Starohrvatski mikrojezici

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Starohrvatski mikrojezici (predvukovska kajkavica, čakavica i šćakavska ikavica): - Po klasičnoj jugo-vukovskoj unitarnoj ideologiji, hrvatska kajkavica i čakavica bi bila tek naknadna narječja (tzv. 'dijalekati') iz nekoć zajedničkoga južnoslavenskog tj. srbohrvatskog (jugo-)jezika. Medjutim inozemni europski jezikoslovci (i osobito ruski slavisti) odnedavna sve jasnije razlikuju novije prave dialekte (tj. mladja narječja) u užem smislu koji uglavnom nemaju vlastite ni duže pisane književnosti, nasuprot starim i razvijenim mikrojezicima koji već dugo postoje kroz niz stoljeća tj. cielo tisućljeće ili duže pa zato imaju svoju posebnu i osebujnu, manjeviše bogatu pismenu književnost odvojenu od novijega političkog standarda.

Medju takve starohrvatske mikrojezike očigledno i nedvojbeno pripadaju starohrvatska čakavica i kajkavica, ter šćakavska ikavica što obstoje samostalno brojnim stoljećima, već puno prije odnedavna nametnute nam Vukove novoštokavštine tek zbog srbohrvatskoga jezičnog jedinstva. Lažna ideopolitička podvala su uporni jugo-navodi unitarnih vukovaca kako (jekavska) štokavština tobože tj. lažno već postoji na "našem jugu" čak navodno iz srednjeg vieka: Ovo je naprosto unitarna jugo-izmišljotina unatrag, jer pripadni podobni jekavci uz južni Jadran od Neretve do Boke u srednjem vieku iz stvarnih tekstova sve do 14. stoljeća zapravo nisu pisali lažnom vuko-"štokavštinom", nego prvo južnojekavskom čakavicom (kao dosad reliktni govor Lastova i Janjine na Pelješcu). Tek potom podkraj srednjeg vieka ova pomalo prelazi uz južni Jadran u šćakavsku jekavicu, pa konačno u novom vieku dosad zbog obilne doselidbe iz nutarnjeg zaledja u današnju jekavsku štokavštinu: o tomu vidi još pobliže Starojekavska čakavica.

Ranohrvatska čakavica

Čakavica (vlastiti domaći naziv, vukovski: čakavsko narječje, jugo-srb. čakavština ili "čakavački dijalekat", engl. Chakavian dialect, ruska slavistika: čakavskij mikrojazyk): - to je jugozapadno i najstarije još živo narječje hrvatskog jezika i jedno oid najranijih medju Slavenima, kojega naziv potječe od upitno-odnosne zamjenice ča (ili ca, če). Danas se u Europi rabi samo u Hrvatskoj i to najviše u Istri, na dalmantinskoj obali i na većini jadranskih otoka, pa kod brojnih inozemnih odseljenika najviše u Južnoj Americi gdje već živi preko polovice svih čakavaca (Antofagasta je sad već najveći polučakavski grad). Područje na kojem je od srednjeg vieka dominirala čakavica je nekoć bilo puno širje tj. kopnena Dalmacija, ciela Lika, Kordun, Pounje, itd. Razlog njegovog smanjivanja su preselidbe s iztoka izazvane turskim osvajanjima, kada se ikavska štokavština iz zapadne Hercegovine, zajedno s istočnijim jekavcima proširila na zapad.

Prostor čakavice se i danas nadalje smanjuje pod jugo-pritiskom književnog Vukopisa iz javnih medija. U Austrougarskoj je uoči 1. svj. rata čakavski govorilo još oko 23% domaćih Hrvata, a danas tek 12%, pa se čakavica smatra najugroženijim južnoslavenskim narječjem koje već ubrzano izumire. Preko polovice čakavaca su kroz 20. stoljeće protjerani u inozemstvo, a još 1/5 čakavaca leže pobijeni u jugo-partizanskim fojbama (kraške jame iz 2.svj. rata). Za razliku od naših unitarnih jugoslavista, objektivniji i neutralni ruski slavisti zbog niza osobitih arhajskih značajki i tisućljetne književnosti, danas čakavicu više ne smatraju samo običnim dialektom (naréčije), nego samostalnim i razvijenim ranim mikrojezikom najbližim kajkavici i donekle staromu rusinskom i guculskom mikrojeziku.

