Božić
 |
|---|
Božić je kršćanski svetak (blagdan) kojim se slavi Isusovo rodjenje. Božić je deminutiv od Bog, tj. mali Bog, a liturgijski naziv glasi: Dan rodjenja Gospodina našega Isusa Krista. Blagdan je uveden u Rimu u 6. st.
Sadržaj
Podrietlo rieči
Hrvatska rieč Božić zapravo je umanjenica rieči Bog, a potom je preuzeta kao naziv blagdana ter označuje dan rodjenja malog Boga − Isusa.
U anglosaksonskim jezicima, podrietlo rieči (etimologia) seže do rieči geol od koje je izvedena sadanja englezka rieč Yule. Englezka rieč Christmas je kratica od sintagme Christ's mass (Kristova misa), a potječe od srednjoenglezkog Christemasse i staroenglezkog mæsse. Drugi etimologi vjeruju kako je to posudjenica od egipatske složenice Khristos-Mas (Kristovo rodjenje).
U ostalim se jezicima naziv Božića veže uz rieči koje opisuju rodjenje - u španjolskomu (navidad), portugalskomu (natal) i francuzkomu (Noël). U njemačkomu Weihnachten znači "blagoslovljena, sveta, štovana noć".
Utjecajom englezkog jezika proširila se i kratica xmas. U starim grčkim inačicama Novog zavjeta, grčko slovo hi (χ) prvo je slovo imena Krist (Χριστός). Od sredine 16. stoljeća slično se latiničko slovo X uporabljivalo za kraticu rieči Krist.
Podrietlo Božića
Većina kršćanskih crkvi slavi ga 25. prosinca. Medjutim, neke iztočne crkve slave ga 7. siečnja, jerbo po Julianskom kalendaru 25. prosinca pada na taj dan. Božić je u brojnim svjetskim državama, tako i u Hrvatskoj, državni blagdan.
Božić spada, zajedno s Uzkrsom i Duhovima, medju tri najveća kršćanska blagdana. Božićno vrieme traje od Božića pa do blagdana Krštenja Gospodinova, a to je uviek nedjelja iza Svetih triju kraljeva.
Budući kako u Novom zavjetu ne piše kada se točno rodio Isus, prvi kršćani nisu slavili Božić, nego samo Uzkrs. Božić se počeo slaviti u Rimu u 4. stoljeću (u izvorima dokazana godina 336.). Do danas nije jasno zašto se Božić slavi upravo 25. prosinca. Prevladavajuće je mišljenje kako se Božić počeo slaviti toga nadnevka zato što se toga nadnevka u tada još uviek većinski pravjernom Rimu slavilo rodjenje boga Sunca (Nativitas Solis Invicti - Rodjenje nepobjedivoga Sunca) pa je Crkva, željeći potisnuti taj pravjernički blagdan, tada počela slaviti rodjenje Isusa Krista koji je Božansko Sunce s visine.
Poviest
Pravjerničke svečanosti
Zimske su se svetkovine slavile u brojnim uljudbama, uglavnom zato što je bilo manje poljodjelnih rada tiekom zime. Iz vjerskoga kuta, Uzkrs je bio važniji u crkvenom kalendaru, a Božić je bio manje važan. Neke od svečanosti koje su vjerojatno poslužile kao svojevrstan model Božiću bile su rimske Saturnalie, keltski blagdan Jul (Yule) i rimski blagdan Natalis Solis Invicti koji se održavao 25. prosinca.
Saturnalie
Najpoznatije rimske zimske svetkovine bile su Saturnalie (Saturnalia), vrieme opuštanja, gozbe, razveseljavanja i odmor od propisanih pravila. Običaj je bio darovati malene dare (Saturnalia i Sigillaricia), najčešće lutke za djecu i svieće za odrasle. Posao se odgadjao, a slavili su i robovi. Pilo se, kockalo i pjevalo, a česta je bila i javna golotinja. Katul govori kako su to bili "najbolji dani". Saturnalie su slavile boga Saturna (pandan Kronu iz grčke mitologie) ter su počinjale 17. prosinca, a duljina svetkovina s vriemenom se povećala do 24. prosinca, a u carsko je vrieme skraćena na pet dana.
