još ostali razmjerno stabilni i medju dialektima najotporniji protiv vukovske balkanizacije, pa su oko 1. svj. rata bili kod nas tek malo brojniji oko 34% katoličkih Hrvata.

Većinski materinski šćakavci

Šćakavski (ili ščalavski) govori su spram balkanskih Srba i sličnih srboida uglavnom specifični za etničke Hrvate, za koje je izvorna jezična značajka što im je novoštokavski suglasnički skup "št" većinom zamijenjen starijim izvornoslavenskim skupom "šć" (ili šč), npr. novije srbobalkanske rieči "štap, dvorište" i slične, izvornohrvatski šćakavci izgovaraju kao šćap, dvorišće, itd. (ili kajkavci slično kao ščap, dvorišče, ...). Takav izvorno-materinski izgovor hrvatsko-šćakavskog tipa imaju svi naši staroštokavci, čakavci i kajkavci, a od inih Slavena još Poljaci, Ukrainci, Rusi, itd.

Zato su svi ovi materinski šćakavci nadpolovična većina medju Hrvatima, gdje tako izvorno šćakavski govori čak 61% ili 3/5 katoličkih Hrvata. Naprotiv ne-šćakavski "št" po Vuku Karadžiću izgovaraju uglavnom tek otudjeni vukovizirani gradjani, a na selima pravoslavni srbojekavci i manje novoštokavski katolici na Kordunu, dio Slavonije, srednja Bosna i dio Hercegovine. Naprotiv se kroz Hrvatsku i zapadnu Bosnu pruža naš golemi i cjeloviti hrvatsko-šćakavski etnoprostor od Medjimurja do Jadrana, Istre, svih otoka, Une i donje Posavine, izmedju čega su tek manje nešćakavske oaze i otudjeni vukovski gradovi. Vidi o tomu još pobliže: Hrvati šćakavci 61%.

Staroikavski šćakavci

Staroikavski šćakavci su po brojnosti od 14% ili 1/7 Hrvata, drugi veći medju hrvatskim šćakavcima nakon još brojnijih kajkavskih ščakavaca. Ova ikavska šćakavica je po izgovoru srednja na prijelazu izmedju 'tvrdje' kajkavske ščakavice i umekšane otočno-čakavske śćakavice. Pri prostorno-vremenskom prijelazu spram nešćakavskih balkanskih novoštokavaca, ovaj ikavski šćakavizam nije tako uporan kao kod kajkavaca ili čakavaca, pa se u rubnim pojasima kod novijih poluikavaca brzo izgubi i većinom odmah prijedje na obično novoštokavsko "-št-" kao u standardnom vukopisu. Glavne su značajke tih ikavskih šćakavaca:

  • a) Prva očevidna značajka hrvatske šćakavice je redovni izgovor štokavskih glasova "št" kao starohrvatski "šć", čime su takodjer sličniji čakavcima i kajkavcima negoli inim balkanskim štokavcima: npr. šćap, šćit, prišć, klišća, gušćer, dvorišće, kosišće, ognjišće, pušćat, vrišćat, šćipat itd. Jedino upitno-odnosna zamjenica kod ovih šćakavaca pod utjecajem bosanskih medija danas većinom glasi što, ali ju ipak poneki starci (osobito žene) povremeno još izgovaraju i kao šća ili šćo.
  • b) Glas jat se kod tih šćakavaca većinom izgovara kao "i" (rijetko "e" ili "je" kao kod inih poluikavskih štakavaca).
  • c) Kao kod mnogih čakavaca, infinitiv glagola se većinom izgovara skraćeno bez završnog -i, osobito kod staraca (dok ga mladji danas često već govore produženo).
  • d) Jedna od glavnih i očitih osobina ikavske šćakavice je arhaični polukorijenski izgovor, gdje dijelom izostaju istočne srboidne asimilacije, a osobito ne novoštokavska sibilarizacija. Zato je i u kosim padežima većinom stabilna osnovica riječi, pa ovi šćakavci većinom još dosljedno dekliniraju "ruki, nogi, knjigi, muhi, juhi, Liki" i slično.
  • e) Novoštokavsko jotiranje je takodjer samo mjestimice provedeno, ali su bar dijelom u izgovoru još očuvani i starohrvatski neasimilirani oblici, npr. rodijak, netjak, mladijak, propetje, smeti (smeće) itd.
  • f) Dijelom je očuvan i starohrvatski poluglas "e" kao kod čakavaca i kajkavaca kakvog nemaju ini štokavci, npr. grebje (groblje), pesina (svinjarija), čverst (čvrst), vrebac, jestrib, resti, itd.
  • g) Naglasak je dijelom pomaknut štokavski, ali u jugozapadnoj Bosni većinom nema prebacivanja na proklitiku.
  • h) Većinom kod staraca i nadasve u slavonskoj Posavini su bar dijelom očuvani starohrvatski padeži kao u čakavskom i u srednjovjekim tekstovima stare Bosne, npr. dativ i lokativ plurala s arhaičnim nastavkom -mi: nami, vami, ženami, svatovimi itd.
  • i) Nadalje je još očuvan niz drugih ranohrvatskih arhaizama, dijelom donesenih iz antičke pradomovine, npr. guda (svinja: akadski gud), ulišće (pčelinjak: baskijski ulitxa i naše bodulski ula = pčela), morem (mogu), lesje (granje), kukac (insekt), jašit (jahati) itd.
  • j) Od većine inih štokavaca se leksik ikavskih šćakavaca još izdvaja i po obilju mediteranskih romanizama, npr. beštimat, bocun, brondzin, lumer (broj), komoštra (lanac), kotula (haljina), murva (dud), pomidor (rajčica), sić (kablić), šijun (oluja) itd.

Glavna su govorna područja tih ikavskih šćakavaca dosad u Hrvatskoj, BiH i malo u Italiji:

  • 1. Nutarnji priobalni otoci (pojedina sela): Vlašići na istoku Paga, Maslinica na zapadu Šolte, Sutivan na istoku Brača, Sumartin na istoku Hvara, Račišće na sjeveru Korčule.
  • 2. Dalmatinska obala: Posedarje, Novigrad, Nin, Zadar, Pirovac, Primošten, Rogoznica, Marina, Seget, Solin, Klis, Split, Dugi Rat.
  • 3. Dalmatinska Zagora: brojna sela izmedju Imotskog i Vrgorca, gornja Poljica na Mosoru (Tugare, Srinjane i susjedni zaselci).
  • 4. Južna Istra: Pula, Fažana, Pomer, Valtura, Banjole, Premantura i susjedni zaselci (Bošković i Popović 1951).
  • 5. Gorski Kotar: Sunger, Mrkopalj, Tuk (Strohal 1907).
  • 6. Sjeverni Velebit: Jurjevo, Starigrad, Jablanac, Krasno polje (Tomljenović 1911).
  • 7. Lika: Široka Kula, Lički Osik, Bunić, Podlapac, Ribnik, Priboj, Zavalje.
  • 8. Pokupje: Mekušje, Skakavac, Vukmanić, Turanj, Duga Resa i okolni zaselci.
  • 9. Jugozapadna Bosna: oko Bihaća (Ripač-Otoka-Kladuša), Livno i okolna sela, južni dio Duvanjskog polja (Kongora, Lipa itd.), gornja Rama (Šćit, Orahovac i okolni zaselci).
  • 10. Istočna Italija (pokrajina Molise): Štafilić i Mundimitar.

