Kajkavica (käjkáfščina)

Kajkavica, ISO 639-3/kjv (kajkavski mikrojezik), vlastiti naziv: käjkáfščina, jugo-srb. "kajkavština", ruska slavistika: kajkavskij mikrojazyk. Horvácka špreha takodjer je zagrebéčki starogradski naziv za ukupnu sjevernohrvatsku kajkavicu (naspram inih štokavsko-balkanskih govora).

Tzv. kajkavsko 'narječje' po vukovcima (hrvat. kajkavica - jugosrb. kajkavština), je sjeverozapadni od 3 glavna izvorna idioma hrvatskog jezika, koji se rabi najviše u Zagrebu (do 1/2 gradjana) i na širjem sjeverozapadu Hrvatske od Čabra i Fužina do Sunje i Pitomače, kao i u nekim naseljima u iztočnoj Austriji i jugozapadnoj Magjarskoj i Slovačkoj, ter u američkom Kansasu.

U Hrvatskoj kajkavski doma govori (bar povremeno) oko 1/3 ili 31% pučanstva, pa je to drugi naš najveći izvorni idiom nakon polovice štokavskoga (ostatak: čakavci). Kajkavski govornici se pretežno nazivaju käjkafci, jednina: käjkavec. Od 16.- 19. stoljeća je kajkavski bio glavnim javnim jezikom u većem dijelu Hrvatske (izvan Dalmacije), pa je ranije na kajkavici napisan i objavljen niz književnih djela i inih priručnika.

Za razliku od domaćih unitarnih jugoslavista, objektivniji i neutralni ruski slavisti zbog dovoljnog broja govornika i objavljene višestoljetne književnosti, već dosad kajkavicu više ne smatraju samo običnim dialektom (naréčije), nego samostalnim i razvijenim starim mikrojezikom izmedju jugo-hrvatskog standarda i slovenskog jezika.

Medjunarodni javni prielom za sjevernohrvatsku kajkavicu započinje odnedavna u siečnju 2015, kada je konačno i na svjetskoj razini odvojena i razlučena iz heterogenog balkanskog konglomerata srbohrvatskog jugojezika, pa je kao zasebni slavenski mikrojezik službeno registrirana pod posebnom vlastitom oznakom ISO 639-3/kjv, s polumilenijskom vlastitom književnošću i starošću bar kroz 5 stoljeća, ter miliunskim brojem govornika sličnim npr. slovenskomu ili makedonskom.

Pozor ! - Ono što je u Wikipediama polulažno (jugo-vukovski) prikazano kao navodna tzv. "Kajkavština", zapravo je većinom netipska rubno-prijelazna polukajkavica tj. "štokajski" hibridni pidgin (uglavnom nastao tek naknadno u 20. stoljeću pod Jugoslavijom): Ovaj je dosta različit od tipične prave kajkavice u Hrv. Zagorju i Medjimurju, - a što nam vukovci nameću zato jer im se ta novije vukovizirana, hibridna i prijelazno-osiromašena polukajkavica idejno bolje uklapa u poželjni "srednjejužnoslavenski dijasistem" srbohrvatskog jugojezika, negoli izvorna prava kajkavica.

Summary

Kaykavian (pronounced /kaɪˈkɑːviən/; proper name: kajkafski, Croatian: kajkavica or kajkafščina, Serbian: "kajkavština") is one of the three main idioms of Croatian language. It has rather low mutual intelligibility with Štokavian, and betteer with true Chakavian. All three are named after their word for "what?", which in Kaykavian is 'kay'. Kaykavian is spoken in the central and northwest parts of Croatia, including the capital Zagreb, as well as in a few enclaves in Austria, Hungary, Romania, and emigrants chiefly in Kansas.

Though its speakers are ethnic Croats and Kaykavian was considered a dialect of Croatian, it is closer to neighboring Slovene than it is to official Shtokavian standard. The true western Chakavian of Istria and Kvarner islands is also considerably closer and intelligible to Kaykavian (and Slovene), than to Shtokavian. Kaykavian microlanguage has its distinct grammar, orthography, and accentuation system. There exists rich Kaykavian literature, and Kaikavian has it own dialects and its special vocals – diphtongues. As such Kaykavian is fully functional written and spoken language.

Razprostranjenost

Kajkavica je sjeverozapadno od 3 glavna narječja hrvatskog jezika, uz jugozapadno čakavsko i srednje-istočno štokavsko. Naziv narječja potječe od odnosno-upitne zamjenice kaj. Kajkavsko narječje uglavnom obuhvaća sjeverozapadni i srednji dio hrvatskoga jezičnog prostora: Zagreb i zagrebačko Prigorje, Medjimorje, Podravina, Hrvatsko Zagorje, Žumberak, Turopolje, Moslavina, Banovina i Gorski Kotar. Izvan granica Republike Hrvatske ima kajkavskih govora najviše u Magjarskoj (kod Nežiderskog jezera, u Pomurju i Prekodravju), a manje u Rumunjskoj, Vojvodini i Slovačkoj gdje već izumire. Kajkavski još dijelom govore i hrvatski iseljenici u Americi i Australiji, a najviše u gradovima Perth i Kansas City.

