Horvatska domovina (Lijepa naša domovino)

Naslovnica pjesmarice Hrvatska domovina (ilustracija Zdenke Sertić iz 1942.)

„Horvatska domovina” hrvatska je domoljubno-rodoljubna pjesma Antuna Mihanovića iz 1835. godine, te službena hrvatska državna himna pod nazivom „Lijepa naša domovino”.

Pregled

Nastanak i razvitak

Početkom 1835. godine, za vrijeme službovanja u nekadašnjoj Guvernerovoj palači (današnji Jadranski trg) u Rijeci, zagrebački pravnik i preporodni pisac Antun Mihanović napisao je „Horvatsku domovinu”, koja je objavljena 14. ožujka iste godine u 10. broju Danicze horvatzke, slavonzke y dalmatinzke.

Popijevka „Lijepa naša domovino” nastala je krajem 1840-ih. Nije poznata točna godina njezina nastanka, ali se obično navodi 1848. godina. Nije potpuno razjašnjen skladatelj, ali se u drugoj polovici 19. stoljeća raširilo mišljenje o tomu kako je Josip Runjanin skladatelj popijevke. Runjanin nije imao redovnu glazbenu izobrazbu, a 1848. bio je kadet u 10. Banskoj graničarskoj pješačkoj pukovniji u Glini, zbog čega se Glinu smatra mjestom skladanja popijevke. Runjanin je uglazbio jedino dvije kitice Mihanovićeve pjesme, pa je popijevka zapravo dvodijelna pjesma sa 16 taktova (sheme a – a1 – b – a1). Po navodu u 232. stranici knjige Znameniti i zaslužni Hrvati, Runjanin je 1840. godine skladao himnu na temelju melodije arije „O sole piu ratto” iz 3. čina opere Lucia di Lammermoor Gaetana Donizettija.

Glazbene preradbe i naziv

Nije poznat izvorni oblik napjeva. Prvi poznati notni zapis sastavio je 1861. godine pjevački pedagog Vatroslav Lichtenegger dok je slušao svoje učenike (učiteljske pripravnike) kako pjevaju pjesmu. Lichtenegger je priredio skladbu za muški četveropjev. 1862. godine, njegova inačica objavljena je u Sbirki različitih četveropjevah mužkoga zbora (svezak II, broj 9) Narodnoga zemaljskoga glasbenog zavoda u Zagrebu.

U idućim se godinama popijevka pojavljivala u raznim zbirkama pod nazivom „H(o)rvatska Domovina”, a pod nazivom „Liepa naša” pojavljuje se prvi put 1864. godine u Sbirki raznih četveropjeva(h) što ih izdade Glasbeno družtvo duh(ovne) mlad(eži) Zag(rebačke). Ta su se dva naslova izmjenjivala do 1890-ih, kada je kao naziv prihvaćen prvi stih „Liepa naša domovino”.

Postojale su i razne glazbene inačice nakon objave Lichteneggerove inačice. Popijevka se uređivala za različite zborove i pritom mijenjala, a sadašnja inačica potječe od Franje Dugana starijega iz 1919. godine. I danas postoje brojne glazbene inačice pjesme prilagođene za muške, ženske, dječje i mješovite zborove, tamburaške i puhačke sastave, orgulje, glasovir, te simfonijski orkestar.

Preradbe riječi

Tijekom vremena mijenjala su se značenja riječi, od kojih su do danas opstale i kroz službenu uporabu prihvaćene:

• „Dunaj” → „Dunav”,
• „hitra” → „Dravo”,
• „kud li šumiš” → „Sinje more”,
• „svog doma” → „svoj narod”.

Međutim, neke od takvih riječi nisu se dugo održale u uporabi, poput:

• „junačka” → „hrvatska”,
• „vazda” → „svagda”,
• „da bi vazda sretna bila” → „daj, o Bože, sretna bila”,
• „hitro” → „Drino”.

Službeni tekst i notni zapis himne konačno je određen 21. prosinca 1990. godine u članku 16. Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti Predsjednika Republike Hrvatske.

Prijevodi

Postoje razni inojezični prijevodi službenoga teksta himne „Lijepa naša domovino”. Doslovni prijevod „Horvatske domovine” postoji na ruskom jeziku, a preveo ju je Maksim Gorki.