Staroekavski šćakavci

Staroekavski šćakavci se najviše nalaze u srednjoj i sjeveroistočnoj Hrvatskoj, npr. u donjoj Podravini, hrvatskom Podunavlju (oko Iloka) i srednjoj Posavini npr. oko Siska, a ima ih i u središtima polukajkavskih gradova (Zagreb, Sisak, Koprivnica itd.), gdje su to većinom miješani potomci bivših gradskih kajkavaca. Medju katoličkim Hrvatima danas ima tek oko 4% tih staroekavskih šćakavaca, pa su ovi razmjerno najmanje brojni medju hrvatskim šćakavcima. Iako su pretežno štokavci, po starijem naglasku i ekavskom jatu je vidljiv njihov bivši polukajkavski iskon, a takodjer većinom izgovaraju i stariji palatalni skup "-šč-" (ili umekšano -šć-) baštinjen iz bivše kajkavice, umjesto tipskoga novoštokavskog "-št-". Ovima slične promjene zbog dialektnog miješanja se zbivaju i dandanas u rubnim kajkavskim pojasima ili u donedavnim kajkavskim područjima, gdje odnedavna nastaje tzv. štokajski novogovor osobito u miješanim brakovima ili u miješanim polukajkavskim naseljima: Novi Zagreb i Dubrava, Sisak, Čazma, Koprivnica, itd.

Sve do početka novog vijeka i turskih provala su izvorni kajkavci po rijetkim zapisima i još danas očuvanom kajkavskom mjestopisu (npr. Kostajnica, Belišče i slični toponimi), ranije široko prevladavali diljem sjeverne Hrvatske, tj. od Kupe i Sutle uzduž cijele Podravine do Belišća, hrvatskog Podunavlja i Iloka. Zatim s turskim provalama dio tih ranih istočnih kajkavaca iz sjeverne Slavonije bježe na sjever preko Drave u magjarsko Prekodravje, a preostali u donjoj Podravini se miješaju s južnijim novodoseljenim štokavcima. Slično dialektno miješanje se tada u manjoj mjeri još zbiva dijelom u Moslavini, pa po gornjoj Posavini do Siska i u južnoj Banovini od Une i Kostajnice do rijeke Gline. Nakon toga u svim tim miješanim područjima od bivših ekavskih kajkavaca nastaju starošćakavski ekavci tj. 4% katoličkih Hrvata koji za razliku od susjednih pravoslavnih srbojekavaca govore staroštokavskom ekavicom.

Većinski materinski ikavci

Pretežna većina katoličkih Hrvata tj. nas 63% ili čak do 2/3 svih Hrvata izvorno-materinski od djetinjstva izgovaraju slavenski jat kao "i". Izim Hrvata, ikavski jat medju Slavenima uglavnom najviše rabe Ukrainci i dijelom Česi. Od inih Indoeuropljana, vokal "i" u sličnim riečima na tom mjestu još najviše imaju Iranci i dielom Irci, dok većina inih Slavena i ostalih Indoeuropljana na tom mjestu u sličnim riečima imaju zamjensko "e". Medju ove najbrojnije hrvatske ikavce spada većina čakavaca, pa dijelom još kajkavski ikavci i štokavski poluikavci, od kojih su najbrojniji staroikavski šćakavci. Vidi o svim hrvatskim ikavcima još pobliže: Ikavski Hrvati, 63%.

Izvanhrvatski ikavizmi

Izim hrvatskih ikavaca, ikavski jat medju Slavenima još izgovaraju najviše Ukrainci i djelomice Česi, Rusini i neke manje slavenske etnogrupe bez posebnih država i službenih standarda. Osim ukrainskog i češkoga, od inih indoeuropskih neslavena u sličnim istoznačnim riječima ima razmjerno najviše ikavizama perzijski jezik, a nešto manje ranoirski (keltski), dok su u inim europskim jezicima izvan Slavena slični ikavizmi vrlo rijetki ili izostaju.