Kajkavica se ranije govorila puno istočnije, po nekim dokazima (npr. toponimi danas i stare karte) obuhvaćala je prostor od Drave na istok do Belišča, a preko Našica i Požeške doline uz Brod pa preko Save zaokružujuči ozemlje srednjovjeke Zagrebačke biskupije, s tim da se je u sjeverozapadnoj Bosni miješalo s elementima čakavice prama jugu i štokavštine prema istoku. Zbog selidbi nastalih zbog turskih osvajanja, danas mnoga istočnokajkavska područja uopće ne postoje u Hrvatskoj, nego postoje razasuti ostatci istočnokajkavskih narječja u Magjarskoj, Austriji, Sloveniji, Rumunjskoj Karašova/Karaševo podrijetlom iz pokupske Banovine-Klokoča pod Petrovom Gorom. Tako je i s govorima sela gradišćanskih Hrvata Umoka i Vedešina koja je izučavao Ivan Brabec, dijelom srodnih turopoljsko-posavskom i križevačko-podravskom dialektu kajkavice, od kojih se po inim osobinama dosta razlikuju. Stoga su ovi govori svrstani kao istočnokajkavski dialekt.

Kajkavski danas stalno ili povremeno (u obitelji) govori 31% ili oko 1/3 Hrvata, a do 1. svj. rata tako je govorilo oko 36%, pa je ovo narječje razmjerno stabilnije i otpornije u poredbi sa čakavskim koje već brzo izumire. Razlog tomu je uz ostalo i to što se kajkavski ipak još obilno govori u gradovima sjeverozapadne Hrvatske, osobito kao kajkavska većina u Varaždinu i Čakovcu, a najveći polukajkavski gradovi danas su Zagreb, Koprivnica, Velka Gorica i još desetak manjih kajkavskih gradića: Krapina, Križevci, Čazma, Petrinja, Samobor, Ozalj, Delnice itd. Obzirom na izgovor jata, mogu se razlučiti 3 glavne kajkavske inačice:

većina, tj. 3/5 su ekavski kajkavci pa jat izgovaraju kao e ili sličnim prijelaznim vokalima;
oko 1/4 imaju poseban izgovor kao dvoglas /ie/, a tih je najviše u arhaičnoj kajkavici Hrvatskog Zagorja
treća manja inačica kao stari prijelaz u čakavce jesu ikavski kajkavci koji jat izgovaraju kao /i/, ili su poluikavci pa ga dijelom izgovaraju kao /i/ ili /e/. Danas se takvi ikavski kajkavci nalaze mjestimice u sjevernoj Istri, Fužine, Lokve, uz rijeku Dobru, Ozalj, dio Žumberka, zapadno Turopolje (Horvati i Zdenčina), donja Sutla iznad Zaprešića (Brdovec, Marija Gorica), dijelom Slovensko Primorje i Bela Krajina (tzv. ikavska slovenščina), središnje Gradišće u Austriji, pa u Slovačkoj (izbjegli od Kostajnice), itd. U doba Zrinskih i Frankopana je slična Kajkavska ikavica na prostoru od Istre do Međimurja bila službeni javni govor hrvatske plemičke elite, tj. nesudjeni prethodnik kasnijega književnog standarda.

Kajkavski gradovi

Dosad još kajkavski govori oko 1/3 svih Hrvata, najviše na sjeverozapadu. Ranije kajkavski gradovi su tijekom Jugoslavije uglavnom nestajali štokavizacijom u donjoj Podravini (Belišče) i na Banovini (Glina), a takodjer je i u Zagrebu kajkavski udjel smanjen na polovicu. Naprotiv su ini kajkavski gradići na sjeverozapadu bar dijelom govorno očuvani, pa su dosad još pretežno kajkavski u privatnom i polujavnom govoru (izim službene uprave i škole): Varaždin, Čakovec, Krapina, Ozalj, Delnice (i okolna sela), a polukajkavski s dosta štokavskih doseljenika su npr. Zagreb, Sesvete, Velka Gorica, Samobor, Križevci, Koprivnica, Pitomača, Čazma, Petrinja ...itd. Najveći inozemni polukajkavski gradovi po broju kajkavaca i polukajkavaca su Kansas City i Perth. Po ukupnom broju kajkavaca su najveće kajkavske aglomeracije: Zagreb (1/2 grada sa 420.000 kajkavaca), Velka Gorica (60.000), Varaždin (50.000), Sesvete (40.000), Koprivnica (25.000), Kansas City (20.000), Čakovec (15.000), Samobor (15.000), itd.

Kajkavski Varaždin

Varaždin je danas nedvojbeno najbolje očuvani kajkavski grad u kojemu kajkavski gradjani ili "purgeri" zajedno s kajkavskim priseljenicima iz okolice još uvijek čine nadmoćnu većinu. Zato tu bar polujavna kajkavica dominira na ulici kao i u većini obitelji, izuzev samo poluštokavsku upravu i škole.