Natalis Solis Invicti
25. prosinca su Rimljani slavili Dies natalis Solis Invicti ili "rodjendan nepobjedivog Sunca". Naziv Sol Invictus dopuštao je slavitbu nekoliko božanstava povezanih sa Suncom. Car Aurelie je proglasio taj dan blagdanom širom cielog carstva.
Taj je dan smatran i danom zimskog suncostaja koji su Rimljani nazivali bruma. To je bio dan kad je Sunce dokazalosvoju nepobjedivost.
Jul
Pravjerni Skandinavci su održavali zimske julske svetkovine, krajem prosinca do početka siečnja. Palile su se julske cjepanice (panj, badnjak) u čast Thoru, bogu grmljavine, s vjerovanjem kako će svaka iskra iz vatre predstavljati novorodjenu svinju ili tele nadolazeće godine. Gozba bi trajala dok panj ne bi izgorio, uglavnom dvanaistak dana. Skandinavci još uviek Božić nazivaju Julom, a u Englezkoj je rieč Yule sinonimna s Božićom. Poznat je i julski ovan ili pak koza, Julbock, koji je bio znak tih svetkovina u Skandinaviji.
U Njemačkoj su postojali blagdani Mitwinternacht (noć u sredini zime) i Wintersonnenwende (zimski suncostaj), a takodjer i dvanaist divljih noći - Rauhnächte - u kojima se slavilo, jelo i pilo.
Danas se umjesto cjepanice ili panja često pravi i iztoimeni kolač, najčešće s čokoladnim premazom boje stabla.
Srednji viek
U ranom srednjem vieku, Božić je bio zasjenjen blagdanom Sveta tri kralja, ali se okolnost poslie promienila. Četrdeset dana prie Božića nazivali su se "četrdeset dana svetog Martina", a počinjali su 11. studenog. Danas to razdoblje traje četiri tjedna i naziva se došašćom (adventom)(lat. adventus = dolazak). U Italiji su bivše saturnalijske svetkovine pretočene u adventske. Oko 12. stoljeća, obićaji su se pomaknuli na dvanaist božićnih dana (26. prosinca - 6. siečnja) o kojima i pjevaju brojne pjesme, česte u anglosaksonskom ozemlju. U Hrvatskoj se to razdoblje naziva dvanaistodnevnicom.
Slavitba Božića bivala je sve raširenijom, organizirale su se gozbe, a često se na božićni dan jeo vepar. Englezki kralj Richard II. bio je domaćin božićne gozbe 1377. godine na kojoj se pojelo 28 volova i 300 ovaca. Postojalo je i posebno božićno pivo.
Takodjer je postalo popularno pjevanje božićnih pjesama. Izvorno je to činio sastav pjevača i plesača sastavljen od predvodnika i plesača koji su bili sbor. I danas je često pjevanje pjesama koje čine tzv. čestitari. Blagdansko je razpoloženje bilo veselo, često se pilo i jelo ter slavilo.
Na Novu godinu su se razmjenjivali darovi u Englezkoj. Kršćani su od davnina dan Isusova rodjenja smatrali i početkom nove godine, a to je vriedilo u gotovo čitavoj Europi. Osim činjenice kako se Nova godina često naziva Mladi Božić ili Mali Božić, o tomu govore i stihovi poznate hrvatske božićne pjesme "Narodi nam se":
- Narodil nam se kralj nebeski
- Od Marie, čiste Djevice
- Na tom mladom letu veselimo se
- Mladoga Kralja mi molimo
1691. godine, Crkva je prihvatila 1. siečnja kao početak nove godine i sam blagdan Nove godine.