  • U Ukraini je ikavica danas službeni književni standard, a kao izvornim materinskim jezikom od djetinjstva tako govori oko polovica pučanstva u srednjoj i najviše u zapadnoj Ukraini: vidi pobliže Ukrainski i starohrvatski. Ini Ukrainci osobito na sjeveroistoku više govore ekavski jat u prijelaznim dialektima spram ruskog jezika.
  • U Češkoj Republici (uključivo Moravsku), češki jezik je dijelom poluikavski tako da se jat više izgovara kao "e", a manje kao "i", tj. najsličnije približno kao u poluikavsko-ekavskoj inačici srednje čakavice kod nas na Jadranu, pa je tu kvarnerska čakavica dijelom polurazumljiva češkim turistima.
  • Iranski slični ikavizmi: od neslavenskih jezika je izvornomu starohrvatskom (prije jugoslavenskog vukopisa) razmjerno najsličniji perzijski jezik, u kojemu se nalazi niz manjeviše bliskih riječi u nama sličnim ikavskim oblicima: npr. perz. bida (bijeda: ikav. bida), di (gdje: ik. di), diver (djever), girih (grijeh: ik. grih), guit (svijet: "svit"), mih (mijeh: ik. mih), mist (mjesto: ik. misto), mišin (mješina), siča (svijeća: ik. svića), sidat (sjediti: ik. sidit), sika (sječa), smišin (smiješan: ik. smišan), sisten (sjesti), vir (vjera: ik. vira), ...itd.
  • Razmjerno manje je nama sličnih riječi poznato iz staroirsko-keltskog prije njegovog izobličenja i osiromašenja pod dugotrajnom britanskom okupacijom, dokle su većina takvih sličnih riječi dosad već nestale ili su drukčije deformirane (kao i u Hrvatskoj pod novijim pritiskom srbobalkanskog vukopisa). Takve su npr. staroirske: briga (brijeg), dvi (dvije) lia (lijevam: ikav. livan), cruim (crv: otočno-bodul. criv), grian (grijem), snigyd (snijeg), mori (more: naše otočno-bodulski isto mori), etc.

Svehrvatski ikavizmi

Najraniji Prahrvati su vjerojatno bili uglavnom ikavci ili bar poluikavci. Zato sve do dandanas u većini raznih dialekata kod katoličkih Hrvata postoji najmanje tridesetak svehrvatskih ikavizama očuvanih još iz predslavenskoga ili ranoslavenskog doba, gdje se samo ikavski jat obvezatno nalazi u svim izvorno-hrvatskim govorima (izim novih knjiških vukovaca) kao jedini ili bar glavni materinski oblik od djetinjstva prije škole. Najizrazitiji su takvi svehrvatski tj. obvezatno-bezuvjetni ikavizmi npr. divojka i zapustiti što su izvorno-materinski doslovce kod svih katoličkih Hrvata od najjužnijeg Visa pa sve do najsjevernije Mure (izim samih vukovaca).

Još ini izrazito većinski ikavizmi u raznim hrvatskim dialektima su npr. glagoli grijati, naliti, nisam, trpiti, viditi, visiti, želiti, živiti i sl. Jekavizirani vukovski oblici tih nabrojenih riječi su svi beziznimno balkanski srbizmi pravoslavnih srbojekavaca (tj. prekodrinskih Srba - 'Prečana'), kakve normalno ne izgovaraju pravi Hrvati (izim tek pod školskom i vojnom prisilom).