Polukajkavski Zagreb

Iako je u Zagrebu kao hrvatskoj prijestolnici, zbog stoljetnog priseljavanja kajkavski udjel danas smanjen tek na polovicu, ipak je to još uvijek naša najveća aglomeracija s preko 300.000 gradskih kajkavaca. Raniji kajkavski starosjedioci u Zagrebu se još zovu "Agrámeri", dok su ini zagrebéčki purgeri tu većinom novodoseljeni iz šire kajkavske okolice u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Inače tu autohtoni starokajkavski Agrameri najviše potječu iz Griča (Gornji grad), te Tkalčićeve i Vlaške ulice (stara Laška vulica). U okolici su još polukajkavski satelitski gradići blizu Zagreba još npr. Sesvete, Velka Gorica, Samobor itd. Novodoseljenih štokavaca danas ima manjeviše na cijelom području Zagreba, ali najviše dominiraju u novijim dijelovima koji nisu postojali prije 1. svj. rata, osobito štokavska Dubrava na istoku i Novi Zagreb južno od Save.

Kansas City

Kansas City u državi Kansas (SAD) je glavna cjelovita kajkavska zajednica izvan Hrvatske i najveće naselje po broju kajkavaca u inozemstvu. Po ukupnom broju kajkavaca je Kansas City šesti u svijetu, nakon najvećeg Zagreba (1/2 kajkavaca), pa Velke Gorice, Koprivnice, Varaždina i Sesveta. U tomu američkom gradu ukupno živi oko 20.000 ljudi koji dosad govore pretežno kajkavski ili barem anglizirani polukajkavski, a kao hrvatski iseljenici većinom potječu iz Pokupja i Gorskog Kotara.

Poddialekti

Dialektološka proučavanja kajkavštine započela su potkraj 19. stoljeća. Prvu monografiju je napisao na ruskom jeziku ukrajinski jezikoslovac A. M. Lukjanenko: Kajkavskoe narječie (Kijev 1905). Kajkavske su govore dialektolozi dosad razvrstavali po različitim kriterijima. Uglavnom na osnovi dotad objavljenih radova, godine 1927. u Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj iznio je svoju podjelu kajkavskog narječja srpski jezikoslovac Aleksandar Belić. Po refleksima praslavenskih glasova /tj/ i /dj/ Belić je kajkavštinu podijelio u 3 glavna dijalekta:

istočni u kojemu je /tj/ dalo /ć/ a /dj/ postaje /ž/
sjeverozapadni koji prema /tj/ i /dj/ ima /č/ i /j/
jugozapadni koji za /tj/ i /dj/ ima /ć/ i /j/

Kasnija proučavanja nisu potvrdila ovakvo rasprostiranje refleksa /tj/ i /dj/. Utvrdivši da temeljna kajkavska akcentuacija ima 3 naglaska, Stjepan Ivšić je u svojoj raspravi Jezik Hrvata kajkavaca (1936) kajkavske govore po naglasnim značajkama podijelio na 4 skupine. Na osnovi Belićeve i Ivšićeve podjele te na osnovi nekih glasovnih značajki je Dalibor Brozović kajkavsko narječje (1965. - 1988.) podijelio na 6 dijalekata: zagorsko-međimurski, turopoljsko-posavski, križevačko-podravski, prigorski (zagrebački), donjosutlanski i goranski.

S obzirom na sudbinu kajkavskoga cirkumfleksa i na temelju razvoja vokalizma, najpodrobniju podjelu kajkavskih dialekata je dao Mijo Lončarić u monografiji Kajkavsko narječje (Zagreb 1996.), gdje razlikuje 15 dijalekata: plješivičkoprigorski, samoborski, gornjosutlanski, bednjansko-zagorski, varaždinsko-ludbreški, međimurski, podravski, sjevernomoslavački, glogovničko-bilogorski, gornjolonjski, donjolonjski, turopoljski, vukomeričko-pokupski, donjosutlanski i goranski. Ova razdjelba zorno svjedoči o dijelom velikim razlikama što postoje izmedju pojedinih kajkavskih govora u akcentuaciji, fonologiji i morfologiji.

Izvorna kajkavska abeceda

Slično donjoj čakavici, tako se i prvotno-kodificirana norma kajkavske abecede može složiti za ikavsku kajkavicu već od reformacie (na glagoljici) i ozaljskoga književnog kruga (dijelom na latinici), koja u latiničnom prijepisu na kajkavici ima ovih 29 slova (deblje = posebni neVukovi glasovi značajni za pravu kajkavicu):

A a, Ä ä, B b, C c, Č č, D d, E e, F f, G g, Gj gj, H h, I i, J j, Jn jn, K k, L l, M m, N n, O o, P p, R r, S s, Š š, T t, U u, V v, Y y, Z z, Ž ž.

Dogmatski vukovci koji grafički bitno različitu kajkavicu, zbog ideološkog jugo-jedinstva uporno nastoje pisati svojom defektnom vukovicom, pritom se svakojako dovijaju dodavanjem nekih (nepotrebnih) kvačica i repića, koji su uglavnom suvišni pri pisanju klasičnom neVukovom gajicom bolje prilagodjenom za kajkavicu.