Od reformacie do danas
Protestanti su osudili božićno slavlje. 1647. su englezki puritanci zabranili Božić u Englezkoj, a zabrana je nakon desetljeća ukinuta, ali su se svejedno brojni protivili njegovoj slavitbi. Iztodobno se u kolonializiranoj Ameriki proširila slavitba Božića. U 19. stoljeću Britanci su oživljavali taj blagdan, a tomu je pridoniela i objavljena knjiga Božićna priča Charlesa Dickensa. Izto se činilo i u Ameriki gdje su doseljeni Europljani širili kopnene božićne običaje, posebice njemačke.
Poslie se Božić proširio i na ostale dielove svieta. Za razliku od navedenih anglosaksonskih ozemlja, u kopnenoj Europi su običaji ostali gotovo netaknuti ter je slavitba Božića postalo stoljetnim običajom.
Globalizacia Božića i posljedice
Danas se sve češće kritizira podpuna i nametljiva komercializacia (globalizacia) Božića sbog koje je sam blagdan izgubio svoj izvorni smisao. Brojni više i ne znaju što se zapravo na Božić slavi, nego ga povezuju izključivo s borom, darima i Djedom Božićnjakom kao glavnim i najvažnijim likom svakog Božića. Javnost namjerno izkrivljuje bit samog Božića tako što uporno brojnim ljudima dobre volje nameće važnost božićne potrošačke groznice, pa tako u drugi plan stavlja glavnu bit Božića - proslavu rodjenja Isusa Krista, Sina Božjega.
Isusovo rodjenje
Prama Svetom pismu, Isusa, Božjeg Sina, rodila je Blažena Djevica Maria, uz pomoć svoga zaručnika svetog Josipa u gradu Betlehemu. Car August je zapoviedio provedbu popisa pučana ter su Josip i Maria krenuli na put. Sbog gužvi nisu mogli naći mjesto u svratištima ter su na kraju završili u staji, okruženi domaćim životinjama, gdje se Isus rodio.
Andjeli su pastirima dojavili viest o Isusovu rodjenju ter su prvi vidjeli diete. Poslie je betlehemska zviezda dovela sveta tri kralja do Isusa.
Prizor u brojnim prikazima i umjetničkim djelima uključuje svetu obitelj, sveta tri kralja (mudraca) - Baltazara, Melkiora i Gašpara, koji su Isusu donieli darove - kad (kao Bogu), zlato (kao Kralju) i plemenitu mast, dragomast (kao čovjeku). Često se prave i jaslice, koje uključuju figurice navedenih osoba, zajedno sa životinjama i stajom. Prve je jaslice u Grecciu 1223. godine u prirodnoj veličini napravio sveti Franjo Asižki.
Prikaz Isusova rodjenja po Lukinu Evangjelju (1-2):
U one dane izadje naredba cara Augusta za provedbu popisa svega svieta. Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinieva upravljanja Siriom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući kako je bio iz doma i loze Davidove, uzidje iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju - u grad Davidov, koji se zove Betlehem - kako bi se podvrgnuo popisu zajedno sa svojom zaručnicom Mariom koja bijaše trudna. I dok su bili ondje, navršilo joj se vrieme za porod. I porodi sina svoga, prvorodjenca, povi ga i položi u jasle jerbo za njih nije bilo mjesta u svratištu.
Hrvatski božićni običaj
Došašće
Priprava za Božić počinjala je došašćem, u dosta krajeva početak priprave bio je blagdan Svete Katarine 25. studenog. U to se vrieme odlazilo na ranojutarnje mise zornice, postilo se i duhovno pripravljalo za veliki blagdan. U novie se vrieme proširio običaj izradbe adventskog vienca s četiri svieća, a na svaku bi se adventsku nedjelju palila jedna svieća.
Sveta Barbara
U nekim se hrvatskim krajevima na blagdan sv. Barbare stavlja pšenica u tanjuriće, koja proklija, zazeleni se, ter postaje božićni ures u kućama i crkvama.