Povijest uporabe

Motiv s grbom Repubike Hrvatske i himnom na novčanici od 100 kn.

Tijekom 19. stoljeća, „Lijepa naša domovino” bila je pjevana u svečanim narodnim prilikama kao i razne druge popijevke. Bila je jedna od brojnih narodnih himna zapisanih od Antuna Mihanovića 1846. godine („Bože živi”, „Još Horvatska ni propala”, „Mi smo, braćo ilirskog”, itd.). 1891. godine, prigodom izložbe Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog družtva u Zagrebu, prvi put je navedena kao hrvatska himna i bila je pjevana pod nazivom „Liepa naša”.

Savez hrvatskih pjevačkih društava obratio se Hrvatskom saboru 1907. godine u svezi službenoga proglašenja pjesme „Lijepa naša domovino” hrvatskom himnom. Premda Sabor nije odgovorio, „Lijepa naša” postala je neslužbena hrvatska himna, a u svečanim prilikama izvodila se odmah nakon „Kraljevke”. Kada je 29. listopada 1918. uspostavljena Država Slovenaca, Hrvata i Srba, u Saboru je pjevana „Lijepa naša”.

S uspostavom Nezavisne Države Hrvatske, „Lijepa naša” se po prvi put u povijesti rabi kao državna himna u svim javnim prigodama (javni skupovi, športska natjecanja, itd.). Na Prvom zasjedanju Hrvatskoga državnog sabora 23. veljače 1942. godine, članovi Sabora pjevali su prve dvije kitice himne nakon govora poglavnika Ante Pavelića. Tada je u trećoj strofi himne dodana izmjena „Savo, Dravo, Drino, teci”.

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata i uspostave DF/FNR Jugoslavije, „Lijepa naša” nije bila zabranjivana i potiskivana za razliku od ostalih, za komunističke vlasti i protuhrvatske skupine nepodobnih hrvatskih domoljubnih i rodoljubnih pjesama, poput „Ustani, bane”, „Vila Velebita”, itd. Himna je bila izvođena u svečanim prilikama odmah nakon izvedbe jugoslavenske himne „Hej, Slaveni”, ali jedino unutar ozemlja Socijalističke Republike Hrvatske. „Lijepa naša” ponovno je službeno proglašena državnom himnom 29. veljače 1972. godine u prvom ustavnom amandmanu (točka 4.). U točki je navedeno kako je „Himna Socijalističke Republike Hrvatske (...) ‚Lijepa naša domovino’”, što je uneseno u Ustav SR Hrvatske 1974. godine.

U Ustavu Republike Hrvatske iz 1990. godine, navedeno je kako „Lijepa naša domovino” ima položaj i službu hrvatske državne himne, a u skladu s odredbama Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske i lenti Predsjednika Republike Hrvatske (Narodne novine br. 55/90), zakon navodi njezin službeni tekst i notni zapis, što su time postali obvezni.

Prigode izvedbe himne

„Hrvatska uzvišena i veličajna himna »Lijepa naša domovino« pjeva se samo u izvanrednim svečanim zgodama, kod proslava svečanosti naroda hrvatskoga. Ona ne smije nipošto da se pjeva po gostionama i krčmama (kad se možebiti društvo ugrijalo vinom), jer se na takav način povređuje sveti značaj hrvatske naše himne, koja treba da je vazda i svuda: sveta, časna i draga svakome Hrvatu i svakoj Hrvatici. A moramo također mi Hrvati zahtijevati, da jê i tuđinac, a i svak onaj, što s nama na svetome tlu hrvatskom živi i plodove hrvatske majke uživa, u svim zgodama života časti i slavi i za svetinju drži.” ^↓1