Nepalatalni 'cakajski'

Nepalatalni cakajski je najrjedja inačica kajkavice nalik na jadranski cakavizam iz istočne Istre (Labin-Rabac) i više jadranskih otoka: Lošinj, sjever Cresa, Baška, zapadni Brač i Hvar, Vis itd. Dok zamalo svi ini kajkavci manjeviše normalno izgovaraju slavenske palatale, ovi nepalatalni kajkavci i cakavci izostavljaju većinu palatala (č, ž, š) i pretežno ih izgovaraju kao sibilante: c, z, s. Medju kajkavcima su nepalatalni govori vrlo rijetki i dosad su poznati tek na 2 područja: oko zagrebačkih Sesveta i susjednih sela, ter u sjeverozapadnom kutu Gorskog Kotara oko Prezida i susjednih sela gdje je taj "cakajski" govor već u izumiranju i rabe ga još uglavnom starci: vidi takodjer Bodulski cakavizam.

Uvid kajkavske slovnice

Prozodija obuhvaća melodiju i brzinu izgovora kao i naglašavanje riječi. Dosad su u kajkavskom pronadjena 22 različita tipa prozodijskih sustava, a za pretpostaviti je kako ih ima još. Suglasnici: kajkavski govornici većinom ne razlikuju posebne štokavske glasove "č" i "ć" nego ih izgovaraju podjednako kao srednji palatal izmedju obadva, a slično je i sa đ i dž koji se često izgovaraju kao jedinstveno srednje gj. Početno v je većinom odpalo pred l (vlasi → lasi). Završni zvučni suglasnici su uglavnom postali bezvučnima: mraz → mras; grob → grop. Posebno je u goranskoj kajkavici završno -m prešlo u -n (slično čakavcima) npr. mislim → mislin. Vokativ uglavnom nema poseban oblik, nego se često rabi tzv. apelativ tj. nominativ u pozivnoj ulozi. Imenice ženskog i srednjeg roda u genitivu množine su u ranoslavenskom obliku bez nastavka (slično čakavskomu): krave → kraf; sela → sel. Kod imenica muškog roda su u genitivu plurala nastavci –of i –ef: dečkof, ocef.

Kod imenica muškog roda u množini i kod ženskog roda u jednini nema vukovske sibilarizacije glasova k, g, h (slično kao kod šćakavskih ikavaca): vuk → vuki, vrag → vragi, noga → nogi i sl. Nastavak u komparativu i superlativu je š: liep → lepši, velki - vekši. Od glagolskih vremena se uz prezent rabe perfekt, pluskvamperfekt (nosil je, bil je nosil) i najčešće futur drugi (bum, buš nosil, bumo, bute nosili), a nema aorista (slično čakavskom). Produženi nastavak u 3. licu množine prezenta je –jo ili –ju, a rjedje se rabi i čakavski nastavak –du: kopaju, kopajo, kopadu. U kondicionalu I. i II. se za sva lica rabi isti pomoćni oblik bi većinom ispred glavnog glagola: bi kopal, bil bi kopal. Podjednako se rabe enklitike i proklitike: ga poznaš ili poznaš ga (iako su u arhaičnim govorima češće proklitike, a enklitike tek u rubnim poluštokavskim i miješanim 'štokajskima'). Buduće vrijeme se tvori od prezenta svršenog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog: bum došel. Za glagole gibanja se rabi supin (kao i u čakavici): idem spat.

Ranije kajkavske slovnice

Kajkavskih slovnica je napisano desetak + 3 najnovije, ali nakon sredine 19. stoljeća su se kajkavske gramatike većinom prestale pisati, jer je kajkavica odonda iz javnosti prisilno potisnuta Vukovom novoštokavštinom, pa kasnije osobito pod Jugoslavijom za rad na kajkavici i pripadnim slovnicama uglavnom nije više bilo sredstava ni većeg interesa. Osim naknadnih pretisaka ranijih slovnica, 3 novije veće iznimke od toga su nova sažeta kajkavska slovnica koju je nedavno objavio Ž. Funda (2004), kao i razradjena gramatika ikavske kajkavice uz Sutlu (Jakolić - Horvat 2007.), ter par novijih gramatičkih priloga o zagrebéčkoj kajkavici. Glavne su starije kajkavske slovnice iz 18.- 19. stoljeća:

Ivan Vitković: Gründe der kroatischen Sprache zum Nutzen der deutschen Jugend verfasst, Zagreb, 1779. (rukopis)
Ignacij Szentmartony: Einleintung zur kroatischen Sprachlehre für Teutschen, Varaždin, 1783.
Franz Kornig: Kroatische Sprachlehre oder Anweisung für Deutsche die kroatische Sprache in kurzer Zeit gründlich zu erlerner, Zagreb, 1790.
Josip Ernest Matijević: Horvatzka Grammatika oder kroatische Sprachlehre, Zagreb, 1810.
Josip Đurkovečki: Jezichnica horvatzko-slavinzka za hasen Slavincev, i potrebochu oztaleh ztranzkoga jezika narodov (Kroatisch-Slavische Sprachlehre zum Nutzen der Slavonier und Gebrauche der übrigen auswärtigen Nationen), Pešta, 1826., pretisak 2007.
Ignac Kristijanović: Grammatik der kroatischen Mundart, Zagreb, 1837.; Anhang zur Grammatik der kroatischen Mundart enthalt eine Samlung der nothwendigsten Wörter in der Kroatischdeutschen und deutsch-kroatischen Mundart, Zagreb, 1840.
Medju novijim kajkavskim slovnicama iz 20./21. stoljeća su dosad najvažnije iduće tri:

Kajkavska slovnica Varaždin

Željko Funda 2004: Mala kajkavska gramatika (temeljine). Gimnazija Varaždin, 59 str.