Sveta Lucia
Slavili su se i blagdani Svetog Nikole i Svete Lucie. Njihove su likove prikazivali mladići ili divojke koji su obilazili domove darivajući djecu najčešće voćem - smokvama, bademima, jabukama, orahima, a često su znali i plašiti nemirnu djecu. Poslie su tu ulogu preuzeli sveti Nikola i njegov pomoćnik Krampus, pri čemu je Nikola donosio dare dobroj djeci, a Krampus bi plašio zločestu djecu. Na Svetu Luciu se sijala božićna pšenica, a bila je znak plodnosti, novog života i njegove obnove. Samim svojim izgledom davala je zelenilo i nadu usred zime i sniega, a služila je i kao blagoslov ljetine iztodobno ukrašavajući domove. Izti običaj postoji u Italiji i Portugalu ter nije toliko raširen. Pšenica se sadila na Svetu Luciu i rasla bi do Božića kad bi se uredila. Često bi se ukrasila hrvatskom trobojnicom, a katkad se unutar nje stavljala jabuka ili pak svieća. Što je pšenica bila gušća i zelenija, to će biti bolja ljetina iduće godine. Poslie božićnih blagdana pšenicu se davalo pticama kako se taj sveti dio Božića ne bi zatornio.
Badnjak
Ime Badnjaka povezano je s riečju "bdieti" budući kako se na taj dan bdielo čekajući Isusovo rodjenje. Sbog samog običaja bdienja i nekadanje okolnosti bez struje i suvriemenih sprava, bilo je nužno osvietliti prostorije sviećama, koje su ujedno postale i znakovi novog života i nade. Izradjivale su se posebne svieće, tzv. voštanice, a često su se povezivale tri svieće hrvatskom trobojnicom.
Na sam su se Badnjak ukućani rano ustajali, a žene su napravile božićni objed, pospremile dom i spravile nemrsnu hranu za večeru, budući kako se na Badnjak posti. Uglavnom se jela riba, često bakalar, pekao kruh koji bi bio na stolu sve do blagdana Sveta tri kralja, a njegova je veličina označivala obilje iduće godine. Mužkarci su pak hranili stoku koja je takodjer trebala biti spokojna sbog božićnih svetkovina, a takodjer su pripravljali drva za ogrjev i nabavljali hranu koju bi domaćice potom pripravljale. Nakon večere odlazilo bi se na običajnu misu (polnoćku), na kojoj bi se dočekao Božić.
Badnjak i slama
Stari je običaj bio unieti na dan prie Božića tri velika panja, koja označuju Sveto Trojstvo i postaviti ih pored ognjišća. Iz njihove vatre su se palile svieće, a često bi se u vatru u kojoj su ti panjevi gorjeli dodao dio gozbe i pića, a njihova bi vatra trebala donieti mir i dobro ukućanima. Badnjakom se nazivao i samo jedan veliki panj ili pak velika zelena grana, koju se obično prislanjalo uza zid, bilo s vanjske, bilo s nutarnje strane doma. Kad bi otac obitelji unosio badnjak, čestitao bi ukućanima koji bi mu potom uzvraćali.
U kuću je obično otac obitelji unosio slamu koju bi se rasprostrlo po podu, označujući Isusovo rodjenje u staji na slami. O tomu govore i stihovi pjesme "Radujte se narodi":
- Vidi Božje otajstvo u podrtoj štalici
- I tko trpi ubožtvo na toj tvrdoj slamici.
Slama bi se postavila pod stolom pjevajući božićne pjesme. Često su žene izvlačile slamke, i ona žena koja bi izvukla dužu slamku, imala bi veću i bolju preslicu. Od ostatka slame pravili su se vienci i snopovi, koji su označivali plodnost i dobar urod ili bi se slama postavila na stol prekrivena, najčešće bielim, stolnjakom. Na slami se sjedilo i pričalo sve do odlazka na misu polnoćku, a često se po noći na njoj i spavalo, označujući samog Isusa.
