Horvatska domovina (Lijepa naša domovino)

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Naslovnica pjesmarice Hrvatska domovina (ilustracija Zdenke Sertić iz 1942.)

„Horvatska domovina” je hrvatska domoljubno-rodoljubna pjesma Antuna Mihanovića iz 1835. godine, te službena hrvatska državna himna pod nazivom „Lijepa naša domovino”.

Nastanak i razvitak

„Horvatsku domovinu” je, tijekom službovanja u nekadašnjoj Guvernerovoj palači (današnji Jadranski trg) u Rijeci, 1835. godine napisao zagrebački pravnik i preporodni pisac Antun Mihanović, a objavljena je 14. ožujka iste godine u 10. broju Danicze horvatzke, slavonzke y dalmatinzke.

Popijevka „Lijepa naša domovino” je nastala krajem 1840-ih. Nije poznata točna godina njenog nastanka, ali je obično navedena 1848. godina. Nije potpuno razjašnjen skladatelj, ali se u drugoj polovici 19. stoljeća raširilo mišljenje o tomu kako je Josip Runjanin skladatelj popijevke. Runjanin nije imao redovnu glazbenu naobrazbu, a 1848. je bio kadet u 10. Banskoj graničarskoj pješačkoj pukovniji u Glini, zbog čega se Glinu smatra mjestom skladanja popijevke. Runjanin je uglazbio jedino dvije kitice Mihanovićeve pjesme, pa je popijevka zapravo dvodijelna pjesma sa 16 taktova (sheme a – a1 – b – a1). Po navodu u 232. stranici knjige Znameniti i zaslužni Hrvati, Runjanin je 1840. godine skladao himnu na temelju melodije arije „O sole piu ratto” iz 3. čina opere Lucia di Lammermoor Gaetana Donizettija.

Glazbene preradbe i naziv

Nije poznat izvorni oblik napjeva. Prvi poznati notni zapis je 1861. godine sastavio pjevački pedagog Vatroslav Lichtenegger dok je slušao svoje učenike (učiteljske pripravnike) kako pjevaju pjesmu. Lichtenegger je priredio skladbu za muški četveropjev. 1862. godine, njegova inačica je objavljena u Sbirki različitih četveropjevah mužkoga zbora (svezak II, broj 9) Narodnoga zemaljskoga glasbenog zavoda u Zagrebu.

U idućim godinama se popijevka pojavljivala u raznim zbirkama pod nazivom „H(o)rvatska Domovina”, a pod nazivom „Liepa naša” se pojavljuje prvi put 1864. godine u Sbirki raznih četveropjeva(h) što ih izdade Glasbeno družtvo duh(ovne) mlad(eži) Zag(rebačke). Ta dva naslova su se izmjenjivala do 1890-ih, kad je kao naziv prihvaćen prvi stih „Liepa naša domovino”.

Postojale su i razne glazbene inačice nakon objave Lichteneggerove inačice. Popijevka se uređivala za različite zborove i pritom mijenjala, a sadašnja inačica potječe od Franje Dugana starijeg iz 1919. godine. I danas postoje brojne glazbene inačice pjesme prilagođene za muške, ženske, dječje i mješovite zborove, tamburaške i puhačke sastave, orgulje, glasovir, te simfonijski orkestar.

Preradbe riječi

Tijekom vremena su bile izvršene promjene značenja riječi, od kojih su do danas opstale i kroz službenu uporabu prihvaćene:

  • „Dunaj” → „Dunav”
  • „hitra” → „Dravo”
  • „kud li šumiš” → „Sinje more”
  • „svog doma” → „svoj narod”

Međutim, neke riječi s promijenjenim značenjem se nisu dugo održale u uporabi, poput:

  • „junačka” → „hrvatska”
  • „vazda” → „svagda”
  • „da bi vazda sretna bila” → „daj, o Bože, sretna bila”
  • „hitro” → „Drino”

Službeni tekst i notni zapis himne je konačno određen 21. prosinca 1990. godine u članku 16. Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti Predsjednika Republike Hrvatske.

Prijevodi

Postoje razni inojezični prijevodi službenog teksta himne „Lijepa naša domovino”. Doslovni prijevod „Horvatske domovine” postoji na ruskom jeziku, a preveo ju je Maksim Gorki.[1]

Uporaba

Motiv s grbom Repubike Hrvatske i himnom na novčanici od 100 kn

Tijekom 19. stoljeća, „Lijepa naša domovino” je bila pjevana u svečanim narodnim prilikama kao i razne ine popijevke. Bila je jedna od brojnih narodnih himna zapisanih od Antuna Mihanovića 1846. godine („Bože živi”, „Još Horvatska ni propala”, „Mi smo, braćo ilirskog”, itd.). 1891. godine, prigodom izložbe Hrvatsko-slavonskog gospodarskog družtva u Zagrebu, prvi put je navedena kao hrvatska himna i bila je pjevana pod nazivom „Liepa naša”.

Savez hrvatskih pjevačkih društava se obratio Hrvatskom saboru 1907. godine u svezi službenog proglašenja pjesme „Lijepa naša domovino” hrvatskom himnom. Premda Sabor nije odgovorio, „Lijepa naša” je postala neslužbena hrvatska himna, a u svečanim prilikama se izvodila odmah nakon „Carevke”. Kad je 29. listopada 1918. nastala Država Slovenaca, Hrvata i Srba, u Saboru je pjevana „Lijepa naša”.

Nastankom Nezavisne Države Hrvatske, „Lijepa naša” se po prvi put u povijesti rabi kao državna himna u svim javnim prigodama (javni skupovi, športska natjecanja, itd.). Na Prvom zasjedanju Hrvatskog državnog sabora 23. veljače 1942. godine, članovi Sabora su pjevali prve dvije kitice himne nakon govora poglavnika dr. Ante Pavelića. Tad je u trećoj strofi himne dodana izmjena „Savo, Dravo, Drino, teci”.