Varaždin je danas nedvojbeno najbolje očuvani kajkavski grad u kojemu kajkavski gradjani ili "purgeri" zajedno s kajkavskim priseljenicima iz okolice još uvijek čine nadmoćnu većinu preko 3/4 gradjana. Zato tu bar polujavna kajkavica dominira na ulici kao i u većini obitelji, izuzev samo poluštokavsku upravu i škole. Ova gramatika pridonosi razmjerno dobrom poznavanju varaždinske kajkavice, u kombinaciji s velikim varaždinskim rječnikom: Lipljin, T. 2002, Rječnik varaždinskoga kajkavskog govora. Garestin, Varaždin, 1284 str.

Donjosutlanska slovnica

B.Jakolić - J.Horvat: Školska razlikovna gramatika kajkavske ikavice. Zbornik: Donjosutlanski govor i običaji, str. 221-242, Šenkovec 2007.

Kajkavska ikavica (ikavski kajkavci): To je dosad najmanje proučeni tip hrvatskih ikavaca, a obuhvaća 1/4 kajkavaca ili 8% Hrvata koji uz kaj izgovaraju ikavski jat. Ovima je vrlo slična tzv. ikavska slovenščina Slovenskog Primorja i Bele Krajine, a ranije se slično govorilo i u Furlaniji. U Hrvatskoj slično govore kajkavski ikavci sjeverne Istre (Mlun, Slum, Brul itd.), pa u Gorskom Kotaru Fužine, Lokve, Ogulin i Hreljin, u Pokuplju Severin, Ribnik, Ozalj i Pribić, u Turopolju Horvati i Zdenčina, u jugozapadnom Zagorju Zaprešić, Brdovec i Marija Gorica uz dolnji tok rijeke Sutle itd. Zanimljivo je iz ranijih stoljeća da su kajkavski ikavci dijelom živjeli i na jugozapadu Zagreba, gdje je zapisano više starih ikavizama, npr. "Plac pod črišnju" odakle nastaje sadanja Trešnjevka. Kajkavska ikavica se u inozemstvu još govori u selima srednjeg Gradišća i manje na jugozapadu Slovačke gdje su to izbjeglice pred Turcima iz naše Kostajnice. U doba Zrinskih i Frankopana je slična kajkavska ikavica na prostoru od Istre do Međimurja bila službeni javni govor hrvatske plemićke elite, uprave i književnosti, tj. nesudjeni prethodnik kasnijega književnog standarda.

Taj interdialekt kajkavske ikavice je bio najidealniji zajednički standard za ogromnu većinu ili 90% svih Hrvata tj. za 58% ikavaca (+ čakavaca) i još 32% kajkavaca. Zato i nakon toga neki književnici u Hrvatskoj još uvijek pišu ovim starohrvatskim interdialektom - npr. donedavna Stjepko Težak i danas najviše M.H. Mileković. Znanstveno-lingvistički su u novije doba kajkavsku ikavicu najviše proučavali Josip Vončina i Stjepko Težak pa su jasno dokazali da to nije bio izmišljeni umjetni križanac (kao vukopis), nego naš prastari prirodni pučki govor dijela sjeverozapadne Hrvatske od 15. stoljeća pa sve do danas, koji su pripadni pisci samo dodatno kultivirali za javnu upravu i književnu uporabu. Zato je sada to iznova postao na internetu i službeni jezik ove nove Čakavsko-kajkavske Wiki-enciklopedije, jer je taj frankopanski standard već stoljećima ujedno bio izvorni narodni govor dijela sjeverozapadne Hrvatske (8% stanovnika), pa ga i danas rabe npr. Ozalj, Fužine, Buzet i niz sela u slivu Mirne, Kupe, Mrežnice, Sutle itd.

Novo o zagrebéčkoj slovnici

Agrámerska špreha zagrebéčkih purgerof: Ranije do sredine 19. st. je većinom zagrebéčka kajkavica kao prestižni govor hrvatske banske prijestolnice bar dijelom bila okosnica javne književne kajkavice u Banovini Hrvatskoj, pa su pretežno na temelju klasičnoga zagrebačkog govora izradjene bar 2 starije kajkavske gramatike hrvatskog jezika: J.E. Matijević 1810. i I. Kristijanović 1837.

