Hrvati u Africi

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Hrvati u Africi: Raniji Hrvati i to najviše jugozapadni pomorski čakavci su se, bar u manjim skupinama naseljavali po nekim područjima Afrike već cijelo tisućljeće. Najranija sigurno poznata naša naselja starohrvatskih doseljenika još od srednjeg vijeka postoje na sjeverozapadu u Magrebu i većinom u današnjem Maroku, kamo su se čakavski Hrvati najviše iz Dalmacije preselili preko srednjovjeke Maurske Španjolske. Nakon kršćanske rekonkviste u Španjolskoj, dio naših islamiziranih čakavaca iz Andaluzije prelaze u susjedni Maroko gdje najviše naseljavaju južnu pokrajinu s hrvatskim imenom Zagora što postoji sve do danas, iako su tu brojni hrvatski potomci uglavnom već asimilirani medju Berberima.

Drugo važnije staro područje naselidbe južnih primorskih Hrvata je Južna Afrika (Kapland), gdje su jadranski Hrvati bili naseljeni već pred 6 stoljeća tj. od 1490tih godina kada su dubrovački pomorci na južnom kraju Afrike osnovali prvo europsko naselje i pomorsku luku São Braz (Sv. Blaž). Danas u južnoj Africi živi desetak tisuća Hrvata i tu je na jugu sada naša najveća zajednica još neasimiliranih Hrvata, dok su oni stariji doseljenici na sjeverozapadu većinom asimilirani. U inim afričkim zemljama danas ima najviše još desetak tisuća doseljenih Hrvata, većinom privremenih radnika, stručnjaka, misionara i diplomata, tj. u cijeloj Africi ima tek dvadesetak tisuća još svjesnih neasimiliranih Hrvata.

Abstract

Croats in Africa: Within Africa now dwell about 20,000 immigrated Croats, a half of them in South Africa. The largest earlier group of medieval Croatian immigrants from coastal Dalmatia is in the Zagora region of middle Morocco, where till now they are now almost assimilated among Berbers. Berber-speaking Moroccans can be divided in three main dialectal groups: the Riffians, the Chleuh and the Central Moroccan Atlas inhabitants. The last area (Zagora) includes also descendants of the arabized medieval Croats, immigrating there via Moorish Spain. Toward the south, the very earliest European settlement in Capeland coast was São Braz held by the Ragusan navigators from Dubrovnik since 1490ies to 1652, where sailed their big Adriatic galleys "Karaka"; now there occurs about 10,000 recent Croatian immigrants in South Africa.

Hrvatski potomci u Maroku

Već u srednjovjeko doba islamske Španjolske, manji dio maurskih Hrvata se naseljuje i na obalama Magreba u sjeverozapadnoj Africi. Tako islamski kroničar Al-Bekri oko današnje granice Alžira i Tunisa navodi berberski emirat Nukur gdje su lokalni emiri imali glavnu elitnu gardu od islamskih Hrvata (Saqlabi), dok je glavni vojskovodja emirata Ifriqiya u današnjem Tunisu odakle je napadao Siciliju, bio Masud Al-Saqlab hrvatskog iskona.

Nakon raspada Kordovskog Kalifata, od sredine 11. stoljeća se u islamskoj Španjolskoj najprije stvara više manjih islamskih emirata (približno kao naše kneževine) ili tzv. tayfe. Zbog toga vojno-političkog slabljenja, odonda se postupno dižu i oporavljaju kršćanske državice na sjeveru Španjolske (Asturija, Navarra, Katalonija), pa započinje španjolska rekonkvista tj. oslobodjenje Pirinejskog poluotoka od muslimana i ponovno ujedinjenje u kršćansko kraljevstvo. Potpunu propast islama u Španjolskoj privremeno je odgodila muslimanska pomoć (vojskovodja El-Mansur) od marokanske dinastije Almoravida, pa su zato ujedinili islamski dio južne Španjolske s afričkim Magrebom od 1086. Nakon jednog stoljeća, od god. 1179. Kastilija i Aragon se ujedinjuju u snažnije kršćansko kraljevstvo, ali i njih opet zaustavlja nova maurska dinastija Almohadi (bitka kod Alarcosa 1195.). Od 1212, iznova se nastavljaju kršćanski protuudari sa sjevera, pa maurski emirati srednje Španjolske u toj rekonkvisti tijekom 13. stoljeća postupno propadaju pod novu španjolsku vlast. Potom 14. i 15. st. preostaje samo još islamski emirat Granada na jugu Španjolske, koji je propao god. 1492, kada je islam konačno potisnut i izbačen s Pirinejskog poluotoka.

