Izvornohrvatski pisci

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Izvornohrvatski pisci (nevukovski književnici i jezikoslovci u Hrvatskoj): Približno do sredine 19. stoljeća, jezik javnih medija i književnosti u Hrvatskoj već poprima sličan kultivirani i razvijeni, kodificirani oblik podoban za organiziranu komunikaciu kao i u većini onodobnih razvijenih zemalja u Europi. Medjutim zbog ideopolitičkih planova za južnoslavensko ujedinjenje i opću balkanizaciju, potom u hrvatskom jezikoslovlju i književnosti nastupa idejni lom, koji načelno započinje Bečkim književnim dogovorom 1850, a u društvenu praksu ulazi pod diktaturom bana Khuena Hedervarya od 1890, pa se njegovo nametanje dovršava stvaranjem Jugoslavije od 1918. Nakon toga, veliki dio hrvatskih pisaca i kulturnih djelatnika u javnosti, većinom iz konformizma i manjim dielom iz uvjerenja postupno preuzimaju fonetsko pisanje i srbohrvatski jezični model po Vuku Karadžiću s obiljem novih balkanizama, pa manjeviše napuštaju klasični izvornohrvatski jezik, od kojega je zatim preostalo tek formalno ime: izim jedino u izvandomovinskoj diaspori i u Gradišću.

U hrvatskoj prekomorskoj diaspori (izseljeničtvu) se izvorni starohrvatski korjenopis rabi manjeviše stalno sve do danas, osobito u Australiji, Kanadi i Švicarskoj, dok je u domovini pod jugoslavenskom okupacijom bio manjeviše potisnut, ter povremeno zabranjen i kažnjavan. Izmedju 2 rata u prvoj Jugoslaviji još dosta pišu javnim korjenopisom npr. Slavko Kolar, Petar Guberina, Ksaver Šandor Gjalski (do smrti), pa braća Radići i Hrvatska seljačka stranka, većina izdanja 'Seljačke sloge', itd. Potom uoči i tiekom 2. svj. rata korjenopis opet postaje pretežiti javni pravopis u Hrvatskoj od 1939.- 1945, nakon čega je u komunističkoj Jugoslaviji hrvatski korjenopis opet ukinut, zabranjen i često kažnjavan, jer je od 1946.-1970. u domovini prisilno bio partijski nametnut balkanski fonetski vukopis i kolonialni srbohrvatski novogovor.

Čak i tiekom druge komunističke Jugoslavije, a osobito nakon 1971, poneki noviji jezikoslovci i hrvatski književnici (danas već pokojni) ipak bar povremeno još pišu korienski ili bar polukorjenski, npr. Kruno Krstić, Franjo Cipra, prof. Mitjel Yošamya, dr. Miro Kačić, prof.dr. Stjepko Težak, Mato Marčinko, prof.dr. Ivo Škarić, itd. Sve do danas, kod nas u Hrvatskoj pišu manjeviše korienski ili bar polukorienski kao poznati javni djelatnici, književnici i jezikoslovci, npr. prof.dr. Laszlo Bulcsu, dr. Zorislav Šojat, dr. Dragan Hazler, prof. Marijan Krmpotić, Marijan Horvat-Mileković, Branimir Petener i dr.

Abstract

True Croat writers (Croatian authors in 20th century writing on the classical Croatian): This is a survey of authors writing recently in the classic Croatian language, before its forced hybridizing into new Yugoslav SerboCroatian, during 20th century. From 16th to 19th century almost all Croatian writers wrote in this classic Croat, and since 1918 during Yugoslavia, many ones in Croatia wrote in another hybrid pattern of Yugoslav creole pidgin. Recently in the last decades since Yugoslavia's disaster, someones returned to the former traditional Croat writing, including dr. Miro Kačić, prof.dr. Stjepko Težak, Mato Marčinko, prof.dr. Ivo Škarić, etc. Also nowadays, the active writers in traditional Croatian are chiefly prof.dr. Laszlo Bulcsu, prof.dr. Zorislav Šojat, dr. Dragan Hazler, prof. Marijan Krmpotić, Marijan Horvat-Mileković, Branimir Petener, and others.