Čakavica je jugozapadno i najstarije od 3 glavna hrvatska narječja, uz sjeverozapadno kajkavsko i srednje-iztočno štokavsko (u Hrvatskoj pretežno ikavci). Čakavsko narječje je bilo glavni temelj prvoga hrvatskog jezika javne uporabe u Kraljevini Hrvatskoj pod Trpimirovićima i Arpadovićima. Naziv potječe od odnosno-upitne zamjenice ča. Danas preostalo područje čakavice je puno manje negoli je bilo prije migracija izazvanih turskim osvajanjima velikog dijela hrvatskog etnoprostora, a čakavsko govorno područje se opet i danas ubrzano smanjuje pod pritiskom Vukovog jugo-standarda i odselidbe, ter doselidbe kopnenih štokavaca. Tako je prije jednog stoljeća uoči 1. svj. rata čakavski govorilo blizu 1/4 Hrvata ili oko 23%, a danas dvostruko manje ili tek 11%, pa je to najugroženije naše narječje već u izumiranju.

Uzastopnom naselidbom govornika (novo)štokavštine iz zaledja Zagore i Bosne je čakavsko narječje kod nas potisnuto s najvećeg dijela dalmatinskog kopna i dijela priobalja, kao i djelova istočne Like, Krbave, Pokupja i Gorskog Kotara. Zato se danas čakavski uglavnom govori tek užim jadranskim primorjem od Istre do Senja, između Zadra i Vodica, od Vinišća do donjih Poljica s više štokavskih prekida, tj. na većini otoka sjeverno od Pelješca (koji je na zapadu čakavski), u dijelu zapadne Like, Gacke, Gorskog Kotara, Istre i isprekidano u Pokuplju do Karlovca. Izvan granica Republike Hrvatske ima čakavskih govora najviše u Austriji, manje u Magjarskoj i Slovačkoj (gradišćanskohrvatski govori), a i zajednica Moliških Hrvata ima veze sa čakavicom, jer se pokazalo da im govori imaju svojstva slična zabiokovskim štokavsko-čakavskim govorima.

Daleko je najviše čakavskih odseljenika u Južnoj Americi, gdje danas ima već duplo više čakavaca (preko miliun) negoli u matičnoj Hrvatskoj (Europi) gdje sad živi tek 1/3 čakavaca, pa sad jug Amerike naši već nazivaju "Vela Dalmácia" ili "Dalmácia Nueva". Polučakavski (s primjesom engleskog rječnika) još govori i manje hrvatskih iseljenika u Sjevernoj Americi, npr. u udrugama naših ribara oko gradova Vancouver, New Orleans i San Pedro u Kaliforniji. Najviše na svietu ih ima već oko 1.200.000 čakavskih odseljenika u Čileu, Argentini i inim južnoameričkim zemljama, a čakavci su osobito dominantni u čileanskim gradovima Antofagasta i Iquique gdje ih je već više negoli u ijednomu jadranskom gradu: vidi još pobliže Čakavska diaspora, Čile i čakavci, Staročakavska Amerika i Vela Dalmácia (ConoSur).

  • Pozor ! - Ono što je u Wikipediama polulažno (jugo-vukovski) prikazano kao navodna "čakavština", zapravo je većinom netipska rubno-prielazna polučakavica iz Like i dalmatinske kopnene obale: Ova je dosta različita od tipične prave čakavice u Istri i na većini otoka, tj. zapravo je bliža ikavskoj šćakavici (izim tek formalne zamjenice 'ča') - zato jer im se ta novije vukovizirana i prielazno-osiromašena polučakavica idejno bolje uklapa u poželjni "srednje-južnoslavenski dijasistem" srbohrvatskog jugojezika, negoli izvorna prava čakavica.