Pritom je veći dio ranijih španjolskih domorodaca opet prešao na kršćanstvo, dok su doseljeni Arapi, Berberi i s njima islamizirani srednjovjeki Hrvati većinom izbjegli na jug u Maroko. Bar dio naših ranih muslimana zajedno s inim Maurima nakon konačnog poraza i propasti Granade preselili su se u sjevernoafrički Magreb, gdje su njihovi višestruki antropološki i kulturni tragovi manjeviše vidljivi sve dosad. Koliko je naših islamiziranih doseljenika iz Maurske države potom ostalo u Španjolskoj i opet pokršteno, nepoznato je iz pisanih izvora u španjolskim arhivima. Ipak, nove biogenetske analize Y-DNA još i sad pokazuju njihovu obilnu nazočnost (Scozzari i surad. 2001): dok drugdje u Španjolskoj naš genom I1-Eu7 (M170) prosječno obuhvaća tek do 4% inih Španjolaca, na jugu u Andaluziji gdje se Emirat Granada najduže održao do 15. stoljeća, dosad je nazočno 13% toga dinarskog genoma tj. 1/7 ili blizu milijun Andalužana gensko-fizički potječu od naših dinarskih predaka. Iako je ta brojnost dijelom ishod kasnijeg umnožavanja iz proteklih stoljeća, već je početni broj doseljenih Dinaraca tu morao biti dosta visok. Naprotiv je udjel općeslavenskog genoma R1a - Eu19 u južnoj Španjolskoj (Andalizija) vrlo nizak ispod 2%, što znači da se arapski naziv Saqalibi tamo uglavnom odnosio na doseljene dinarske Hrvate iz Dalmacije i Hercegovine, a tek neznatnim dijelom na ine Slavene. Po tim biogenetskim pokazateljima, ovi romanizirani dinarski Španjolci bili bi jedna od najvećih grupa naše rane diaspore, prije kasnijih hrvatskih izbjeglica pred Turcima i novijih hrvatskih iseljenika u Ameriku i zapadnu Europu.

Marokanska "Zagora"

Tada je najviše tih starih maurskih Hrvata preseljeno u puste nenaseljene krajeve južnog Maroka, na gorsko područje Antiatlasa i stepskog ruba sjeverozapadne Sahare, gdje njihovi potomci uglavnom žive do danas kao arabizirana islamska plemena - najviše u južnoj marokanskoj pokrajini s našim znakovitim imenom Zagora (= službeno domaće berbersko ime hrvatskog iskona - arabizirano kao el-Saghro). Rubno subsaharsko područje južnog Maroka, na jugoistočnom podnožju glavnoga visokog Atlasa i oko južnijega nižeg lanca Saharskog Atlasa (Antiatlas), u svojemu srednjem dijelu tvore uglavnom suhe stepe i niže trnovite šikare koje pripadaju pokrajini Zagora, čije je gospodarsko i upravno središte takodjer istoimeni islamski grad Zagora .

Kultura marokanskih Hrvata

Na tom području marokanske Zagore, postoji više paralelnih, antropoloških i kulturno-jezičnih pokazatelja našega hrvatskog iskona značajnog dijela toga arabiziranog islamskog pučanstva, čija je većina možda i po prvotnom iskonu, preko maurske Španjolske podrijetlom iz istoimene Dalmatinske Zagore:

  • 1. Dinarski antropotip: Za razliku od inih okolnih Berbera (i manje brojnih Arapa), koji su uglavnom crnomanjasti nižeg rasta s garavim očima i okruglastim glavama, dio pučanstva marokanske Zagore i danas čine vitki i visoki ljudi svjetlije-brinet kose i modrih do smedjih očiju tj. tipskih Dinaraca kao u našoj Hercegovini i dalmatinskoj Zagori (Hrv. enciklopedija 1939-1944). Sličan antropotip je inače uglavnom nepoznat diljem Afrike - izim naših novijih doseljenika uglavnom u dalekoj Južnoafričkoj Uniji. Nažalost, za Maroko dosad nema detaljnih biogenetskih analiza kao za Španjolsku (osim malobrojnih uzoraka za mediteranski sjever Maroka), pa je tako još nemoguća bar približna genetska procjena brojnosti starohrvatskih potomaka u Maroku.
  • 2. Kulturni simboli: Iako tradicijska etnokultura marokanske Zagore još nije poredbeno pobliže analizirana spram Hrvatske, jedan je značajni detalj odatle već dugo poznat (Buchan 1936). Iz ove Zagore potječe karakteristični motiv karirane šahovnice crveno-bijele ili žućkasto-smedje boje, koju ovdašnji Berberi i susjedni saharski Tuaregi često stavljaju kao svoj znak nasred sagova (tepiha) - nasuprot drugačijim ćilimima afričkih Arapa koji su uglavnom bez tog motiva. Preko saharskih karavana su se takvi karirani sagovi dosad postupno proširili odatle i južnije, do Čada i Volte. Dapače je to postao i kraljevski simbol marokanske dinastije, tako da njihov crveni barjak po sredini ima veliku crno-bijelu šahovnicu, što je treća službena šahovnica u svijetu pored naše hrvatske i donedavne iranske (iz doba Pahlavija).
  • 3. Zagoranski dialekt: Većina starosjedilaca ove marokanske Zagore danas su napola arabizirani islamski Berberi, koji govore nesemitskim berberskim jezikom iz hamitske grupe, s dosta asimiliranih arabizama u rječniku, primljenih uglavnom kroz islam. Ipak se ti Berberi iz Zagore po svomu regionalnom dialektu donekle razlikuju od inih berberskih sunarodnjaka, jer uz neke fonetske razlike dijelom drukčijeg izgovora općih zajedničkih riječi, takodjer i u dialektalnom rječniku imaju svoje posebne 'zagorske' arhaizme nearapsko-nehamitskog iskona, koji su slični ili identični našima hrvatskim riječima iz čakavice i šćakavske ikavice: npr. zagora (gorje-planina), berda (brdo-brijeg), gorin (gorski), rat (šiljak-špica), klak (stjenjak-grič), kabao (vrtača-ponikva), sedra (izvor-vrelo), torba (torba), zmul (zdjela-čaša), ...itd.
  • 4. Neafrički mjestopis: Iako je dio ovdašnjih toponima oko marokanske Zagore manjeviše arabiziran, ipak je tu preostao još niz osobitih nearapskih naziva našeg iskona za reljef i naselja (Rac 1993, 1994). Tako umjesto antičkoga i današnjeg europskog imena "Antiatlas" za južni saharski Atlas, u Maroku službeno ime toga gorskog lanca glasi: El-Zagora (2.280 m), a i najviši vrhunac pokrajine Zagora nosi znakovito ime: El-Bani (2.359 m). Osim toga najvišeg 'banskog vrha', duž gorja Zagore nanizan je još niz nižih vrhova (ispod 2.000 m) za znakovitim nama sličnim oronimima (berberski žbel = brdo-vrh): Žbel-Berda, Ž. Dug, Ž. Gorin, Ž. Gorea, Ž. Hodna, Ž. Klak, Ž. Suš, Ž. Seršu, Ž. Škur, Ž. Taška ...itd. Takodjer i mnoga ovdašnja naselja još imaju nama slična imena: uz središnji grad Zagora, tu su još gradići i sela Brezina, Gruš, Ilir, Kabao, Maya, Rissani, Sedrata, Šegotta, Torba, Zmul i ini slični. Takav unos kroatiziranog mjestopisa u južnom Maroku oko Zagore, potvrdjuju nam kako su ovi Maurohrvati doseljeni iz Španjolske u 15./16. stoljeću, dotad još uvijek govorili arabiziranim poluhrvatskim koji je dosad većinom asimiliran medju ovdašnjim Berberima, kao posebni lokalni dialekt marokanske Zagore s ponekim starohrvatskim reliktima u lokalnom rječniku.