Medjutim zbog Bečkog dogovora o novoštokavsko-srbohrvatskom jugojeziku, kajkavica u Banovini Hrvatskoj prama kraju 19. st. izlazi iz javno-službene uporabe i potom je pod Jugoslavijom bila uglavnom potisnuta i odbačena samo u privatnoj i obiteljskoj uporabi ili kao folklorno pjesništvo. Tek nakon jugo-razpada od 1991, javni interes za kajkavicu kod nas se opet postupno obnavlja i posebno za urbani domaći govor zagrebéčkih purgerof kao prestižni izvorni idiom obnovljene hrvatske prijestolnice. Stoga u novije doba opet izlazi par novijih gramatičkih priloga o kajkavskom govoru Zagreba i okolnih satelitskih naselja, koji manjeviše razradjuju i zagrebéčku slovnicu, npr.:

A. Šojat i surad.: Zagrebački KAJ, Institut za jezik - Zagreb 1998.
A.Ž. Lovrić, M. Rac, M.H. Mileković: Agrámerski slovár i rani iskon zagrebéčke kajkavice. Zbornik 5. simpozija KAJ, Krapina-Zabok 2006.
A.Ž. Lovrić &: Cakájski pragovor zagrebéčkih Sesveta, leksička i fonetska osebujnost. Zbornik 6. simpozija KAJ, Krapina-Zabok 2007.
A.Ž. Lovrić i surad.: Jen agrámerski slovár (purgerska špreha zagrebéčka, sisečka i petrînjska). Agram & Sisek, (monografia u tisku) 2013/2014.

Kajkavski imenski član

Ini europski jezici koji imaju imenske članove, većinom imaju 2 člana (odredjeni i neodredjeni) ili imaju samo odredjeni bez neodredjenog. Naša je kajkavica pritom jedinstvena medju europskim jezicima, jer jedina ima pred imenicama samo neodredjeni član uglavnom bez odredjenoga. Taj neodredjeni kajkavski član većinom glasi jén (ili yen - kajkavski nije standardiziran), a nastao je skraćivanjem iz kajkavskog broja jeden (= 1). Njegovi su oblici: muški jen, ženski jéna, srednji rod jéne, a plural je muški jéni, ženske jéne i srednji jéna. U tipičnoj i najčešćoj ekavskoj čakavici nije poznat odredjeni član, pa umjesto odredjenog člana automatski stoji imenica bez člana. Jedino u prijelaznoj kajkavskoj ikavici se (možda pod čakavskim utjecajen ?) uz isti neodredjeni jen još povremeno rabi i odredjeni član of (= taj, dotični, poznati) s padežima: 1. of, 2. oveg, 3. oven, 4. of, 6. oven, 7. ovin. Umjesto štokavskoga posvojnog genitiva, kajkavci većinom rabe konstrukciju s partitivnim članom ot (= od).

Zbog srbohrvatskog jedinstva, vukovci ideološki tvrde da je kajkavski član jen naknadno uneseni germanizam kao prijevodni kalk iz njemačkoga ein, ali protiv toga govore bar 2 razna pokazatelja, pa je taj član jamačno imanentan kajkavskom jezičnom duhu:

Iako je kajkavsko jen često u uporabi uz imenice, uglavnom nema traga sličnom kalku za njemačko odredjeno der, die, das.
Obilje germanizama doista postoji kod 'purgera' u sjevernim kajkavskim gradovima (stari Zagreb, Varaždin itd.), ali je isti član jen obilno raširen i po zabačenim kajkavskim selima i zaselcima, gdje je ipak minimalni udjel germanizama. Stoga ako kajkavica u dogledno vrijeme bude standardizirana kao poseban samostalni mikrojezik, onda tu obvezatno treba unesti i propis o osobitomu neodredjenom članu jen, -a, -e, jer se baš po tomu kajkavci uz ino jasno razlikuju ne samo od slavenskih jezika nego i od svih inih indoeuropskih.

Kajkavska književnost

Od polovice 16. stoljeća do preporoda kada je kajkavski dominirao u velikom dijelu Hrvatske (osim Dalmacije), na kajkavskom književnom jeziku, latiničkim slovopisom oblikovanim po madjarskom uzoru (na primjer cs za /č/, cz za /c/, dy, gy za /ž/, ly za /lj/, ny za /nj/), napisana su mnoga djela:

pravna (Ivanuš Pergošić: Decretum, Nedelišće, 1574), kroničarska (Antun Vramec)
vjerska (Nikola Krajačević, Juraj Ratkaj Velikotaborski, Juraj Habdelić, Ivan Belostenec, Juraj Mulih)
pjesnička (Ana Katarina Frankopan-Zrinska) i dramska (Tituš Brezovački).

Medju književnicima koji su na kajkavskom pisali nakon 1836. se ističu Pavao Štoos, Tomaš Mikloušić i Ignac Kristijanović. U 20. stoljeću iznimno je bogata novija kajkavska književnost: Antun Gustav Matoš, Fran Galović, Dragutin Domjanić, Nikola Pavić, Miroslav Krleža, Ivan Goran Kovačić, Vjekoslav Balog i dr. Nedavno je Vid Balog preveo Novi zavjet na kajkavski.