Sjevernohrvatska kajkavica

Kajkavica, ISO 629-3: kajkavski mikrojezik (vlastiti naziv: käjkáfščina, jugo-srb. "kajkavština", ruska slavistika: kajkavskij mikrojazyk): Kajkavsko narječje (hrvat. kajkavica - jugosrb. kajkavština), je sjeverozapadno od 3 glavna narječja hrvatskog jezika, koje se rabi najviše u Zagrebu (1/2 gradjana) i na širjem sjeverozapadu Hrvatske od Čabra i Fužina do Sunje i Pitomače, kao i u nekim naseljima u istočnoj Austriji i jugozapadnoj Magjarskoj i Slovačkoj, ter u američkom Kansasu. U Hrvatskoj kajkavski govori oko 1/3 ili 31% pučanstva, pa je to drugi naš najveći dialekt nakon štokavskog. Kajkavski govornici sebe pretežno nazivaju käjkafci, jednina: käjkavec. Od 16.- 19. stoljeća je kajkavski bio glavni javni jezik u većem dijelu Hrvatske (izvan Dalmacije), pa je ranije na kajkavici napisan i objavljen niz književnih djela i inih priručnika. Za razliku od naših unitarnih jugoslavista, objektivniji i neutralni ruski slavisti zbog dovoljnog broja govornika i već objavljene višestoljetne književnosti, danas kajkavicu više ne smatraju samo običnim dialektom (naréčije), nego samostalnim i razvijenim mikrojezikom izmedju hrvatskog standarda i slovenskog jezika.

Kajkavica je sjeverozapadno od 3 glavna narječja hrvatskog jezika, uz jugozapadno čakavsko i srednje-iztočno štokavsko. Naziv narječja potječe od odnosno-upitne zamjenice kaj. Kajkavsko narječje uglavnom obuhvaća sjeverozapadni i srednji dio hrvatskoga jezičnog prostora: Zagreb i zagrebačko Prigorje, Medjimorje, Podravina, Hrvatsko Zagorje, Žumberak, Turopolje, Moslavina, Banovina i Gorski Kotar. Izvan granica Republike Hrvatske ima kajkavskih govora najviše u Magjarskoj (kod Nežiderskog jezera, u Pomurju i Prekodravju), a manje u Rumunjskoj, Vojvodini i Slovačkoj gdje već izumire. Kajkavski još dijelom govore i hrvatski iseljenici u Americi i Australiji, a najviše u gradovima Perth i Kansas City.

Kajkavica se ranije govorila puno iztočnije, po nekim dokazima (npr. toponimi danas i stare karte) obuhvaćala je prostor od Drave na iztok do Belišča, a preko Našica i Požeške doline uz Brod pa preko Save zaokružujući ozemlje srednjovjeke Zagrebačke biskupije, s tim da se je u sjeverozapadnoj Bosni miješalo s elementima čakavice prama jugu i štokavštine prema istoku. Zbog selidbi nastalih zbog turskih osvajanja, danas mnoga istočnokajkavska područja uopće ne postoje u Hrvatskoj, nego postoje razasuti ostatci istočnokajkavskih narječja u Magjarskoj, Austriji, Sloveniji, Rumunjskoj Karašova/Karaševo podrijetlom iz pokupske Banovine-Klokoča pod Petrovom Gorom. Tako je i s govorima sela gradišćanskih Hrvata Umoka i Vedešina koja je izučavao Ivan Brabec, dijelom srodnih turopoljsko-posavskom i križevačko-podravskom dialektu kajkavice, od kojih se po inim osobinama dosta razlikuju. Stoga su ovi govori svrstani kao istočnokajkavski dialekt.