Južnoafrički Hrvati

Već par godina nakon što je prvi Europljanin, portugalac Bartholomeu Diaz oplovio rt Dobre Nade, tu su pred pola tisućljeća tj. krajem XV. stoljeća naši Dubrovčani kao portugalski saveznici osnovali već 1490tih u Južnoj Africi najranije europsko naselje São Braz (Sv. Blaž) u južnoj uvali Sv. Blaža - danas je to Mossel Bay izmedju rtova Agulhas i Dobre Nade. To je naše pradavno naselje izmedju 1490.- 1652. poslužilo kao rana pomorska baza za opskrbu i odmor dubrovačkih, portugalskih i inih europskih brodova koji su prije otvorenja Sueza tuda stoljećima plovili za Indiju, Australiju i ostale istočne obale. Stoga je i glavna pomorska ruta ranih Dubrovčana vodila oko Južne Afrike i Indijskog Oceana do rane portugalske luke Goa u jugozapadnoj Indiji, gdje je istodobno, već od kraja 15. st. takodjer osnovano istoimeno dubrovačko predgradje São Braz (Sv. Blaž) blizu grada Goa. Ova je dubrovačka kolonija na jugu Afrike narasla najveća oko 1530.- 1540. s više tisuća ranih južnoafričkih Hrvata i gustim brodskim prometom, a kasnije nakon pridolaska Nizozemaca u Južnu Afriku od 1652. godine su Dubrovčani tamo potisnuti i nakon 17. stoljeća postupno asimilirani. Ipak je unatoč novije kolonialne anglizacije, tamo sve dosad preostao po ranijim Dubrovčanima naziv susjednog rta: Cape of St Braz (Rt Sv. Blaža) - kao zadnja južnoafrička uspomena na naše pradavno dubrovačko naselje Sv. Blaža. Novije manje doselidbe Hrvata, većinom jadranskih čakavaca u Južnu Afriku su potom opet počele tek prije 2 stoljeća, ali je tamošnja hrvatska zajednica dosad ostala razmjerno manja pa ne prelazi desetak tisuća naših doseljenika.

Naših je najviše tj. oko 2/3 u nutarnjim najvećim gradovima Pretoria i Johannesburg, gdje su po iskonu to većinom kopneni štokavci, dok u našoj starijoj primorskoj zajednici uz najveću luku Capetown živi oko 1/4 južnoafričkih Hrvata i tu pretežu čakavci iz Dalmacije. Manjina ostalih hrvatskih doseljenika žive u inim južnoafričkim gradovima, a inače te razmjerno manje grupe naše diaspore nemaju većeg utjecaja u javnosti Južne Afrike. Izvan ovih južnih Hrvata, drugdje širom prostrane Afrike u inim državama uglavnom ni nema novijih stalnih doseljenika iz Hrvatske izim diplomata i povremenih djelatnika naših poduzeća. Zato donedavna u cijeloj Africi zajedno nije živilo više od dvadesetak tisuća novodoseljenih Hrvata, što je najmanje od svih inih kontinenata, izim slično malobrojnih Hrvata u Aziji. Jedino na sjeverozapadu u Maroku postoji starija i najveća u Africi populacija naših srednjovjekih doseljenika iz Dalmacije, uglavnom u nutarnjoj pokrajini našega znakovitog imena Zagora, koji su tamo medju Berberima već posve asimilirani i islamizirani (vidi pobliže: Maroko i Hrvati). Izvan Južne Afrike su novodoseljeni Hrvati bili donedavna još razmjerno najbrojniji u arapskim zemljama sjeverne Afrike, gdje je dosad bilo na radu dosta naših poduzeća i novodoseljenih radnika i stručnjaka. Medjutim, zbog najnovijih nereda i buntovnih previranja u Tunisu, Egiptu, Libiji i susjednim zemljama, početkom 2011. godine je iz arapskih država sjeverne Afrike povučena većina naših privremenih radnika, stručnjaka i diplomata. Zbog toga novog povlačenja Hrvata iz mnogih arapskih zemalja, sadašnji realni broj doseljenih Hrvata u cijeloj Africi sada je tek oko 15.000 (ne računajući najbrojnije stare asimilirane Hrvate u Maroku).

Čakavski mjestopis Afrike

Medju svim inim pretežno kopnenim Slavenima su Hrvati bili prvi i najizrazitiji pomorci, pa su jugozapadni primorski Hrvati kroz zadnjih pola tisućljeća većinom imali vlastito pomorsko nazivlje na domaćoj čakavici, ali i medju prvima u Europi svoj posebni i jedinstveni prekomorski mjestopis za ine kontinente, daleka mora i otoke itd. Zahvaljujući tom našemu ranom i razvijenom pomorstvu, Hrvati su su zamalo jedini medju Slavenima već od 16.- 19. st. oblikovali osobite staročakavske nazive za sve kontinente i oceane, brojne veće otoke i poluotoke, tamošnje planine i jezera, koji su posve drugačiji od svih inih medjunarodnih i kod naših pomoraca su se održavali u doba starinskih oceanskih jedrenjaka od 16.- 19. st. Nakon toga s prevlašću novih strojnih parobroda i otvaranja Sueza, većina naših pučinskih jedrenjaka za duge plovidbe odumiru, a s njima dijelom pomalo nestaje i to naše osobito prekomorsko nazivlje.