Nakon svršetka Drugog svjetskog rata i uspostave DF/FNR Jugoslavije, „Lijepa naša” nije bila zabranjivana i potiskivana za razliku od inih, za komunističke vlasti i protuhrvatske skupine nepodobnih hrvatskih domoljubnih i rodoljubnih pjesama, poput „Ustani, bane”, „Vila Velebita”, itd. Himna je bila izvođena u svečanim prilikama odmah nakon izvedbe jugoslavenske himne „Hej, Slaveni”, ali jedino unutar ozemlja Socijalističke Republike Hrvatske. „Lijepa naša” je ponovno službeno proglašena državnom himnom 29. veljače 1972. godine u prvom ustavnom amandmanu (točka 4.). U točki je navedeno kako je „Himna Socijalističke Republike Hrvatske (...) ‚Lijepa naša domovino’”, što je uneseno u Ustav SR Hrvatske 1974. godine.

U Ustavu Republike Hrvatske iz 1990. godine, navedeno je kako „Lijepa naša domovino” ima položaj i službu hrvatske državne himne, a u skladu s odredbama Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske i lenti Predsjednika Republike Hrvatske (Narodne novine br. 55/90), zakon navodi njen službeni tekst i notni zapis, što su time postali obvezni.

Zloporaba i izrugivanje himne

Kazneni zakon Republike Hrvatske regulira kazneno djelo zloporabe službenih državnih simbola (grba, barjaka i himne) u članku 349. (Glava trideset druga (XXXII.), Povreda ugleda Republike Hrvatske). Premda se zloporaba propisanih državnih simbola Republike Hrvatske zakonski kažnjava zatvorskom kaznom do jedne godine, u stvarnosti je taj zakon uglavnom neprovodiv, s obzirom kako je do sad većina javno poznatih slučaja zloporabe i izrugivanja državnih simbola (među njima i himne) prošla nekažnjeno. Takve zloporabe i izrugivanja se obično zbivaju zbog zakonske „rupe” u članku 6. (Glava prva (I.), Opće odredbe) Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske i lenti Predsjednika Republike Hrvatske, u kojemu se dopušta slobodna uporaba grba, barjaka i himne Republike Hrvatske u umjetničkom i glazbenom stvaralaštvu i u odgojno-nastavne svrhe, bez obzira što se u istom zakonu nalazi zadani uvjet po kojemu se zapravo ne bi smjelo vrijeđati ugled i dostojanstvo Republike Hrvatske, ali kojega umjetnici često zaobilaze radi iskazivanja provokacije kao „uobičajenog oblika umjetničkog izražavanja”, odnosno, radi snažnog odjeka provokacije. Također postoje razne anonimne preinake službenog teksta himne što sadrže uglavnom ironične osvrte na opće stanje društveno-političkog života Republike Hrvatske.

Slučaj plakata Lepa naša

Jedan od istaknutijih slučaja protuhrvatske provokacije kroz zloporabu himne se zbio svibnju 2013. godine, nakon što je objavljen i na tramvajskoj postaji na Maksimirskoj cesti (pokraj križanja s Bukovačkom ulicom) u Zagrebu postavljen plakat pod nazivom Lepa naša, na kojemu se nalaze prva dva stiha himne, na način kako se vizualno miješaju latinica (plave boje) i ćirilica (crvene boje), i za jat (ije/ie/je) se rabi rogato „e” („ě”), kojega se namjerno rabilo za vizualnu izjednadžbu sa slovom „e” (istim u latinici i ćirilici), dok se ispod stihova nalazi sitno napisani sažetak povijesti himne, u kojemu se Josipa Runjanina navodi kao „hrvatskog Srbina podrijetlom iz zapadne Srbije”, ali bez navođenja Vinkovaca kao Runjaninovog rodnog grada, što je protumačeno kao suptilna promidžba zamisli o ozemno proširenoj Srbiji.

Autor plakata je hrvatski Srbin Pero Vojković, osnivač i vlasnik dizajnerskog studija i tvrtke Vojkovic&Daughters, a plakat je na stranici Vizkulture, iz jasnog politički podobnog gledišta, opisan kao naglasak na navodni „veliki problem mržnje, netolerancije, fašizma i ksenofobije u hrvatskom društvu u 21. stoljeću, kao posljedice neznanja, ignorancije i opće zatvorenosti društva”.[2][3]

Ovaj plakat je u javnosti oštro osudio hrvatski izlagač Damir Borovčak u članku „Vizualna kultura mržnje”, izvorno objavljenom na portalu Croative.net i kasnije prenesenom na par inih državotvornih portala.

Posvete

Spomenik hrvatskoj himni u dolini Zelenjak

Spomenici i spomen-ploče

Imenovano po himni

  • Mediji - hrvatska iseljenička radio postaja Radio Lijepa naša
  • Škole/učilišta - Osnovna škola „Lijepa naša” (Tuhelj)
  • Udruge/društva - Udruga Lijepa naša
  • Ulice - Klanjec, Kumrovec
  • Zgrade - Kuća hrvatske himne (Ulica kneza Branimira 13, Glina)

Riječi pjesme

„Lijepa naša domovino” (notni zapis, 1990.)

Lijepa naša domovino (notni zapis).png

„Horvatska domovina” (izvornik, 1835.)

Horvatska domovina (izvornik).jpg

Literatura

  • Antun Mihanović: Hrvatska domovina, Oblast »Pomoć« - Tiskara Dragutin Beker, Zagreb 1942.

Izvori

Hrvatska (barjak, prvo bijelo polje grba).png Ovaj članak je dio portala
Hrvatski nacionalizam