Bošnjaštvo
Bošnjaštvo (korien. bošnjačtvo, također: političko bosanstvo, bošnjački nacionalizam) je unitarističko-integralistička, (pro)socijalistička i (pro)islamistička nacionalistička ideologija svojstvena bošnjačkom narodu i njihovom suvremenom kulturno-političkom identitetu.
Sadržaj
Svjetonazor
Pristaše bošnjaštva uglavnom su ideološki različito usmjereni, od kojih većinu ili polovicu čine projugoslavenski komunisti i socijalisti, a ostatak umjereni ili radikalni islamisti, sekularistički i turkocentrični nacionalisti.
Premda su i sami nacionalisti, iz određenih politički podobnih razloga proturječno iskazuju općenitu, ali javno neodređenu protivnost pojmu nacionalizma. Međutim, takvo shvaćanje nacionalizma vjerojatno se odnosi na hrvatski i srpski nacionalizam, također nazočne u Bosni i Hercegovini, kojima se bošnjački nacionalisti oštro protive.
Turkocentrizam
Kod bošnjačkih nacionalista također je nazočan turkocentrizam, odnosno, etničko poistovjećivanje s Turcima, čežnja za turskom državom i zagovor povratka turske vlasti nad Bosnom i Hercegovinom. U pozadini toga nalaze se interesi Turske, inih islamskih država i radikalnih islamističkih gibanja, kojima Bosna i Hercegovina služi kao svojevrsna europska baza za fanatično-prozaične ciljeve novog osvajanja Europe.
Iredentizam
- Podrobniji članak: Velika Bosna
Protuhrvatstvo
Uz prevladavajuću ideju asimilacije Hrvata, Srba i inih manjih etničkih skupina (tzv. „ne-Bošnjaka”) s prebivalištem u Bosni i Hercegovini, bošnjački nacionalisti također se zalažu za etničko i demografsko rodoumorstvo autohtonog hrvatskog pučanstva, navodno zato što „Hrvati vrše hegemoniju i agresiju na sve što ima BiH predznak”. U skladu s političkom strategijom štetne po „ne-Bošnjake”, političke vlasti provode ciljanu marginalizaciju autohtonih Hrvata kroz provedbe obespravljivanja i uskraćivanja njihovih političkih i društvenih prava, osobito u teritorijalnim jedinicama s većinski muslimanskim pučanstvom. Jednako tako, među bošnjačkim nacionalistima prevladavaju kompleksni strahovi od raspada Bosne i Hercegovine, nestanka ideje bošnjaštva, te separatizma i samoodređenja hrvatskog pučanstva u smislu uspostave hrvatskog entiteta unutar Federacije Bosne i Hercegovine ili izdvajanja etnički hrvatskih općina i županija iz sastava Bosne i Hercegovine u krajnjem slučaju, što često vide i doživljavaju kao „stvaranje Velike Hrvatske” ili „hrvatsku pretenziju na teritorij Bosne i Hercegovine”.
Dio bošnjačkih nacionalista djeluje i u Republici Hrvatskoj, gdje često, pomoću viktimističkih opravdanja, zahtijevaju i lobiraju za dodatno dobivanje povlastica kao pripadnici narodnih manjina u Republici Hrvatskoj. Jednako tako, od domaćeg hrvatskog pučanstva također zahtijevaju prilagodbu njihovoj kulturi i načinu života.
Od 1990-ih, u Bosni i Hercegovini provodi se rashrvaćivanje dijela hrvatskog pučanstva pod snažnim bošnjačkim utjecajom, te su se zbili ili se zbivaju razni protuhrvatski incidenti i prijepori prouzročeni ili počinjeni od bošnjačke političke vlasti i bošnjačkih nacionalista, od kojih su istaknuti veći slučajevi, poput:
- Bošnjačko-hrvatskog sukoba i bošnjačkog huškanja arapskih država protiv Republike Hrvatske tijekom sukoba, u neizravnoj svezi s pokoljem nad hrvatskim radnicima u Alžiru,
- nereda u Bosni i Hercegovini, u kojima je također porazbijena i spaljena imovina u vlasništvu Hrvata.
- medijske histerije, međunarodno podržanih napada i otvorenih prijetnji Hrvatima i Katoličkoj Crkvi zbog najave i održavanja mise zadušnice za žrtve Bleiburškog pokolja i Križnog puta u Katedrali Srca Isusova u Sarajevu 16. svibnja 2020. godine,
- ratnohuškačkih prijetnji bošnjačkih političkih vođa protiv Hrvata i bojkota nametanja izmjena Izbornog zakona u ljetu 2022. godine.