Vrhunac bogatstva je taj čakavski mjestopis za izvaneuropska mora i kontinente dosegao na prijelazu 18./19. st., od kojih se bar dio predajom očuvao kod otočnih staraca sve do 20. st. npr. u Kvarneru. S nametnutim novim Vukopisom i jugoslavenstvom nam je sva ta bogata baština oteta u 20. stoljeću i izbačena u povijesnu ropotarnicu, kao da nikada nije ni postojala. Domaći hrvatsko-ikavski naziv za Afriku je "Japrika" što je naša tek kasnija inačica iz medjunarodnog naziva, dok stariji čakavski naziv iz doba jedrenjaka glasi Muorýa. U našemu pomorskom mjestopisu oko cijele Afrike je donedavna bilo poznato pedesetak naših štaročakavskih toponima. Diljem Afrike i dakako najviše uz afričke obale poznato je najmanje pedesetak staročakavskih pomorskih naziva iz ranijeg doba jedrenjaka, pa se navode njihovi podpuni stariji nazivi i skraćeni u pomorskoj uporabi (u zagradi su medjunarodno-engleski):

Širi nazivi Afrike

  • Muorýe: Afrika (Africa)
  • Kraýna-Morèška: Afrički kontinent (African continent)
  • Semèrna-Kulàp: Atlantski Ocean (Atlantic)
  • Kulàp-Yndrãn: Indijski Ocean (Indian Ocean)
  • Velemôri: Sredozemno more (Mediterranean Sea)

Sjeverna Afrika

  • Zdolnemôri: Crveno more (Red Sea)
  • Bukazahôy (ili Buke-Zahôyne): tjesnac Gibraltar (Strait)
  • Sionsipûn: pustinja Sahara (deserts)
  • Hlamorýah (ili Hlami-Morèške): gorje Atlas (Atlas Mountains)
  • Sipûni-Mišýrne: Libijska pustinja (Libyan Desert)
  • Morèške-Pustòši: subsaharska Afrika (Sahel)
  • Rikamišýr (ili Rykva-Mišýrna): rijeka Nil (river)
  • Kurmišýr (ili Kukûr-Mišýrna): delta Nila (Nil Estuary)
  • Artamorýa: Tunis
  • Zgormorýa: Magreb-Alžir (Maghreb & Alger)
  • Krajmorýa (ili Kraje-Morèške): Maroko-Mauritanija (Morocco & Mauritania)
  • Mišýre: Egipat (Egypt)
  • Urmišýr (ili Uri-Mišýrne): grad Kairo (Cairo city)
  • Urmorýah (ili Uri-Morèške): grad Alžir (Alger city)

Zapadna Afrika

  • Morîezahõy (ili Zahôyne-Morýe): zapadna Afrika (West Africa)
  • Valâda-Morèška: Gvinejski zaljev (Guinea Gulf)
  • Krajmorýa: primorje Senegal-Gambija (Senegal-Gambia coast)
  • Rikamorýa (ili Rykva-Morèška): rijeka Senegal (Senegal estuary)
  • Kurmorýah (ili Kukûr-Morèška): rijeka Gambia (Gambia estuary)
  • Artazahôy: Zeleni rt (Capverde)
  • Zdolmorýa: Gvineja (Guinea)
  • Skopje-Morèške: Kanarski otoci (Canarias)
  • Muorýtje: Zelenortski otoci (Capverde islands)

Istočna Afrika

  • Mićamorýa: poluotok Arabija (Arabian peninsula)
  • Broćmišýr: otok Sokotra (Socotra island)
  • Valâda-Mišýrna: Adenski zaljev (Aden Gulf)
  • Krajmišýr (ili Kraje-Mišýrne): Eritreja (Erythrea)
  • Bukamišýr (ili Buke-Mišýrne): tjesnac Jemen-Eritreja (Bab-el Mandeb Strait)
  • Sadremišýr (ili Mišýrne-Sadrýni): Eritrejsko otočje Dahlak (Erythrean islands)
  • Artašinãy: poluotok Sinaj (Sinai peninsula)
  • Zgormišýr: Sudan
  • Broćmorÿah: otok Madagaskar (Malgashy island)
  • Mićamišýr: Jemen (Yemen)
  • Artamišýr: Rog Afrike (Somalia)
  • Varmišýr (ili Varhe-Mišýrne): Abesinija (Ethiopia)
  • Morîezihòd (ili Zihòdne-Morýe): istočna Afrika-Tanzania (eastern Africa)

