Jošua (knjiga)

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Jošua
Redni broj knjige 6.
Pisac Jošua
Mjesto pisanja Kanaan
Pisanje završeno o. 1450. pr. Kr.
Vremensko razdoblje 1473. - o 1450. pr. Kr.
Biblijska kratica

Jošua je proročka knjiga Starog Zavjeta i spada u 6. biblijsku knjigu. U katoličkom kanonu ubraja se medju Poviestne knjige, a u židovskom medju Prednje proroke. Biblijska kratica joj je Jš. Knjiga je podijeljena na četiri dijela: (1) ulazak u Obećanu zemlju, (2) osvajanje Kanaana, (3) podjela zemlje i (4) Jošuine posljednje opomene. Cijeli je izvještaj vrlo živopisan i prepun uzbudljivih dogodjaja.




Sadržaj

Jean Fouquet: Zauzimanje Jerihona
  • Ulazak u Obećanu zemlju (1:1–5:12).
Bog je znao kakva iskušenja predstoje Izraelcima, pa je odmah na početku ohrabrio Jošuu i dao mu dobar savjet: "Samo budi hrabar i vrlo jak! (...) Neka se ova knjiga zakona ne odvaja od usta tvojih! Pažljivo je čitaj dan i noć, da bi savjesno činio sve što je u njoj napisano, jer tada ćeš biti uspješan na putu svojemu i tada ćeš postupati mudro! Opet ti zapovijedam: Budi hrabar i jak (...) jer s tobom je Bog, Bog tvoj, kamo god da podješ!" (1:7-9). Jošua je Bogu pripisao ulogu pravog Vodje i Zapovjednika te je odmah poslušao zapovijed i počeo pripremati narod za prelazak Jordana. Izraelci su Jošuu prihvatili kao Mojsijevog nasljednika i obećali mu vjernost. Sada su mogli krenuti u osvajanje Kanaana. Izraelci su poslali dvojicu uhoda da izvide Jerihon. Bludnica Rahaba pokazala je da vjeruje u Boga jer je bila spremna izložiti opasnosti vlastiti život kako bi sakrila uhode. Uhode su joj se zauzvrat zakleli da će je poštedjeti kad Jerihon bude razoren. Po povratku su izvijestili narod da se svi stanovnici te zemlje boje Izraelaca. Budući da je dobio povoljan izvještaj, Jošua je odmah poveo narod prema Jordanu, koji se u to doba prelijevao preko obala. Tada je Bog dao Izraelcima jasan dokaz da podupire Jošuu i da se "živi Bog" nalazi medju njima, kao što je bilo i u Mojsijevo vrijeme (3:10). Kad su svećenici koji su nosili kovčeg saveza ušli u Jordan, vode su se uzvodno zaustavile i Izraelci su prešli rijeku po suhom tlu. Jošua je uzeo dvanaest kamenova iz sredine rijeke kao spomen na taj dogodjaj, a drugih je dvanaest kamenova postavio u rijeku, na mjesto gdje su stajali svećenici. Potom su i svećenici prešli rijeku, a voda je opet počela teći i prelijevati se preko obala.
Kad su prešli na drugu stranu, utaborili su se u Gilgalu, izmedju Jordana i Jerihona. Ondje je Jošua postavio kamenove da služe kao spomen na taj dogodjaj i da svjedoče budućim naraštajima, rekavši: "Da bi svi narodi na zemlji znali kako je moćna ruka Božja, a vi sami da se uvijek bojite Boga, Boga svojega" (4:24). (Iz Jošue 10:15 može se zaključiti da su nakon toga Izraelci neko vrijeme koristili Gilgal kao svoje glavno taborište.) Ondje su se sinovi Izraelovi obrezali, jer se tijekom putovanja kroz pustinju nisu obrezivali. Proslavili su Pashu, mana se prestala pojavljivati i Izraelci su napokon počeli jesti plodove Obećane zemlje.
  • Osvajanje Kanaana (5:13–12:24).
Gustave Doré: Jošua sa Izraelcima prijelazi Jordan
Prvi cilj sada je bio nadohvat ruke. Bog je Jošui za to dao detaljne upute preko 'kneza Božje vojske' kojega mu je poslao (5:14). Izraelska je vojska trebala tijekom šest dana jedanput dnevno obići oko grada. Naprijed su trebali ići ratnici, a za njima povorka svećenika koji su puhali u ovnujske rogove i drugih svećenika koji su nosili kovčeg saveza. Sedmoga su dana trebali sedam puta obići oko grada. Jošua je sve te zapovijedi točno prenio narodu. Vojska je obilazila oko Jerihona upravo onako kako im je bilo zapovjedjeno. Nije se čula nijedna riječ. Čuo se samo topot nogu i zvuk rogova u koje su puhali svećenici. A kad su sedmoga dana sedmi put obišli oko grada, Jošua je dao narodu znak da