Poviest korienske norme

Sve do 18. stoljeća se hrvatsko koriensko pisanje rabilo više stihijski po tradiciji, iako je već Ozaljski književni krug zrinsko-frankopanskog jezika napola kodificirao ikavsku kajkavicu kao polukorjensku normu tadanje književnosti i jezikoslovlja. Pravo stručno kodificiranje izvornohrvatske književne norme za klasično koriensko pisanje na staroštokavskom temelju je dovršio Adolfo Veber Tkalčević do god. 1884. (djelom Brus jezika ili Zagrebačka škola). Potom je Hrvatsko koriensko pisanje još naknadno obširnije razradio u doba NDHrvatske najviše Adolf Bratoljub Klaić 1942. i 1944. Danas je naugledniji noviji stručnjak i priznati glavni auktoritet za izvornohrvatsku koriensku normu prof.dr. Bulcsu Laszlo.

Nevukovski književnici

Od kraja 19. st. je novi, hibridni srbohrvatski jugojezik s Vukovim fonetskim pisanjem i balkanskim rječnikom postupno uveden u upravi i školstvu, ali dio hrvatske inteligencie i nakon toga, bar do 1. svj. rata nastavljaju s djelomičnom javnom uporabom klasičnoga hrvatskog jezika. Njegovo formalno i zamalo potpuno izbacivanje iz javnosti nastupilo je tek stvaranjem Jugoslavije tj. od 1918. Ipak, pojedini uporni pisci i kulturni djelatnici još i kasnije sve dosad koriste sličan izvornohrvatski jezik iz 19. stoljeća. Njega se pokušalo umjetno i formalno oživiti uvodjenjem korienskiog pravopisa u ratno doba NDHrvatske, iako ne uviek na najbolji način: jer dio tadanjih pisaca doseljenih iz Bosne ustvari već pišu prijelazno-hibridnim srbohrvatskim jugojezikom (koji tek iyvana formalno 'korjeniziraju'), a taj novi korjenizirani jezik bosanskih Hrvata se sadržajem, oblicima i rječnikom već podosta razlikuje od pravoga izvornohrvatskog iz 19. stoljeća kakav se dotad rabio u matičnoj Hrvatskoj.

Izmedju 2 rata u prvoj Jugoslaviji još dosta pišu izvorno-hrvatski javnim korjenopisom npr. Petar Guberina, Slavko Kolar, Ksaver Šandor Gjalski (sve do smrti), pa braća Radići i Hrvatska seljačka stranka, većina izdanja 'Seljačke sloge', itd. Potom uoči i tiekom 2. svj. rata koriensko pisanje opet službeno postaje pretežiti javni pravopis u Hrvatskoj od 1939.- 1945. Nakon toga je u komunističkoj Jugoslaviji izvornohrvatski jezik opet ukinut, zabranjen i često kažnjavan, jer je od 1946.-1970. u domovini prisilno partijski bio nametnut balkanski fonetski vukopis i kolonialni srbohrvatski novogovor kao naš hibridni kreolski pidgin.

Ipak unatoč svemu, čak i tijekom druge komunističke Jugoslavije, a osobito nakon 1971, poneki noviji jezikoslovci i hrvatski književnici (danas većina pokojni) ipak bar povremeno još pišu izvornohrvatski, npr. Kruno Krstić, Franjo Cipra, Mitjel Yošamya, dr. Miro Kačić, prof.dr. Stjepko Težak, Mato Marčinko, prof.dr. Ivo Škarić, itd. Sve do dandanas, kod nas u Hrvatskoj pišu manjeviše izvornohrvatski (korienski ili bar polukorjenski) kao poznati javni djelatnici, književnici i jezikoslovci, npr. prof.dr. Laszlo Bulcsu, dr. Zorislav Šojat, dr. Dragan Hazler, prof. Marijan Krmpotić, Marijan Horvat-Mileković, Branimir Petener i dr. Većina inih pisaca u Hrvatskoj za vrijeme komunističke Jugoslavije su pretežno pisali hibridnim srbohrvatskim jugojezikom i balkanskim vukopisom, vidi pobliže: Hrvatski Vukovci.