Problematika povijesnih temelja suvremenog bošnjačkog identiteta
U svrhu opravdanja temelja suvremenog bošnjačkog kulturno-povijesnog i etničkog identiteta, bošnjački nacionalisti često su skloni zloporabi i krivotvorbi povijesnih činjenica i svojatanju povijesti državnog prostora Bosne i Hercegovine, kao i različitim kontradiktornim teorijama o njihovom postanku i etničkom podrijetlu.
Srednjovjekovna bosanska država
Kao najčešći povijesni temelj uzima se predotomanska srednjovjekovna država Bosna, koju je izvorno osnovalo hrvatsko plemstvo katoličke vjeroispovijedi, što je za vrijeme svog postojanja imala razvijenu kršćansku kulturu, a koja je kao samostalna hrvatska država postojala u doba kad je matična Kraljevina Hrvatska bila dijelom Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva.
Povijesna identifikacija i etnik „Bošnjak”
Prije otomanskog prodora u prostor Kraljevine Bosne, do 15. i 16. stoljeća nije postojao pismeni spomen bošnjaštva, jer su pretci potomaka preobraćenika na islam načelno bili kršćani, odnosno, etnički Hrvati i Srbi. Kasnije, od otprilike 17. stoljeća, otomanske vlasti nazive „Bošnjak” i „bosanski narod” dodjeluju svim pučanima naseljenima na prostoru Bosne i Hercegovine (Huma), bez obzira na njihovu stvarnu etničku pripadnost.
Krajem 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća, među bosanskim muslimanima prevladava zbunjujuće stanje oko njihove stvarne etničke pripadnosti, pa su se u to doba smatrali dijelom hrvatskog naroda poturčenoga i islamiziranoga nakon otomanskog zauzimanja Bosne i Hercegovine. Politička elita bosanskih muslimana poistovjetila se tijekom 20. stoljeća s hrvatskom elitom, osobito u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kada je postala jedna od važnih čimbenika u hrvatskom političkom sustavu i državnom vodstvu, i kada su bosanski muslimani skoro u potpunosti prihvatili hrvatski narodni identitet kao Hrvati islamske vjere. Nakon pada Nezavisne Države Hrvatske, dio hrvatskih muslimana izbjeglih u inozemstvo, poput Džafer-bega Kulenovića, Hakije Hadžića, Ibrahima Pirića-Pjanića i inih, nastavili su u hrvatskom iseljeništvu promicati i provoditi ideju o Hrvatima islamske vjere, dok je istodobno od 1945. godine u domovini počela prevladavati titoistička jugoslavenska ideja, koja je omogućila kakvu-takvu narodnu emancipaciju pod nazivom „Muslimani”.
Početkom 1990-ih, u teorijsko-praktičnom smislu dolazi do „narodnog samoosviještenja” bosanskih muslimana, pa je tako na Drugom bošnjačkom kongresu, održanoga 28. rujna 1993. godine, plebiscitarno usvojen naziv „Bošnjaci” kao njihov novo-stari etnik, kada su bosanski muslimani pravno i ideološki postali narodom. Također, povodom Domovinskog rata, u Bosnu i Hercegovinu dolazili su radikalni islamski mudžahedini i vehabije, čiji se određeni broj nakon završetka Domovinskog rata nastanio u Bosni i Hercegovini, gdje su uz to dobili bosansko-hercegovačko državljanstvo i naknadno preuzeli nadzor nad nekim selima (okolica Zenice i Brčkog) u kojima su nametnuli šerijatski zakon. U Bosni i Hercegovini došlo je do razvitka unitarističko-integralističke ideje o asimilaciji Hrvata i Srba u jedan bošnjački narod, po uzoru na slične ranije otomanske i kasnije jugoslavenske težnje.
Narodni jezik
- Podrobniji članak: Bošnjački jezik
Poveznice
Vanjske sveze
- Dnevno.hr: „Islamsko-nacionalistička namjera etničkog ubojstva Hrvata u Federaciji BiH”
- Dragovoljac.com: „Kaj se događa u Bosni?”
- Dragovoljac.com: „Tko ubija bosanskohercegovačku istinu?” (pohranjeni prikaz)
Hrvatsko obrambeno štivo: „Hrvatska je spasila u 90-tima nezahvalnu tkz. BiH” (pohranjeni tekst)- Narod.hr: „Zašto bošnjačka politika potiče širenje mržnje prema Hrvatima i katolicima u BiH?”
- Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća: Davor Dijanović: „Maske u Bosni i Hercegovini sada su do kraja pale”
