Kralj Svetislav Surina I.

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Svetislav Surina I.
Hrvatski kralj
Vladavina 996. - 1000.
Predhodnik Stjepan II. Držislav
Nasljednik Krešimir III. Surina/Gojslav
Obitelj (dinastia)
Vladarska obitelj Trpimirovići
Otac Stjepan II. Držislav
Osobni podatci
Materinski jezik starohrvatski (čakavica)
Vjeroizpovied kršćanin
HrvatGrb.png

Svetislav Surina I. (jugoistorija: Svetoslav Suronja): je srednjovjeki starohrvatski kralj koji je vladao od 996. do 1000. godine. Najstariji je sin kralja Stjepana Držislava. Za vrijeme njegove vladavine Petar II. Orseolo iskorištava bratske borbe za prijestolje između Svetislava, Krešimira i Gojslava, pa u tom rasulu osvaja gradove Zadar, Split, Trogir, Biograd i otoke Krk, Osor, Rab, Korčulu i Lastovo. Te mu je gradove i otoke pritom još Svetislav Surina prodao za 100.000 dukata. Svetislav Surinja kao hrvatski kralj iz vladarske dinastije Trpimirovića je i začetnik slavonske poddinastije Svetislavića. Najstariji je sin kralja Stjepana Držislava, brat Krešimira Surine II. (= Krešimir III.) i najmladjeg bana Gojslava. Vladao je kratko, od 995. do 999. godine i skoro cijelo vrijeme vladanja je proveo u dinastičkoj borbi za vlast protiv svoje braće, što je rezultiralo raspadom i smanjenjem države samo na Primorsku Hrvatsku bez Slavonije i otoka.

Iskon imena 'Surina'

Drugdje u Europi je normalno da se iskon naziva odredjuje iz domaćega dialektalnog rječnika gdjegod je moguće. Medjutim kod nas u ideologiziranoj vukovskoj 'etimologiji' se to češće radi balkanskom metodom "čorbine čorbe": Npr. u Hrvatskom Zagorju ili na Kvarnerskim otocima se (vukovcima) nejasni nazivi češće prvo 'prevedu' (tj. iskrive) u vukovski oblik i onda se traži mogući iskon po novoštokavskom rječniku. Tako su jugoistoričari i taj starohrvatski kraljevski pridjevak iz izvornog Surina prvo izveli u modernizirani nadimak „Suronja“ (= mračan, hladan) koje je taj vladar (navodno) "zaslužio zbog svog fizičkog izgleda, no vjerojatnije je to bilo zbog hladne naravi". Medjutim zaboravljaju da je to nastalo čak pred 1 tisućljeće kad u srednjovjekoj Hrvatskoj prije Turaka ni blizu nije bilo novoštokavaca, nego se tad slično štokavski govorilo tek puno istočnije u Raškoj i Duklji. Istodobno je u 2/3 srednjovjeke Hrvatske južno od Kupe i Une do Jadrana tada prevladavala čakavica i dalje na sjeveroistoku tek prijelazna šćakavica (staroštokavski). Iz tog slijedi znatno drukčije značenje:

  • Kod većine čakavaca i prijelaznih šćakavaca postoji česti pridjev "suri" u značenju: sijed-prosjed.
  • Kod pravih tipskih čakavaca na Jadranu koji (osim formalnog "ča") još rabe mnoštvo specifičnih čakavskih riječi i dandanas postoji domaći nadimak "surina" u značenju: sjedina-prosjedi.
  • Danas u Hrvatskoj i Sloveniji čak postoji i staro prezime Surina. Prama tomu, Držislavovi sinovi nisu neki "mračno-hladni" Vukovci, nego su najvjerojarnije nazvani po već prosjedom kralju Držislavu.