Božićno drvce
Premda je kićenje božićnog drvca star običaj, u hrvatskim krajevima on nije bio raširen sve do sredine 19. stoljeća, uglavnom utjecajem njemačkih običaja ter prostorno-političkih dodira. Bez obzira na to što kićenje drvca nije bilo rašireno, domovi su se prie svejedno na Badnjak kitili cviećem i plodovima, a posebno zelenilom, a to su najčešće činila djeca. Izprva su se kitila bjelogorična stabla, a poslie zimzelena, i to voćem, najčešće jabukama, ali i šljivama, kruškama ter raznim slasticama i ukrasima izradjenim od papira, najčešće lanci ter razne niti. Česti su i liep ukras bili pozlaćeni orahi i lješnjaci kojima se kitilo drvce, a najčešće su se postavljale svieće, znakovi nade i božanstva. Poslie su se postavljali i komadići vate, voska ili papira koji su simbolizirali snieg na drvcu i tako su ga ukrašavali. Imućniji su imali posebne figurice i ukrase.
Izpod drvca su se redovno stavljale jaslice, izradjene najčešće od drva. Izprva su bile samo u crkvama i kod imućnijih ljudi, a često je postojalo "nadmetanje" tko će napraviti ljepše jaslice. Najstarije se hrvatske jaslice nalaze na otočiću Košljunu ter potječu iz 17. stoljeća. Jaslice su često nosili pjevajući koledari.
Božić
Na Božić se često odlazilo na tri mise, za početak na polnoćku na sam Badnjak na kojoj bi se dočekao Božić, zatim na ranojutarnju misu zornicu, tzv. malu misu gdje se obično pričešćivalo, a na poldanicu ili velu misu odlazilo se po danu. Na mise su divojke često odlazile u različitim svečanim haljinama.
Žene su dan prie pripravile bogati božićni jelovnik, a ručak je bio svečan i bogat ter je za stolom okupljao cielu obitelj. Jelo se voće, povrće, meso, razne pečenke, kruh, hladetinu, peciva i brojna druga jela.
Poslie ručka odlazilo se čestitati rodbini i priateljima, a potom ostalim mještanima. Koledanje ili čestitarenje se činilo pjevajući običajne božićne pjesme, a čestitare bi se često darivalo. Mladići su divojkama često kao običajni božićni dar darivali tzv. božićnicu, ukrašenu jabuku. Prvi posjetitelj koji bi posjetio kuću na Božić, tzv. polaznik ili položar, trebao bi biti zdrav, krepak, veseo što bi domu donielo sreću, a često su se unapried domovi dogovarali o "slučajom" posjetitelju kako se ne bi izazvalo nesreću. Ako bi pak na Božić padala kiša, vjerovalo se kako će uroditi sve što se okopa motikom.
Poslie Božića
Idući su blagdani takodjer imali svoje običaje. 26. prosinca, na blagdan Svetog Stjepana prvomuičenika, čestitao se imendan iztoimenim osobama (Stjepan, Stjepko, Stipe, Stipo, Stjep, Stijep, Štef, Štefica, Stjepka, Stipica itd.) pjevajući božićne pjesme. Na Svetog Ivana, idućeg dana, blagoslivljalo se vino, a slama se iznosila iz doma i postavljala na voćke kako bi bolje rodile iduće godine. Na dan Nevine dječice, idućeg se dana često vršilo tzv. šibanje, kad bi se ljudi lagano udarali vrhovima šiba, obilježavajući bol ubijene dječice. Na misama su se blagoslivljala djeca. Na Novu godinu medjusobno bi se čestitalo, ali bi ugodjaj bio manje intiman za razliku od božićnog.
Svršetak dvanaistodnevnice, dvanaist božićnih dana, blagdan je Sveta tri kralja ili Bogojavljenja. Na taj se dan spominjemo triju mudraca koji su darivali Isusa, odlazi se na misu, skidaju se ukrasi ter završava blagdansko razdoblje. Blagoslivljaju se kuće za iduću godinu, a blagoslovljenom su se vodom blagoslivljali i vrtovi ter buduće ljetine. Često su božićne pjesme pjevali tzv. zviezdari odjeveni u tri kralja noseći zviezdu.
