Tužaljke (knjiga)

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Tužaljke
Redni broj knjige 31.
Pisac Jeremija
Mjesto pisanja okolica Jeruzalema
Pisanje završeno 607. pr. Kr.
Biblijska kratica Tuž

Tužaljke su proročka knjiga Starog Zavjeta i spada u 31. biblijsku knjigu. Biblijska kratica joj je Tuž. Tužaljke su nastale nakon razorenja Jeruzalema od strane Babilonaca 586. g. pr. Kr., a Jeremija je svjedočio tome. Sastoje se od pet poglavlja, svaki je jedna poema, pisane su pjesnički. U originalu na hebrejskom jeziku, početna slova stihova odgovaraju redoslijedu hebrejske abecede.




Sadržaj

Rembrandt van Rijn: Jeremija oplakuje razorenje Jeruzalema
  • Prva knjiga
Započinje jadikovanjem "O, kako sjedi osamljen, grad nekad pun ljudi!". Kći sionska bila je kneginja, ali su je njeni ljubavnici napustili i narod joj je otišao u izgnanstvo. Bog ju je kaznio zbog množtva njenih priestupa. Grad je strašno pao i nije bilo nikoga da ga utješi, a preostali je narod gladovao. Personificirani je Jeruzalem pitao: "Ima li boli poput težke boli što je meni nanesena?" Širio je ruke i govorio: "Pravedan je Bog, jer sam se pobunio protiv riječi usta njegovih" (1:1, 12, 18). Neprijatelji su se veselili zbog nevolje koja je zadesila Jeruzalem, pa je on molio Boga da istu nevolju nanese i njima.
  • Druga knjiga
Odkriva da je sam Bog na zemlju bacio ljepotu Izraelovu. U zaborav je bacio blagdan i dan počinka, odbacio je svoj žrtvenik i svoje svetište. Jeremija je vapio: "Oči su mi iznemogle od suza, utroba mi se uskomešala. Jetra mi se prosula na zemlju zbog propasti kćeri naroda mojega" (2:11). Jeruzalemski su se proroci pokazali bezvriednima i ispraznima. Sad su mu se i prolaznici rugali: "Je li to grad za koji su govorili: 'On je savršenstvo ljepote, radost svoj zemlji'?" (2:15). Neprijatelji su na njega otvarali usta, zviždali i škrgutali zubima, govoreći: "Evo dana kojem smo se nadali! Progutat ćemo ga." Ulice su bile prekrivene truplima. "U dan srdžbe Božje nitko nije pobjegao niti preživio" (2:16, 22).
  • Treća knjiga
Sastoji se od 66 stihova, odnosno redaka, a govori o tome kako se Sion nada Božjem milosrdju. Brojnim metaforama pisac ukazuje na to da je porobljavanje i opustošenje usliedilo po Božjoj volji. U velikoj tjeskobi molio je Boga da se sjeti njegove nevolje i izrazio vjeru u Jehovinu milost i milosrdje. Tri uzastopna redka počinju izrazom "Dobro" (odnosno Dobar) i pokazuju da je dobro čekati na spasenje od Boga (3:25-27). Bog je rastužio svoj narod, ali je obećao da će mu se i smilovati. No tada mu još nije htio oprostiti bez obzira na to što je narod priznao svoju buntovnost. Prorok je lio gorke suze i pričao kako su ga neprijatelji lovili kao pticu. Nu Bog mu se približio u jami i rekao mu: "Ne boj se!" Jeremija je molio Boga da uzvrati neprijateljima koji se rugaju: "Progonit ćeš ih u gnjevu i istrijebiti ih pod nebom svojim, Bože" (3:57, 66).
  • Četvrta knjiga
Oplakivanje Božjeg hrama koji je izgubio svoju veličanstvenost, a kamenje mu je prosuto po ulicama. Drage sinove Siona smatralo se vrijednima koliko i ćupove zemljane. Nije bilo ni vode ni kruha, a oni koji su odrasli u raskoši "grlili su hrpe pepela" (4:5). Ta je kazna bila veća i od kazne za grijeh Sodome. Nazireji, koji su nekad bili "čišći od snijega, bjelji od mlijeka, sada su izgledali tamnije od crnila", a koža im se prilijepila za kosti (4:7, 8). Bolje su prošli oni koji su bili pobijeni mačem nego oni koji su umirali od gladi. Bog je izlio svoj usplamtjeli gnjev. Dogodilo se ono što je izgledalo nevjerojatnim — neprijatelj je ušao na vrata Jeruzalema, "sbog grijeha proroka njegovih, prijestupa svećenika njegovih", koji su prolijevali krv pravednih (4:13). Bog više nije gledao na njih blagonaklono. Nu kći je sionska bila dovoljno kažnjena, pa nakon te nevolje nije trebala opet biti odvedena u izgnanstvo.
  • Peta knjiga
Započinje molitvom Bogu da se sjeti svog naroda koji je ostao poput siročeta. Opisuje što govore stanovnici Jeruzalema. Njihovi su otci zgriješili i narod je trpio zbog njihovih prijestupa. Sluge su vladale nad njima i mučila ih je ljuta glad. Nestalo je radosti u njihovom srcu, a plesanje im se pretvorilo u tugovanje. Srce im je bilo bolesno. Tada su ponizno priznali bogu: "Ti ćeš, Bože, stolovati dovijeka. Prijestolje tvoje iz naraštaja u naraštaj stoji." Usrdno su ga molili: "Dovedi nas natrag, Bože, k sebi, i mi ćemo se rado vratiti! Daj da nam dodju novi dani poput onih što su nekada bili! Ali ti si nas uistinu odbacio. Silno si se na nas razgnjevio" (5:19-22).

Stari zavjet
Petoknjižje

Knjiga PostankaKnjiga IzlaskaLevitski zakonikKnjiga BrojevaPonovljeni zakon

Poviestne knjige JošuaSuciKnjiga o RutiPrva knjiga o SamueluDruga knjiga o SamueluPrva knjiga o KraljevimaDruga knjiga o KraljevimaPrva knjiga ljetopisaDruga knjiga ljetopisaKnjiga EzrinaKnjiga NehemijinaTobijaJuditaEsteraPrva knjiga o MakabejcimaDruga knjiga o Makabejcima
Mudrostne knjige JobMudre izrekePropovjednikPjesma nad pjesmamaKnjiga MudrostiKnjiga Sirahova
Proročke knjige

IzaijaJeremijaTužaljkeBaruhEzekielDanielHošeaJoelAmosObadijaJonaMihejNahumHabakukSefanijaHagajZaharijaMalahija

Predložak:Tnavbar