Zloporaba i izrugivanje himne

Kazneni zakon Republike Hrvatske regulira kazneno djelo zlouporabe službenih državnih simbola (grba, barjaka i himne) u članku 349. (Glava trideset druga (XXXII.), Povreda ugleda Republike Hrvatske). Premda se zlouporaba propisanih državnih simbola Republike Hrvatske zakonski kažnjava zatvorskom kaznom do jedne godine, u stvarnosti je taj zakon uglavnom neprovodiv, s obzirom na to kako je do sada većina javno poznatih slučajeva zlouporabe i izrugivanja državnih simbola (među njima i himne) prošla nekažnjeno. Takve zlouporabe i izrugivanja obično se zbivaju zbog zakonske „rupe” u članku 6. (Glava prva (I.), Opće odredbe) Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske i lenti Predsjednika Republike Hrvatske, u kojemu se dopušta slobodna uporaba grba, barjaka i himne Republike Hrvatske u umjetničkom i glazbenom stvaralaštvu i u odgojno-nastavne svrhe, bez obzira na to što se u istom zakonu nalazi zadani uvjet po kojemu se zapravo ne bi smjelo vrijeđati ugled i dostojanstvo Republike Hrvatske, ali kojega umjetnici često zaobilaze radi iskazivanja provokacije kao „uobičajenoga oblika umjetničkoga izražavanja”, odnosno, radi snažnoga odjeka provokacije. Također postoje razne anonimne preinake službenoga teksta himne što sadrže uglavnom ironične osvrte na opće stanje društveno-političkoga života Republike Hrvatske.

Slučaj plakata Lepa naša

Jedan od istaknutijih slučajeva protuhrvatske provokacije kroz zlouporabu himne zbio se u svibnju 2013. godine s objavom i postavljanjem plakata pod nazivom Lepa naša na tramvajskoj postaji na Maksimirskoj cesti (pokraj križanja s Bukovačkom ulicom) u Zagrebu, na kojemu se nalaze prva dva stiha himne tako što se vizualno miješaju latinica (plave boje) i ćirilica (crvene boje), i za jat (ije/ie/je) rabi se rogato „e” („ě”), kojega se namjerno rabilo za vizualnu izjednadžbu sa slovom „e” (istim u latinici i ćirilici), dok se ispod stihova nalazi sitno napisani sažetak povijesti himne, u kojemu se Josipa Runjanina navodi kao „hrvatskoga Srbina podrijetlom iz zapadne Srbije”, ali bez navođenja Vinkovaca kao Runjaninova rodnoga grada, što je protumačeno kao suptilna promidžba zamisli o ozemno proširenoj Srbiji.

Autor plakata hrvatski je Srbin Pero Vojković, osnivač i vlasnik dizajnerskoga studija i tvrtke Vojkovic&Daughters, a plakat je na stranici Vizkulture, iz jasnoga politički podobnoga gledišta, opisan kao naglasak na navodni „veliki problem mržnje, netolerancije, fašizma i ksenofobije u hrvatskom društvu u 21. stoljeću, kao posljedice neznanja, ignorancije i opće zatvorenosti društva”.

Ovaj je plakat u javnosti oštro osudio hrvatski izlagač Damir Borovčak u članku „Vizualna kultura mržnje”, izvorno objavljenoga na portalu Croative.net i kasnije prenesenoga na par ostalih državotvornih portala.

Posvete

Spomenik hrvatskoj himni u dolini Zelenjak

Spomenici i spomen-ploče

• Rab - spomen-ploča
• Trogir - spomen-ploča, Knežev dvor
• Zelenjak - obelisk na raskrižju cesta D205 i Ž2153

Imenovano po himni

• Mediji - Hrvatska iseljenička radio postaja Radio Lijepa naša
• Škole/učilišta - Osnovna škola „Lijepa naša” (Tuhelj)
• Udruge/društva - Udruga Lijepa naša
• Ulice - Klanjec, Kumrovec
• Zgrade - Kuća hrvatske himne (Ulica kneza Branimira 13, Glina)

Riječi pjesme

„Lijepa naša domovino” (notni zapis, 1990.)

„Horvatska domovina” (izvornik, 1835.)

Literatura

• Antun Mihanović: Hrvatska domovina, Oblast »Pomoć« - Tiskara Dragutin Beker, Zagreb 1942.
• ^↑1 Kornelije Bosiljčević (Lujo Varga Bjelovarac): Iskre hrvatskog rodoljublja, Društvo sv. Jeronima, Zagreb 1917., str. 23 - 24

Izvori

Ovaj je članak dio portala Hrvatski nacionalizam