poviče iz sveg glasa. Kad se narod oglasio "snažnim ratnim poklikom", zidine Jerihona počele su se rušiti (6:20). Narod je sa svih strana prodro u grad, osvojio ga i spalio. Spasili su se samo vjerna Rahaba i njena obitelj. Potom su krenuli na zapad prema Aju. Nekolicina malih kanaanskih kraljevstava bila je uznemirena brzim nadiranjem Izraelaca i stoga se odlučila ujediniti i pokušati zaustaviti napredovanje Jošuine vojske. Nu kad su 'stanovnici Gibeona čuli što je Jošua učinio Jerihonu i Aju, mudro su se dosjetili što da učine' (Još. 9:3, 4). Pretvarajući se da dolaze iz zemlje daleko od Kanaana, uspjeli su s Jošuom sklopiti savez "da će ih ostaviti na životu". Kad su Izraelci odkrili prijevaru, odlučili su održati svoje obećanje, ali su odredili da Gibeonjani "sijeku drva i donose vodu" poput 'najnižih robova'. Tako su djelomično ispunili nadahnuto proročanstvo u kojem je Noa prokleo Hamovog sina Kanaana (Još. 9:15, 27; 1. Mojs. 9:25).
Činjenicu da su Gibeonjani stali na stranu Izraelaca nije se smjelo shvatiti olako jer je "Gibeon bio veliki grad, (...) veći od Aja, a svi muškarci njegovi bili su junaci" (Još. 10:2). Jeruzalemski kralj Adoni-Sedek smatrao je da to predstavlja prijetnju i njemu i drugim kanaanskim kraljevstvima. Stoga je odlučio kazniti Gibeonjane kako bi spriječio da još tko prebjegne neprijatelju. Tako su se skupili Adoni-Sedek i još četiri kralja (vladari gradova-kraljevstava Hebrona, Jarmuta, Lakiša i Eglona) i krenuli su u rat protiv Gibeona. Jošua se držao svog saveza s Gibeonjanima i, nakon što je cijelu noć išao iz Gilgala, do nogu je potukao vojske petorice kraljeva. Bog se ponovno uključio u bitku nadljudskom silom i čudima, a posljedice su bile pogubne. S neba je počela padati krupna tuča od koje je poginulo više neprijatelja nego od mača izraelske vojske. A onda se dogodilo čudo nad čudima — "sunce je stajalo nasred neba i skoro cijeli dan nije pohitjelo da zadje" (10:13). Tako su Izraelci mogli dovršiti bitku. Svjetovna mudrost pokušava osporiti vjerodostojnost tog čudesnog dogodjaja, ali oni koji imaju čvrstu vjeru ne sumnjaju u istinitost ovog nadahnutog izvještaja, jer znaju da Bog može kontrolirati sile u svemiru te upravljati njima kako god želi. Doista se može reći da se "Bog borio za Izraela" (10:14). Nakon što je pogubio pet kraljeva, Jošua je razorio Makedu i pobio sve u njoj. U brzom prodoru na jug razorio je Libnu, Lakiš, Eglon, Hebron i Debir — gradove u brdima, izmedju Slanog mora i Velikog mora. Tako je diljem Kanaana proširio područje pod izraelskom vlašću. Porazio je trideset i jednog kralja.
  • Podjela zemlje (13:1–22:34).
Premda su izvojevali mnoge pobjede, razorili mnoge važne utvrdjene gradove i slomili dotadašnji organizirani otpor, "još je mnogo zemlje ostalo neosvojeno" (13:1). Jošua je imao oko 90 godina, a trebao je obaviti još jedan veliki posao — razdijeliti zemlju u nasljedstvo deveterim plemenima i polovini Manašeovog plemena. Rubenovo i Gadovo pleme te polovina Manašeovog plemena već su bili dobili u nasljedstvo zemlju istočno od Jordana, a Levijevo pleme nije trebalo dobiti ništa jer je "Jahve, Bog Izraelov", bio njihovo nasljedstvo (13:33). Jošua je uz pomoć svećenika Eleazara podijelio zemlju zapadno od Jordana. Kaleb, koji je imao 85 godina i koji je bio spreman do kraja svog života boriti se protiv Božjih neprijatelja, zatražio je i dobio područje Hebrona, na kojem su živjeli Anakovci (14:12-15). Kad su sva plemena ždrijebom dobila nasljedstvo, Jošua je zatražio grad Timnat-Serah u efrajimskim brdima i dobio ga je "po zapovijedi Božjoj" (19:50). Šator sastanka postavili su u Šilu, koji se takodjer nalazio u efrajimskim brdima.