Prvu kajkavsku gramatiku (na njemačkom) je napisao Ignacije Szent-Mártony: Einleitung zur kroatischen Sprachlehre für Deutsche (Varaždin 1783.). Na njemačkom su i gramatike Franza Korniga (Kroatische Sprachlehre oder Anweisung für Deutsche die kroatische Sprache in kurzer Zeit gründlich zu erlernen, 1795), Josipa Matijevića (Horvatzka Grammatika oder kroatische Sprachlehre, 1810.) i Ignaca Kristijanovića (Grammatik der Kroatischen Mundart, 1837.), dok je gramatika Josipa Đurkovečkog dvojezična (Jezičnica horvatzko-slavinzka - Kroatisch-slavische Sprachlehre, Pešta, 1837.).

Kajkavski rječnici

Najvažniji su stariji rječnici kajkavskoga Dictionar ili reči slovenske Jurja Habdelića (Graz, 1670.), Gazophylacium illyrico-latinum Ivana Belostenca (objavljen posthumno u Zagrebu 1740.) i Lexicon Latinum Franje Sušnika i Andrije Jambrešića (Zagreb, 1742.). Medju književnicima koji su na kajkavskom pisali nakon 1836. ističu se Pavao Štoos, Tomaš Mikloušić i Ignac Kristijanović. U 20. stoljeću iznimno je bogata kajkavska dijalektalna književnost (Antun Gustav Matoš, Fran Galović, Dragutin Domjanić, Nikola Pavić, Miroslav Krleža, Ivan Goran Kovačić, Vjekoslav Balog i drugi). Starija rječnička baština kajkavske književnosti obradjuje se u Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika, čiji je 8. svezak objavljen 1999. Osim objave desetak manjih kajkavskih rječnika za lokalne seoske govore u 20. stoljeću, u najnovije doba je razradjeno nekoliko većih kajkavskih rječnika s preko 30.000 riječi iz gradske kajkavštine Varaždina, Zagreba i Petrinje.

Kajkavska glasila

Kajkavski javni mediji djeluju uglavnom iz sjeverozapadne Hrvatske, od Pokupja do Podravine i Medjimorja, a važniji su: časopis "Kaj", Tjedan kajkavske kulture, Zagorski radio Kaj, pa ini polukajkavski s povremenim dialektalnim sadržajima.

Časopis "Kaj"

Tromjesečnik Kaj (časopis za književnost, umjetnost i kulturu) izdaje društvo Kajkavsko spravišče iz Zagreba od 1967. Dosad je izašlo ukupno 35 godišta, a časopis izlazi prema prilikama u 2 - 4 broja godišnje. Objavljuje članke, preglede i rasprave dielom na književnoj štokavštini - ali uz obilje primjera starijih kajkavskih tekstova i recenzije kajkavskih knjiga, te noviju kajkavsku književnost i pjesništvo.

'Tjedan kajkavske kulture'

Tjedan kajkavske kulture je kulturna i folklorna manifestacija koja se održava već niz godina svake jeseni u Krapini, najčešće u mjesecu rujnu. Kroz zadnjih desetak godina uz tu priredbu je uzastopno organiziran i strukovni kulturno-jezični simpozij o kajkavici, a nakon ovih kajkavskih skupova je dosad već objavljeno pet pripadnih zbornika o raznim aspektima kajkavske kulture, književnosti, školstva, jezika, onomastike itd.

Zagorski radio Kaj

Kajkavski program radija Krapina je glavni takav medij koji je pretežno kajkavski, a uz kraće štokavske viesti je većina ostalog programa u medjuvremenu na kajkavici. Od inih radiopostaja, bar kraće kajkavske sadržaje manjeviše svaki dan imaju još radio Varaždin, radio Čakovec, radio Samobor itd.

Polukajkavska glasila

Gore nabrojeni javni mediji imaju pretežno tj. preko pola kajkavskog sadržaja, a uz njih postoje i drugi, većinom štokavski mediji koji tek manjim dielom tj. ispod 1/4 uz ostalo imaju i poneke kajkavske sadržaje:

Časopis "Hrvatski sjever" izdaje Matica Hrvatska - Čakovec i u dosad objavljenih desetak brojeva nalazi se sve veći broj članaka o kajkavici i kajkavskoj kulturi, najviše o sjevernokajkavskoj inačici iz Međimurja.
Zagrebački radio - Sljeme je lokalna gradska radiopostaja čiji doseg pokriva širju okolicu Zagreba tj. srednju i sjeverozapadnu Hrvatsku, što je i najjača radiostanica koja pokriva većinu kajkavaca. Zato u njihovom sljemenskom programu ima svakog tjedna redovno u četvrtak (a ponekad i češće) kajkavska emisija 'Kajkaviana' koja objavljuje raznolike kulturno-jezične sadržaje o kajkavici i kajkavcima.
Lokalna televizija Varaždin koja pokriva sjeverni dio Hrvatske, takodjer ima povremeno bar kraće sadržaje na lokalnoj kajkavici iz Podravine i Hrvatskog Zagorja.
Veći broj novina tj. lokalnih dnevnika i tjednika koji izlaze u nekoliko kajkavskih gradova (Varaždin, Čakovec, Krapina itd.) u svojim izdanjima bar povremeno imaju i neke sadržaje o kajkavici, ili dodatke iz književnosti i poezije na kajkavskom.