Kajkavski danas stalno ili povremeno (bar u obitelji) govori 31% ili oko 1/3 svih Hrvata, a do 1. svj. rata tako je govorilo oko 36%, pa je ovo narječje razmjerno stabilnije i odpornije u poredbi sa čakavskim koje već brzo izumire. Razlog tomu je uz ostalo i to što se kajkavski ipak još obilno govori u gradovima sjeverozapadne Hrvatske, osobito kao kajkavska većina u Varaždinu i Čakovcu, a najveći polukajkavski gradovi danas su Zagreb, Koprivnica, Velka Gorica i još desetak manjih kajkavskih gradića: Krapina, Križevci, Čazma, Petrinja, Samobor, Ozalj, Delnice itd.

  • Pozor ! - Ono što je u Wikipediama polulažno (jugo-vukovski) prikazano kao navodna "kajkavština", zapravo je većinom netipska rubno-prielazna polukajkavica tj. hibridni "štokajski" pidgin: Ova je dosta različita od tipične prave kajkavice u Hrv. Zagorju i Medjimurju, - zato jer im se ta novije vukovizirana i prielazno-osiromašena polukajkavica idejno bolje uklapa u poželjni "srednjejužnoslavenski dijasistem" srbohrvatskog jugojezika, negoli izvorna prava kajkavica iz Zagorja i Medjimurja (težko kompatibilna s balkanskom vukovštinom).

Kajkavska ikavica

Kajkavska ikavica (ikavski kajkavci): To je dosad najmanje proučeni tip hrvatskih ikavaca, a obuhvaća 1/4 kajkavaca ili 8% Hrvata koji uz kaj većinom izgovaraju ikavski jat. Ovima je vrlo slična još tzv. ikavska slovenščina iz pogranične Bele Krajine i Slovenskog Primorja, a ranije se slično govorilo i u Furlaniji. U Hrvatskoj slično govore kajkavski ikavci sjeverne Istre (Mlun, Slum, Brul itd.), pa u Gorskom Kotaru još Fužine, Lokve, Ogulin i Hreljin, a u Pokuplju Severin, Ribnik, Ozalj i Pribić, u Turopolju Horvati i Zdenčina, u jugozapadnom Zagorju Zaprešić, Brdovec i Marija Gorica uz dolnji tiek rijeke Sutle itd. Zanimljivo je iz ranijih stoljeća da su kajkavski ikavci dijelom živjeli i na jugozapadu Zagreba, gdje je zapisano više starih ikavizama, npr. "Plac pod črišnju" odakle nastaje sada jugo-vukovizirana Trešnjevka (izvorna Črišnjefka).

Kajkavska ikavica se u inozemstvu još govori u selima srednjeg Gradišća i manje na jugozapadu Slovačke gdje su to izbjeglice pred Turcima iz naše Kostajnice. U doba Zrinskih i Frankopana je slična kajkavska ikavica na prostoru od Istre do Međimurja bila službeni javni govor hrvatske plemićke elite, uprave i književnosti, tj. nesuđeni prethodnik kasnijega književnog standarda. Osobita kajkavska ikavica kojoj sličan dialekt u susjednoj južnoj Sloveniji još nazivaju i "ikavska slovenščina" (F. ILEŠIČ), pruža se poput polumjeseca u srednjoj i zapadnoj Hrvatskoj duž slovenske granice, najdalje u talianskoj Furlaniji, sjevernoj Istri, Gorskom Kotaru, Pokuplju, Žumberku do Sutle, u Beloj Krajini (Slovenija) i izdvojeno sjevernije u srednjem dielu Gradišća. Iako se kajkavska ikavica nahodi na priličnom prostoru, njezina su nalazišta su donedavna tek površno poznata, ali ni jezikoslovci nisu bili načistu o njezinom podrietlu. Po ranim pismenim potvrdama, kajkavska ikavica je u Hrvatskoj bila prva i najranije zapisana inačica kajkavice, gdje se obilno nalazi bar od 15 stoljeća iz doba reformacie najviše u Pokupju i sjevernoj Istri, ali po toponimima i imenima čini se kako se tu rabila već par stoljeća ranije u srednjem vieku.