Odredili su šest gradova-utočišta za nenamjerne ubojice, tri sa svake strane Jordana. Zapadno od Jordana odredili su Kedeš u Galileji, Šekem u Efrajimu i Hebron u Judinim brdima. Na istočnoj strani bili su Beser na Rubenovom području, Ramot u Gileadu i Golan u Bašanu. Te su gradove "posvetili" (20:7). Ždrijebom je bilo izabrano četrdeset i osam gradova s pašnjacima, koji su bili izdvojeni iz nasljedstva svakog plemena, da u njima žive sinovi Levijevi. U taj je broj ulazilo i šest gradova-utočišta. Tako su Izraelci "zaposjeli (zemlju) i nastanili se u njoj". :Dogodilo se upravo onako kako je Bog obećao, "sve se ispunilo" (21:43, 45). Ratnici iz Rubenovog, Gadovog i polovine Manašeovog plemena, koji su sve to vrijeme bili s Jošuom, vratili su se na svoje nasljedstvo preko Jordana nakon što ih je Jošua opomenuo da ostanu vjerni i blagoslovio ih. Kad su se vratili, kod Jordana su podigli veliki žrtvenik. Zbog toga je nastao ozbiljan nesporazum. Budući da je šator sastanka u Šilu bio odredjen da se u njemu vrši služba Božja, zapadna su se plemena pobojala da taj čin predstavlja izdaju i nevjernost, pa su krenula u bitku protiv navodnih buntovnika. Nu krvoproliće je bilo spriječeno jer su istočna plemena objasnila da taj žrtvenik nisu podigli da na njemu prinose žrtve, nego da on bude "svjedok izmedju (Izraelaca s istočne i zapadne strane Jordana) da je Jahve pravi Bog" (22:34).
  • Jošuine posljednje opomene (23:1–24:33).
"Proteklo je dosta vremena odkako je Bog dao Izraelu da počine od svih neprijatelja unaokolo, i Jošua je ostario i zašao u godine", pa je zato sazvao sav izraelski narod kako bi mu posljednji put prenio nadahnute opomene (23:1). Jošua je do samoga kraja ostao ponizan i Bog je pripisao sve zasluge za velike pobjede nad narodima. Htio je da sav narod ostane vjeran Bogu. "Budite vrlo hrabri da držite i vršite sve što je napisano u knjizi zakona Mojsijeva, tako da od toga ne odstupate ni desno ni lijevo" (23:6). Nisu smjeli štovati lažne bogove, nego su trebali 'stalno paziti na duše svoje, da bi ljubili Jahvu, Boga svojega' (23:11). Nisu smjeli sklapati nagodbe s preostalim Kanaancima, stupati u brak s njima niti sklapati medjuvjerske saveze, jer bi time izazvali Božji gnjev.
Jošua je okupio sva plemena u Šekemu i pozvao njihove predstavnike da stanu pred Boga, a zatim je prenio narodu što je sam Bog rekao o tome kako je postupao sa svojim narodom od vremena kad je pozvao Abrahama i doveo ga u Kanaan pa sve do osvajanja i zauzimanja Obećane zemlje. Jošua je ponovno upozorio Izraelce da se čuvaju krive religije i pozvao ih da se 'boje Boga i služe mu čestito i vjerno'. Zatim je pred njih stavio jasan izbor: "Izaberite sebi danas kome ćete služiti, bogovima kojima su služili praoci vaši (...) ili bogovima Amorejaca u čijoj zemlji živite. A ja i dom moj služit ćemo Bogu - Jahvi!" Potom je s uvjerenjem, kakvo je imao i Mojsije, podsjetio Izraelce da je Jahve "sveti Bog, Bog koji zahtijeva da se odanost iskazuje isključivo njemu". Sbog toga su trebali uništiti tudje bogove. To je potaknulo narod da jednodušno kaže: "Jahvi, Bogu svojemu, služit ćemo i glas ćemo njegov slušati!" (24:14, 15, 19, 24). Prije nego što ih je odpustio, Jošua je s njima sklopio savez, napisao je te riječi u knjigu Božjeg zakona i postavio veliki kamen kao svjedočanstvo o tome. Jošua je umro u dubokoj starosti, u dobi od 110 godina, i bio je sahranjen u Timnat-Serahu.

Stari zavjet
Petoknjižje

Knjiga PostankaKnjiga IzlaskaLevitski zakonikKnjiga BrojevaPonovljeni zakon

Poviestne knjige JošuaSuciKnjiga o RutiPrva knjiga o SamueluDruga knjiga o SamueluPrva knjiga o KraljevimaDruga knjiga o KraljevimaPrva knjiga ljetopisaDruga knjiga ljetopisaKnjiga EzrinaKnjiga NehemijinaTobijaJuditaEsteraPrva knjiga o MakabejcimaDruga knjiga o Makabejcima
Mudrostne knjige JobMudre izrekePropovjednikPjesma nad pjesmamaKnjiga MudrostiKnjiga Sirahova
Proročke knjige

IzaijaJeremijaTužaljkeBaruhEzekielDanielHošeaJoelAmosObadijaJonaMihejNahumHabakukSefanijaHagajZaharijaMalahija

Predložak:Tnavbar