Niže su navedeni naši značajniji književnici novijeg doba koji su, nakon Bečkog dogovora (1850) o srpskohrvatskom jezičnom jedinstvu, ipak i dalje uporno nastavili pisati već postojećim izvornohrvatskim kultiviranim jezikom iz 18. i 19. stoljeća mimo jugoslavenskih vukovaca. Medjutim pod Jugoslavijom u 20. st. su dosad njihova djela u naknadnim izdanjima pod diktatom partije i vukovaca često protupravno vukovizirana kao neovlašteni jezični plagiati prevedeni na jugoslavenski Vukopis, vidi o tomu još pobliže: Jugo-književne krivotvorbe. Medju takovim izvornohrvatskim piscima na pravomu klasičnom hrvatskom su dosad najvažniji i najproduktivniji bili (pobliže o njima u posebnim biografskim člankima pod označenim poveznicama):

Drugi dio 19. stoljeća

Nakon Bečkog dogovora pa sve do 1. svjetskog rata, uz mnoge ine manjeviše izvornohrvatski i dalje pišu idući najpoznatiji nevukovski književnici u Hrvatskoj:

Ini slični

  • Eugen Kumičić
  • Vjenceslav Novak

20. stoljeće

Kroz 20. st. u doba obje Jugoslavije, manjeviše izvornohrvatskim jezikom iz 19. stoljeća još uvijek pišu idući važniji hrvatski književnici i javni djelatnici:

  • Slavko Kolar

Ini slični pokojni

  • Kruno Krstić
  • Franjo Cipra
  • Petar Guberina
  • Vladimir Brodnjak
  • Stjepko Težak
  • Blaž Jurišić
  • A.B. Klaić
  • Ivan Esih
  • Miro Kačić
  • Ivo Škarić
  • Antun Šojat

Danas aktivni

Nakon razpada Jugoslavije, u novoj Hrvatskoj sve do danas početkom 21. stoljeća na kultiviranom izvornohrvatskom jeziku (bez Vuka Karadžića) manjeviše kao prije Jugoslavije i dalje pišu sve do početka 21. stoljeća osobito idući pravi hrvatski pisci:

  • Damir Boras
  • Zdenko Škiljan
  • Zorislav Šojat

Ini još aktivni

  • Dragan Hazler
  • Mladen Schwartz
  • Branimir Petener

Literatura

  • V. Brodnjak: Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika. Školske novine, Zagreb 1991. (ili kasnija skraćena izdanja)
  • F. Cipra, B. Klaić: Hrvatski pravopis. Hrvatska sveučilišna naklada, pretisak Zagreb 1992. [1]
  • I. Esih: Hrvatski pravopisni rječnik za pravilnost i čistoću hrvatskog jezika. Zagreb 1941.
  • P. Guberina & K. Krstić: Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika. Zagreb 1940 (pretisak: Mainz 1977).
  • Blaž Jurišić: Nacrt hrvatske slovnice, I. Glasovi i oblici u poviestnom razvoju, Zagreb 1944.
  • Blaž Jurišić: Nacrt hrvatske slovnice, Tvorba imenica u povijesnom razvoju (rukopis završen 1948.), pretisak: Zagreb 1992.
  • M. Krmpotić: Hrvatski jezični priručnik. Kloštar-Ivanić, Agapa 2001.
  • M. Samardžija: Jezični purizam u NDH (savjeti hrvatskoga državnog ureda za jezik). Hrvatska sveučilišna naklada, 150 str. Zagreb 1993.
  • Z. Škiljan i B. Laszlo: Hrvatsko-englezki i englezko-hrvatski rječnik obavjestničkog nazivlja. Zagreb 1994.
  • I. Škarić: Kakav pravopis (između fonetike i fonologie). Govor 16/1: 33 - 64, Zagreb 2001.
  • D.B. Rončević, L. Hudeček i sur.: Školski rječnik hrvatskoga jezika. Školska knjiga, 992 str. Zagreb. ISBN 978-953-0-40038-2

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Original compilation, adapted by GNU license from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Izvornohrvatski_pisci&oldid=35963"