Ovaj dialekt čini prielaz izmedju čakavice i kajkavice, pa se donedavna smatrao tek njihovom naknadnom mješavinom koja bi nastala nakon masovnih preselidba zbog turskih provala (iako jue zapisana i ranije), dok novije poredbe upućuju da je to možda i jedan od najstarijih izhodnih ranohrvatskih govora prije jezičnog razdvajanja čakavaca i kajkavaca u srednjem vieku. Kako se ta kajkavska ikavica dosad jedva uklapala u jugo-dogme o zajedničkom "srpskohrvatskom" (srednje-južnoslavenskom) jeziku, vukovski slavisti uglavnom ju drže za noviju naknadnu mješavinu nakon provale Turaka, odkad bi se tek ikavci i čakavci, izbjegli iz naših južnijih krajeva pomiješali na sjeverozapadu s kajkavcima (BARAC-GRUM 1993, ŠOJAT 1973). U protivnom je poljuljana i dvojbena cijela Vukovska konstrukcija o navodno izdvojenom podrietlu kajkavaca skupa sa slovenskim jezikom, a na drugoj strani čakavaca i štokavaca u okviru tzv. srpskohrvatskog jezika uže povezanih s jugo-podobnim srbijanskim govorima. To je zapravo u pozadini glavni razlog, zašto vukovski slavisti većinom uporno izbjegavaju i zaobilaze tu nezgodnu kajkavsku ikavicu, ili o njoj navode nesuvisle i proturječne izjave.

Obzirom na njezinu slabu proučenost i znakovitu sličnost s arhaičnom krčkom pračakavicom (Gan-Veyãn), ovdje razlažemo njezine glavne značajke i prostorni razpored, nakon čega će postati jasnijim njezino podrijetlo i šire općehrvatsko značenje, kao i paničan strah vukovskih dogmatičara pred samom pojavom i upoznavanjem kajkavske ikavice. Kajkavskih ikavaca je danas manje od tipskih (ekavskih) kajkavaca, ali njihova razasutost na većem prostranstvu upućuje da nisu tek slučajna pojava. Dosad su kajkavski ikavci u Furlaniji većinom asimilirani zbog romanizacije, a pod pritiskom slovenske škole i javnih medija, oni ubrzano nestaju i iz Slovenskog primorja i Bele Krajine. Razmjerno su najbolje još očuvani u većim kompaktnim skupinama u sjevernoj Istri, a tu je ovaj govor nadasve tipičan i vrlo arhaičan u brdskim selima središnje Ćićarije oko Buzeta. Kajkavski su ikavci još brojniji i kompaktni oko srednjeg tijeka Mrežnice, ali zbog selitbenih miješanja s raznolikim izbjeglicama od Turaka, ovdje njihov govor nije više tako izrazit niti arhaičan kao u Istri pa je tu već dijelom natrunjen vukovskim balkanizmima. Govori kajkavskih ikavaca u Žumberku i zapadnom Zagorju su takodjer manje osobiti, ali je još dosta tipična kajkavska ikavica u srednjem Gradišću.

Šćakavska ikavica

Šćakavska ikavica (tzv. zapadna štokavština jugoslavenskih vukovaca), obuhvaća pretežni dio ikavaca, tj. 46% ili 2/5 svih Hrvata. Nadasve je raširena diljem Like, Zagore, srednjeg dalmatinskog priobalja, srednje i jugozapadne Bosne, Završja, zapadne Hercegovine, donje Posavine, Baranje i na sjeverozapadu Bačke (od Sombora do Subotice). Po novijim nalazima crnogorskih lingvista, štokavski ikavci su još i sada prošireni među sandžačkim muslimanima u Crnoj Gori od Pljevlja na iztok sve do najviših Prokletija, npr. ikavski Plav i Berane na granici Albanije, pa južnije do sela Markovići nasred Crne Gore.