Južna Afrika

  • Polnèbna-Morýa: Južna Afrika (South Africa)
  • Artapolnèb: Kapland (Capeland)
  • Punta-Polnèbna: Rt Dobre Nade (Cape of Good Hope)
  • Varštôl: brdo uz Capetown (Table Mountain)
  • Krajpolnèb (ili Kraje-Polnèbne): Namibia
  • Varpolnèb (ili Varhe-Polnèbne): gorje Drakensberg-Kathlamba (Lesotho)
  • Škardûn-Polnèb: pustinja Karoo (desert)
  • Rikapolnèb (ili Rykva-Polnèbna): rijeka Oranje (Oranje river)
  • Urpolnèb (ili Uri-Polnèbne): Capetown

Središnja Afrika

  • Medmorýa: središnja Afrika (Central Africa)
  • Sridmorýa: Uganda i južni Sudan (Uganda + Equatoria)
  • Varmorýa: gorje Ruanda-Burundi (mountains)
  • Darmûni-Morèške: prašume Konga (Congoan rainforests)
  • Mišýrne-Yezèri: jezero Victoria (lake)
  • Morèške-Yezèri: ina istočnoafrička jezera (east African lakes)

Ljudi, flora, fauna

Early Chakavian names of African ethnic groups, and some remarkable plants & animals:

  • Japrikâni: bijeli Afrikaneri (white Afrikans)
  • Morâne: crni Afrikanci (African blacks)
  • Morýce: crne Afrikanke (African she-blacks)
  • maškodlâk: tigar (tiger, Leo tigris)
  • sionžvýr: zvijer lav (lion, Leo)
  • žvirýna: pantera-leopard (Leo panthera)
  • šymûne: majmuni (monkeys, Primatae)
  • sionšymûn: majmun gorila (Gorilla monkey)
  • kozèli: antilope (Antelopinae)
  • velatopýr: letipas-vampir (Macrochiroptera)
  • sionôy: ptičurina noj (Struthio camelus)
  • žderûh: nesit-pelikan (Pelecanus)
  • yašćerûn: krokodil (Crocodilus)
  • šćemerýni: velike otrovnice (Viperidae)
  • sionkratêl: otrovna naočarka (Naja tripudians)
  • tušćedrývo: savanski baobab (Adansonia digitata)
  • hlibnedrývo: stablo krušnica (Artocarpus incisa)
  • šćemèrna-orýh: smrtni orah (Strychnos nuxvomica)
  • šadrýna: kameni koralj-atol (reef corals - atoll)
  • ... i prôć: ... itd. (... etc.)

Literatura

  • Nenad Bach, 2003: Croatians in South Africa (Are Croats amongst the first settlers in South Africa?).
  • Frank Welsh 1999: South Africa, a narrative history. Kodansha America, 606 pages. ISBN 1-56836-258-7.
  • Leonard Thompson, 2001: A History of South Africa, 3rd Edition. Yale University Press. 384 pp. ISBN 0-300-08776-4.
  • Albrecht Hagemann, 2003: Kleine Geschichte Südafrikas, 2. Auflage, Verlag C.H. Beck, München. ISBN 3-406-45949-8
  • Jörg Fisch: Geschichte Südafrikas. dtv, München 1990. ISBN 3-423-04550-7
  • T. Lewicki: Osadnictwo Slowianskie i niewolnicy Slowianscy w krajach Musulmanskich. Przegled historiczny XLIII, 1952
  • T. Lewicki: Zrodla Arabskie do dziejow Slowianscziczny, vol. I - II. Polska Akademia Nauk, Wroclaw-Krakow, 1956-1969
  • M. Rac: Dinaroidni antropotip i kraško nazivlje gorja Zagora i Bani u marokanskom Atlasu. Zbornik: Tko su i odakle Hrvati, p. 59-60, Zagreb 1993 (2. izd. 1994).
  • R. Scozzari & al.: Human Y-Chromosome variation in the Western Mediterranean. Human Immunology 62: 871-884, 2001.
  • B. Korkut: Arapski dokumenti u državnom arhivu u Dubrovniku. Sarajevo 1969
  • M. Warczakowski: Slavs of Muslim Spain, 2004 [1]
  • N. Ibrahimi: Islam's first contacts with Balkan Nations. Prizren 2007[2]
  • M. Rac & al.: Povijesna geneza maurskih Hrvata na zapadnom Sredozemlju. Zbornik: Rani Hrvati (u tisku), ITG - Zagreb 2012.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Wikinfo and Chakavian WikiSlavia.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Hrvati_u_Africi&oldid=36137"