  • Svehrvatska divojka: Divojka je obvezatni svehrvatski ikavizam i u svim izvornim dialektima katoličkih Hrvata materinski od djetinjstva postoji samo i jedino divojka: čak i na sjeveru u tipskoj ekavskoj kajkavici sve do Varaždina, Drave i Medjimurja. Srbojekavska tzv. "djevojka" (isto i 'devojka') su za Hrvate novonametnuti balkanski srbizmi tek od 20. stoljeća pod Jugoslavijom, ali ranije su u Hrvatskoj to nepoznati oblici (osim kod pravoslavnih jekavaca). Jedina sitna materinska iznimka od te svehrvatske divojke kod katoličkih Hrvata je parsto otočnih staraca na Lastovu koji to u domaćoj jekavskoj čakavici izvorno izgovaraju kao đevojka.
  • Svehrvatsko zapustiti: Takodjer i glagol zapustiti je bezuvjetno-obvezatni svehrvatski ikavizam, pa zato u svim izvornim dialektima katoličkih Hrvata materinski od djetinjstva postoji samo i jedino zapustiti: čak i na sjeveru u tipskoj ekavskoj kajkavici, tj. od južnih dalmatinskih otoka pa sve do Varaždina, Drave i Medjimurja. Srbojekavsko tzv. "zapustjeti" (isto i 'zapusteti') su za sve Hrvate novonametnuti balkanski srbizmi tek od 20. stoljeća pod Jugoslavijom, ali su ranije u Hrvatskoj to nepoznati oblici, - osim jedino kod pravoslavnih jekavaca tj. prekodrinskih Srba - Prečana.
  • Širji praikavski glagoli: Iako sjeverni kajkavci do Drave imaju i ekavske oblike (videti, viseti, trpeti, živeti, greti, nesem, itd.), svi ostali srednji i južniji Hrvati izmedju Save i Jadrana izvorno-materinski od djetinjstva uglavnom to izgovaraju ikavski: npr. viditi, visiti, trpiti, zapustiti, želiti, živiti, grijati, nisam/nisem, itd. Naprotiv, vukovsko-jekavski oblici tzv. "vidjeti", "trpjeti", "visjeti", zapustjeti, željeti, "živjeti", "grejati", "nijesam" i sl., kod katoličkih Hrvata izvorno-materinski uglavnom ne postoje, osim tek kao prisilno nametnuti naknadni jekavizni iz školskog vukopisa. Naprotiv na hrvatskom ozemlju takve vukovske oblike (vidjeti, visjeti, trpjeti, željeti, živjeti, grejati, ...) izvorno-materinski imaju uglavnom samo pravoslavni srbojekavci tj. prekodrinski Srbi - Prečani.

Prostranstvo ikavaca

Ikavica (ili ikavski dialekti) se zovu po ikavskom izgovoru jata kao glas i. Ikavica u više inačica je najčešći tip materinskog govora iz djetinjstva (prije škole) kod nadpolovične većine tj. čak 2/3 ili 63% svih Hrvata, od čega su najviše razni ikavski i poluikavski štokavci 45% Hrvata, pa ikavski čakavci 10% i ikavski kajkavci 8%.

U okviru štokavskih govora se najviše ikavizama nalazi u zapadnomu novoštokavskom dialektu (bunjevački) i slavonskomu šćakavskom dialektu (šokački), koje uglavnom govore katolički Hrvati. Izvan Hrvatske i BiH se ikavica malim dijelom još nalazi na sjeveru Bačke najviše oko Subotice gdje žive bunjevački Hrvati, ali takodjer i kod muslimana u Sandjaku sve do visokih Prokletija: Plav, Gusinje itd. Ikavci su takodjer i većina jadranskih čakavaca na obali i otocima (izim sjevernog Kvarnera: Cres, oko Rijeke i sjeveroistok Istre).

Kao jasan jezični trag najvećeg prostranstva srednjovjekovnoga hrvatskog kraljevstva Trpimirovića, raznoliki ikavski (ili bar poluikavski) govori su sve do danas manjeviše mozaično prošireni od Trsta pa do Subotice i Prokletija u Sandjaku. Veći dio Istre, istočnog Kvarnera, Like, Bela Krajina, dio Žumberka, zapadnog Zagorja (Sutla), veći dio Dalmacije, zapadne Hercegovine, srednje i zapadne Bosne (Završje/Tropolje), Bosanske Posavine, južne i istočne Slavonije, na sjeveru Bačke (hrvatski Bunjevci), zapadne Bačke uz Dunav (hrvatski Šokci), pa bivše tzv. Turske Hrvatske (Cazinska Krajina i Bosanska Krajina), jugoistok Sandjaka (visoke Prokletije).