Medju hrvatskim pučkim govorima je još do danas štokavska ikavica razmjerno najbrojnija tj. podjednako zastupljena u nas kao svi ini dialekti zajedno: medju hrvatskim katolicima na selu su oko polovice svih Hrvata izvorno štokavski ikavci diljem središnjih hrvatskih prostora, potom 1/3 kajkavci uglavnom na sjeverozapadu, pa na jugozapadu 1/6 primorski čakavci, a jedva 7-10% seoskih Hrvata su izvorni štokavski jekavci (Slunj, Konjic, Stolac i Dubrovnik). Izim Dubrovnika i manjeg Slunja, svi ostali Hrvati u gradovima uglavnom su naknadno jekavizirani kroz novije vukovsko školovanje i javne medije u Jugoslaviji, tj. većina Hrvata naknadno nauče govoriti jekavski tek od škole: To vrijedi za ranije čakavsku Pulu, Zadar, Šibenik, Split i Omiš, pa za ikavsko-šćakavski Brod, Gradišku, Knin, Prozor i druge, kao i za bivši kajkavski Zagreb, Karlovac, Sisak itd. Danas su hrvatski ikavci mozaično rašireni većinom na selima diljem BiH i dalmatinske Zagore, u Liki i Slavoniji, a mjestimice manje skupine još u Gradišću, Žumberku, Bačkoj, Sandjaku i Crnoj Gori sve do visokih Prokletija. Ovo je veliko i dijelom raztrgano prostranstvo hrvatskih ikavaca još i danas jasan zemljopisni odraz ranijih granica najvećega srednjovjekog opsega Kraljevine Hrvatske pod dinastijom Trpimirovića.

Protivno tom prostranstvu i etnokulturnoj važnosti, u našem jezikoslovlju su štokavski ikavci dosad slabo proučeni i u literaturi zapostavljeni. U umjetnoj ideološkoj podjeli naših dialekata kod vukovaca su najčešće zamagljeni i prikriveni "izmedju redaka" zajedno s jekavcima kao tzv. zapadni štokavci, da bi nam se nametnuo posrbljeni vukopis i jezično opravdalo postojanje Jugoslavije ili danas moguće stvaranje neke treće slične "Balkanije", a obje su neizvedive bez nasilnog obuhvata tih središnjih, hrvatsko-ikavskih prostora. Zbog istih ideološko-geopolitičkih razloga, ovi su "jugo-jezičari" namjerno pretjerivali u izticanju njihove, dijelom umjetne podjele "srpskohrvatskih" dialekata prvenstveno po odnosno-upitnoj zamjenici što - ča - kaj, jer su time postigli umjetno jezično jedinstvo većine Srbohrvata preko najčešće inačice "što".

Naprotiv su jugo-vukovci svjestno prikrivali i zanemarili u nas stvarne nacionalne podjele prama bitnim inačicama staroga glasa "jat" (i, je, e), a to zato jer baš ta nepodobna ikavica tvori jasnu i ključnu demarkacijsku barieru hrvatstva spram iztoka i tamošnjih srbijanskih i inih jugobalkanskih govora. Svi naši ikavski dialekti zajedno (tj. štokavsko-ikavski, čakavski i ikavsko-kajkavski) obuhvaćaju još i sada čak 2/3 hrvatskih pučkih govora, pa tvore prostranu etnojezičnu cjelinu koja se očito pruža od Istre pa sve do Drine i baš zato se dosad ideološki o ikavcima moralo šutiti, jer su oni glavni živi protudokaz balkanskoj ideji vukovskog jugoslavenstva.

Poveznice

Reference

Almost original condensed compilation, available by GNU license.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Starohrvatski_mikrojezici&oldid=35047"