Medjunarodni božićni običaji
Danas Božić slave i brojni nekršćani kao običajni obiteljski blagdan kada se daju i primaju prigodni dari. Uz slavlje Božića razvili su se brojni običaji poput kićenja božićnog drvca na Badnjak, odlazka na misu polnoćku, pjevanje božićnih pjesama i darivanje.
U brojnim se državama božićni blagdani slave na drugčije načine. Baš kao što i Hrvatska ima svoje običaje, izto imaju i ostale države. Spomenuti su neke od zanimljivijih i neobičnijih običaja vezanih uz božićno vrieme:
- U Japanu se slavi Božić po uzoru na zapadne države, premda Japan nije kršćanska država. Važniji blagdan od Božića je Nova godina, a razlog za božićno slavlje je službeni državni blagdan sbog rodjendana trenutnog cara Akihita 23. prosinca.
- Na Tajvanu je Božić neslužbeno bio slavljen budući kako je slučajno toga dana, 25. prosinca 1947. podpisan ustav Republike Kitaja koji se svake godine slavio kao državni blagdan. Od 2001. godine je ukinut taj blagdan, ali se Božić ipak ponegdje neslužbeno slavi.
- U Meksiku ljudi idu od vrata do vrata čestitajući (poput onih koji su posjetili malog Isusa), a katkad ih pozovu unutar domova gdje sudjeluju u razbijanju jedne vrste šarenog spremnika na užetu izpunjenog slatkišima - piñata.
- U Venezueli se na Sveta tri kralja djeca bude i vide kako nedostaje slama koju su ostavili pored postelje noć prie, a na njenu su mjestu dari. Djeca vjeruju kako su te dare ostavili mudraci i njihove deve. Ako imaju crnu mrlju na obrazu, to znači kako ih je etiopski kralj Baltazar, jedan od mudraca, poljubio dok su spavali.
- U Australiji i inim oceanskim državama se Božić slavi usred ljeta sbog vriemenske razlike izmedju polutki.
- U Finskoj se Djed Božićnjak naziva Joulupukki što u prievodu s finskog jezika znači "božićna koza". Ime mu vjerojatno dolazi od starog običaja kad su se ljudi odievali u kozju kožu (nuuttipukkis) ter kružili kućama jedući ostatke od božićnih jela.
Ukrasi
Božićno drvce
Poviest
Božićno drvce se često se smatra pokršćenim pravjerskim običajom ukrašavanja i štovanja zimzelenog drveća za vrieme zimskog suncostaja. Ukrašavanje božićnog drvca kao i danas počelo je najvjerojatnije u Njemačkoj u 18. stoljeću, a potom se proširilo po svietu. Brojni se gradovi i države zalažu za prvenstvo u kićenju božićnog drvca, ali prava domovina ovog običaja nije poznata.
Postoji legenda koja govori kako je u 7. stoljeću englezki propoviednik u Njemačku došao propoviedati i navieštati Evangjelje. Kako bi na najbolji način protumačio jedinstvo Svetoga Trojstva. uporabio je sortu sjeverne biele jele trokutastog oblika koja je označivala Trojstvo. Obraćeni su pravjernici štovali to stablo, a dotad su vjerovali kako je to jedna vrsta hrasta. U 12. stoljeću stabla su se vješala na strop gdje su visila naopačke označujući kršćanstvo. Druga legenda govori kako je sam Martin Luther ukrasio božićno drvce početkom 16. stoljeća sviećicama.
Ukrašavanja i vrste
Božićna se drvca ukrašavaju sviećama, ukrasima, kuglicama i slasticama. Popularne su i tzv. lampice, malene raznobojne strujom upravljane svjetiljke. Na vrhu božićnog drvca, najčešće jele, a katkad i bora ili smreke, postavlja se zviezda repatica ili andjel. Izprva su se drvca kitila prirodnim ukrasima - najčešće voćem i ručno izradjenim ukrasima. Poslie su se drvca kitila raznim ukrasima poput skupocienih srebrnih niti, znakova ugleda, koje su poslie zamienjene jeftinijim metalnim. Najpopularnie su kuglice koje dolaze u svim krasilima (bojama) i s raznim ukrasima.