Najveća cjelovita prostranstva dominantnih hrvatskih ikavaca pružaju se na jugozapadu od Savudrije pa sve do Neretve i na sjeveroistoku od Gradiške pa do Subotice, a takodjer je ikavica dominantna medju srednjim Hrvatima od Cazinske krajine sve do srednje Bosne (rijeka Bosna). Ikavski odseljenici su takodjer razmjerno najčešći u našoj prekomorskoj diaspori, pa izrazito dominiraju medju Hrvatima u južnoj Americi i dijelom u Sjevernoj Americi i Australiji. Ikavicom se je i srednjem vijeku do Turaka govorilo i u istočnoj Hercegovini oko Trebinja, Ljubinja i Nevesinja, trag česa se do danas vidi u toponimima sa -šć-, a do 16. i 17. st. je pučanstvo Popovog polja uglavnom govorilo hrvatskom ikavicom (razradjeno u disertaciji prof.dr. Vjekoslava Bobana, London 2002.).

Literatura

  • Stipan Budimir & A.Ž. Lovrić: Ikavska šćakavica (starohrvatski govor srednjovjeke Bosne). Ognjište 10, Karlovac 1999.
  • Nedjeljko Mihanović: Jezik na području Poljica. Poljički zbornik 2, Matica Hrvatska, Zagreb 1971.
  • Milan Okuka: Fonološki i morfološki sistem govora Rame (disertacija). Radovi filozofskog fakulteta, Sarajevo 1979.
  • Asim Peco, 1981: Čakavsko-šćakavski odnosi u zapadnobosanskoj govornoj zoni. Hrvatski dijalektološki zbornik 5: 137-144, JAZU, Zagreb.
  • Asim Peco & Petar Mandić, 1986: Ikavskoštakavski govori zapadne Hercegovine. Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 230 str.
  • Asim Peco 2007: Ikavskošćakavski govori zapadne Bosne, knj. I.- II. Izabrana djela 3 - 4, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 409 + 304 str. ISBN 978-9958-9309-1-1
  • Asim Peco 2007: Govori zapadne Hercegovine. Izabrana djela, knj. 2, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo. ISBN 978-9958-9309-1-1
  • Šime Starčević: Ričoslovlje. Glasnik dalmatinski 34-57, Zadar 1850.
  • Zlatko Vince: Ikavica u hrvatskoj jezičnoj povijesti. Matica Hrvatska, Zagreb 1998.
  • JAZU / HAZU: Rječnik hrvatskoga kajkavskog književnog jezika (A – P), I – X. Zavod za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2500 str, Zagreb 1984-2005.
  • A. Jembrih, R. Fureš: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (zbornici simpozija 2002-2010), knj. I.- III. Zabok-Krapina 2006.& 2010.
  • T. Lipljin: Rječnik varaždinskoga kajkavskog govora. Garestin d.o.o, 1284 str. Varaždin 2002.
  • Lončarić, M.: Kajkavsko narječje. Školska knjiga, Zagreb 1996, 198 str.
  • Stipan Budimir & A.Ž. Lovrić: Ikavska šćakavica (starohrvatski govor srednjovjeke Bosne). Ognjište 10, Karlovac 1999.
  • Asim Peco, 1981: Čakavsko-šćakavski odnosi u zapadnobosanskoj govornoj zoni. Hrvatski dijalektološki zbornik 5: 137-144, JAZU, Zagreb.
  • Asim Peco 2007: Ikavskošćakavski govori zapadne Bosne, knj. I.- II. Izabrana djela 3 - 4, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 409 + 304 str. ISBN 978-9958-9309-1-1

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU license almost from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Materinski_jezik_Hrvata&oldid=35650"