Poviest vladanja

Njegov otac kralj Stjepan Držislav, još ga je za života postavio za hrvatskog bana i proglasio ga budućim prijestolonasljednikom, s tim da je po starohrvatskom običaju, vlast trebao dijeliti s braćom koji bi vladali svaki u svojoj banovini. No nakon kraljeve smrti 997, Svetislav se nije pokorio toj očevoj želji i prisvojio je svu vlast po cijeloj Hrvatskoj i za bana je postavio drugoga svog župana Gvarda (Varda).

Ovakvu smjenu hrvatske vlasti je tada pragmatično iskoristio mletački dužd Petar II. Orseolo, prvo da prekine plaćati danak koji su Mlečani dotad već puno stoljeće plaćali Hrvatskoj za slobodni prolaz prama Carigradu. Naime od 992. god. je Venecija uživala povlaštenu trgovinu s Bizantom, što je dovelo do bogaćenja Venecije i jačanja duždeve vlasti, ali i ljubomoru dalmatinskih trgovačkih gradova. Kad je novi Svetislav počeo smetati mletačkim brodovima, Petar II. Orseolo je poharao otok Vis oko 996. i porobio njegovo pučanstvo, čime je započeo Hrvatsko-mletački rat krajem 10. stoljeća. Mletački dužd je iskoristio trgovačku ljubomoru na mletačke povlastice kako bi dalmatinske gradove privolio da se odmetnu od Hrvatske i priznaju mletačku vlast čime bi i oni ostvarili uvjete za slično bogaćenje s Bizantom.

Silazak s vlasti

Ubrzo su se Svetislavova braća Krešimir i Gojslav ujedinili kako bi uz pomoć Bugara svrgnuli Svetislava. Bugari su rado pomogli svrgavanje kralja koji je bio saveznik njihova neprijatelja Bizanta, pa je moćni bugarski car Samuilo počeo invaziju 998. god. zauzevši dalmatinsko zaleđe i veći dio Bosne. Nakon vojnih operacija je Samuilo osvojena područja dao na upravljenje braći Krešimiru i Gojslavu, na što su se oni zavjetovali na savezništvo s Bugarskom umjesto s Bizantom. Mletački izvori pak navode da je Krešimir III. za svrgavanje Svetislava pronašao podršku u moćnome mletačkom duždu Petru II. Orseolu koji je 1000. god. iskoristio borbe za hrvatsko prijestolje i redom zauzeo gradove Zadar, Split, Trogir, Biograd i otoke Krk, Osor, Rab, Korčulu i Lastovo. U Trogiru koji je već bio pod mletačkom vlašću, zbio se mirovni susret Petra II. Orseola i Krešimira Surine II., gdje je uz ostalo dogovorena i ženidba Krešimirovog sina Stjepana (III.) Dobroslava s duždevom kćerkom Hicelom (Joscella) Orseolo, ali i buduće progonstvo Svetislava i njegove obitelji (loza Svetislavići) koji su prvo otišli u Veneciju.

Loza Svetoslavići

Zatim je nakon državnog udara u Veneciji, Svetislav Surina s obitelji dalje prebjegao u Magjarsku gdje je kasnije i preminuo, a sin mu Stjepan Svetislavić potom postaje slavonskim banom od 1027.- 1050. Kada je kralj Krešimir Surina II. optužen od rimskoga pape za ubojstvo mladjeg brata Gojslava 1020. god., Svetislavov sin Stjepan Svetislavić je uz vojnu podršku magjarskog kralja Stjepana I. sa sjevera napao i osvojio Posavsku Hrvatsku, pa osnovao banovinu Slavoniju koja će kasnije postati sjevernom hrvatskom banovinom. Njegov sin i Svetislavov unuk Dmitar Zvonimir je prvo bio slavonskim banom i naposljetku je od 1074. god. postao i predzadnjim hrvatskim kraljem.

Literatura

  • Rudolf Horvat, 1924: Povijest Hrvatske, Zagreb.
  • Ferdo Šišić, 1914: Genealoški prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji, Vjesnik hrv. arheološkog društva, sv. 1914: str. 65—86, Zagreb.