Sbog ekoložkih razloga, česte su molbe za umjetnim drvcima kako bi se smanjila sječa stoljetnih stabala. Umjetna se drvca gotovo i ne razlikuju od pravih sbog suvriemenih spravitbenih izradba, a za razliku od prirodnih, mogu se svake godine iznova uporabljivati. Često dolaze i unapried ukrašena.
Izim umjetnih drvca koja teže biti jednaka prirodnima, postoje i brojna dizajnerska drvca različitih boja, a takodjer i drvca koja rade na struju kojima iglice mienjaju boju okretanjem samog drvca. Ovaj je ukras (bio) vrlo popularan, ali se nepažnjom može uzrokovati požar, stoga se sve više ljudi zalaže za jednostavna božićna drvca ili pak samo grane koje ukrašavaju kuću i njenu vanjsku stranu.
Božićni ukrasi
Izim običajnog božićnog drvca, božićni znakovi su i razne biljke poput božićne zviezde, imele i božikovine. Čest je običaj poljubca izpod imele. Izradjuju se i božićni vienci s ukrasima, napravljeni od zimzelenog bilja, s ukrasima od božikovine, vrbcama, kuglicama ili češerima.
U brojnim državama se i dvorišta ter pročelja kuća ukrašavaju raznim svjetlima i figurama, a često i nadpisima s dobrim željama, posebice na trgovima i javnim mjestima.
Vrlo je maštovito i ukrašavanje božićnih darova koji se umataju u razne ukrasne papire, a potom ukrase raznobojnim ukrasnim vrbcama (mašna). Darovi se ostavljaju izpod božićnoga drvca, često s nadpisom njegova primatelja. Uz dare, česte su i božićne čestitke.
Izpod drvca, izim dara, stavljaju se i jaslice, a često i božićna pšenica, posadjena na blagdan Svete Lucie ter razne figurice i ukrasi.
Prve jaslice napravio je sveti Franjo Asižki godine 1223. u naravnoj veličini. Uglavnom uključuju staju, često s andjelom na krovu ili pričvršćenom zviezdom repaticom, katkad i mahovinu, a od figura postavljeni su: Blažena Djevica Maria, sveti Josip i mali Isus, često pastiri i sveta tri kralja, a redovno i domaće životinje - krave, koze, magarci, ovce, itd. Isus je položen u jasle, staja je izpunjena slamom, a obično se rade od drva. Izim kao dio jaslica, mahovina je često zaseban ukras izpod drvca, zajedno s pšenicom.
Darivatelji
Božićni običaj je medjusobno darivanje. Globalizaciom božićnih običaja, sada su božićni dari često pripisani liku zvanom Djed Božićnjak. Takodjer je poznat i kao Father Christmas (anglosaksonsko govorno ozemlje), Weihnachtsmann (njemačko govorno ozemlje) ili pak sveti Nikola. U dosta se država sveti Nikola i Djed Božićnjak doživljavaju kao dvie različite osobe, kao i u Hrvatskoj gdje je blagdan Svetog Nikole 6. prosinca kada djeca nalaze dare u svojim čizmama.
Djed Božićnjak zapravo je variacia nizozemske priče osnovane na poviestnom liku svetog Nikole (Sinterklaas) koji je darivao 6. prosinca. U 19. stoljeću, u Ameriki je povezan s Božićom ter je s vriemenom preimenovan u Djeda Božićnjaka - Santa Claus ili Saint Nick. Njemačko-američki crtač Thomas Nast je nacrtao lik suvriemenog Djeda Božićnjaka 1863. koji je 1880-ih postao sve sličniji sadanjem Djedu, a 1920-ih je uporabljen za promičbene svrhe. Uzor izgledu bio je ruski Djed Mraz (rus. Дед Мороз) crvenog kaputa, krznenih čizama i duge biele brade, a takodjer i biskupski izgled svetog Nikole.