Štokajski križani pidgin

Sve do 20. stoljeća na graničnom području kajkavice spram štokavštine uglavnom nije bilo prirodnih prijelaznih govora, koji se počinju umjetno stvarati tek u Jugoslaviji nakon 1. svj. rata pod pritiskom opće srbizacije i nasilnog stvaranja jedinstvenoga srbohrvatskog jezika, osobito u kajkavskim gradovima zbog posrbljenih škola i medija. Noviji izvornokajkavski jezikoslovci takav hibridni polukajkavski pidgin često nazivaju "štokajski" govor, koji se kroz 20. st. lažno podmetao kao jugoslavistički primjer tzv. "kajkavštine", da bi se navodno dokazalo kako i ova samo kao "dijalekat" ipak spada u zajednički okvir jedinstvenoga srbohrvatskog jezika. Glavne su razlike toga lažnog "štokajskog" hibrida od prave izvorne kajkavice (iako formalno još može imati samu zamjenicu kaj):

Ima štokavske naglaske gdje izostaje izvorni ( ~ ), a pridolazi nekajkavski uzlazni ( ' ).
Naglasci su većinom pomaknuti na početku dužih riječi i čak preskaču na proklitiku.
Završni suglasnici nisu umekšani: tu nema b > -p, d > -t, g > -k, z > -s, ž > -š i sl.
Ima produžene muške plurale na -ovi i -evi.
Posve izostaje kajkavski neodredjeni član (jen) ispred imenica.
U leksiku se nalaze istočni srbizmi i ini balkanizmi.

Kajkavski primjeri

kaj bum? - (što da radim?).
Kak je, tak je; tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
"Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu." - Miroslav Krleža
Kaj buš ti, bum pa ja! - (što ćeš ti, to ću i ja!)
Ne bu išlo!
"Bumo vidli!" (štokavski: "Vidjet ćemo!")
"Dej muči!" ili "Muči daj!" (štokavski: "Daj zašuti!")
"Buš pukel?" - "Bum!"
Još mnoštvo sličnih primjera tipskih kajkavskih uzrečica daje A. Negro: "Agramerski štikleci"

Kao veći primjer je kajkavski "Očenaš" u izgovoru starih Agrámera - zagrebéčkih kajkavaca (bold = mjesto nagleska): Japa naš kteri si f 'nebesih nek sesvete ime Tvoje, nek prihaja cesarstvo Tvoje, nek bu volya Tvoja kakti na nebe tak pa na zemle. Kruhek naš sakdajni nam daj denes ter odpuščaj nam dugi naše, kakti mi odpuščamo dužnikom našim, ter naj nas fpelati vu skušnje, nek nas zbavi od sekih hudobah. F'se veke vekof, Amen.

Literatura

A. Šojat: Kratki navuk jezičnice horvatske (Jezik stare kajkavske književnosti). Kaj 1969: 3-4, 5, 7-8, 10, 12; Kaj 1970: 2, 3-4, 10; Kaj 1971: 10, 11. Kajkavsko spravišče, Zagreb 1969-1971.
M. Lončarić: Kaj jučer i danas : ogledi o dijalektologiji i hrvatskoj kajkavštini (s kartom narječja i bibliografijom). Čakovec : Zrinski 1990.
M. Lončarić: Kajkavsko narječje. Školska knjiga, Zagreb 1996.
I. Večenaj, M. Lončarić: Srednjopodravska kajkavština, rječnik govora Gole. Institut za hrvatski jezik, Zagreb 1997.
D. Feletar, G. Ledić, A. Šir: Kajkaviana Croatica (Hrvatska kajkavska riječ). Muzej Međimurja, 37 str., Čakovec 1997.
A. Šojat, V. Barac-Grum, I. Kalinski, M. Lončarić, V. Zečević: Zagrebački kaj, govor grada i prigradskih naselja. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 1998.
JAZU / HAZU: Rječnik hrvatskoga kajkavskog književnog jezika (A – P), I – X. Zavod za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2500 str, Zagreb 1984-2005.
Željko Funda 2004: Mala kajkavska gramatika (temeljine). Varaždin, 59 str.
M. Lončarić: Kajkaviana & alia, Ogledi o kajkavskim i drugim hrvatskim govorima. Čakovec, Zagreb: Zrinski, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2005.
A. Jembrih, R. Fureš: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (zbornici simpozija 2002-2010), knj. I.- III. Zabok-Krapina 2006.& 2010.
T. Lipljin: Rječnik varaždinskoga kajkavskog govora. Garestin d.o.o, 1284 str. Varaždin 2002.
A.Ž. Lovrić, M.H. Mileković, M. Rac: Purgerska špreha zagrebéčka, sisečka i petrinjska (Jen agrámerski slovár). Ranohrvatski srednjovjeki pradialekti knj. 2 (u tisku), Zagreb 2013/2014.
I.B. ŠAMIJA, 2012: Rječnik jezika hrvatskoga (štokavsko-čakavsko-kajkavski). Društvo Lovrećana Zagreb, 1.823 str. ISBN: 9789539824783
Тяпко Г.Г. 2006: Хорватское «триязычье» в начале XXI в. Ин-т славяноведения РАН.— М.: Наука.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license mostly from WikiSlavia and Wikinfo.