Postoje razne inačice priče o Djedu Božićnjaku. Priča donosi kako živi na Sjevernom polu zajedno sa svojom ženom, Bakom Božićnjak. Ondje postoje radionice u kojima vilenjaci izradjuju igračke, a potom ih na Badnju večer Djed ukrca u svoje saonice koje vuku sobovi (na čijem je čelu sob Rudolf koji svojim crvenim nosom osvjetljuje put) ter tako podieli dare djeci širom svieta, ulazeći u kuće kroz dimnjak. Često djeca ostavljaju mlieko i kekse kako bi ih Djed pojeo.
Father Christmas (hrv. Božićni Otac ili Otac Božić), bio je Božićnjakov predak, prvi je put zabilježen u 15. stoljeću. Bio je povezivan s razveseljavanjem i pijanstvom. U viktorianskoj Britaniji je njegov lik poprimio Božićnjakovo obličje.
U Italiji dare donosi Babbo Natale koji je iztoznačan Djedu Božićnjaku, a takodjer i La Befana koja dolazi na Sveta tri kralja ter daruje djecu. Priča govori kako je La Befana trebala donieti malomu Isusu dare, ali se putom izgubila ter sad donosi dare djeci.
U latinskoj Ameriki se pomiruje vjerska strana s globalizacijskom ter priča govori kako Djed Božićnjak izradjuje igračke koje daje malomu Isusu koji ih potom dieli djeci.
U Hrvatskoj postoji običaj po kojemu dare djeci donosi mali Isus, u sjevernijim krajevima ga se naziva Isusek ili ga se u pojedinim krajevima kopnene Hrvatske (u gotovo cieloj Slavoniji, Baranji i Sriemu) još naziva i njemačkom riečju Kristkindl (Christkindl). S vriemenom je došlo do globalizacie božićnih običaja po kojima je dare počeo donositi i Djed Božićnjak, ali se u dosta krajeva čuva izvorni običaj maloga Isusa (Isuseka, Kristkindla) kao darivatelja.
Umjetnost
Isusovo rodjenje, a i običajni božićni znakovi, prikazivani su na brojnim slikama i umjetničkim djelima, izradjivani su kipovi, oslikavane su površine, ali posebno mjesto u umjetnosti zauzima upravo glasbena strana. Božićne su pjesme neizostavni dio božićnog slavlja.
Glasba
Jedna od najpoznatijih božićnih pjesama je "Tiha noć", (njem. "Stille Nacht"), koju je uglasbio Franz Gruber, a stihove je napisao svećenik Josef Mohr. Takodjer je poznata pjesma "Zvončići" (eng. "Jingle Bells"), koju je 1857. napisao James Pierpont. Još jedna, često izvodjena pjesma širom svieta je "Mi želimo sretan Božić" (eng. "We Wish You a Merry Christmas"), stara englezka pjesma iz 16. stoljeća.
Hrvatski glasbeni običaj obiluje božićnim pjesmama i napjevima. Zapravo ih je težko i pobrojati jerbo se smatra kako je upravo hrvatska narodna glasbena riznica u svietu najbogatija božićnim popievkama.
Neke od poznatih hrvatskih narodnih božićnih pjesma:
- "Danas se čuje"
- "Djetešce nam se rodilo"
- "Dvorani neba"
- "Hajdmo, braćo sada"
- "Kyrie eleison"
- "Narodi nam se"
- "O Betleme"
- "O pastiri, čudo novo"
- "Radujte se narodi"
- "Spavaj mali Božiću"
- "Svim na zemlji"
- "Tri kralja jahahu"
- "U se vrime godišća" (starohrv./izvorno čakav. "Vasẽy vrÿme godÿstja")
- "Veselje ti navješćujem"
Književnost
U književnosti je Božić čest motiv u djelima, ali se ipak uz njega često vežu djela poput Dickensova djela Božićna priča (eng.: "A Christmas Carol") ter tradicionalne Andersenove bajke Djevojčica sa šibicama (dan.: "Den Lille Pige Med Svovlstikkerne") i "Borić".
Vanjske sveze
