Kralj Krešimir III. Surina

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Krešimir III. Surina
Hrvatski kralj
Vladavina 999. - 1030.
Predhodnik Dmitar Zvonimir
Nasljednik Stjepan III. Dobroslav
Obitelj (dinastia)
Vladarska obitelj Trpimirovići
Otac Stjepan Držislav
Osobni podatci
Materinski jezik starohrvatski (čakavica)
Vjeroizpovied kršćanin
HrvatGrb.png

Krešimir III. Surina (jugoistorija: Krešimir III - Surinja) je starohrvatski kralj južne Primorske Hrvatske iz dinastije Trpimirovića i osnivač poddinastije Krešimirovića. Krešimir je bio srednji sin kralja Stjepana Držislava, pa je vladao od 999. do 1030. godine nakon svoga starijeg svrgnutog brata Svetislava Surine I. Do 1020. god. mu je suvladar bio mlađi brat, ban Gojslav. U doba njegove vladavine Bizant je opet proširio svoju vlast nad Dalmacijom, a mađarski kralj Stjepan oduzeo mu je Panonsku Hrvatsku sjeverno od Save i stvorio od toga samostalnu banovinu Sclavoniu - što je početno ime današnje Slavonije od 11. stoljeća.

Iskon imena 'Surina'

Drugdje u Europi je normalno da se iskon naziva odredjuje iz domaćega dialektalnog rječnika gdjegod je moguće. Medjutim kod nas u ideologiziranoj vukovskoj 'etimologiji' se to češće radi balkanskom metodom "čorbine čorbe": Npr. u Hrvatskom Zagorju ili na Kvarnerskim otocima se (vukovcima) nejasni nazivi češće prvo 'prevedu' (tj. iskrive) u vukovski oblik i onda se traži mogući iskon po novoštokavskom rječniku. Tako su jugoistoričari i taj starohrvatski kraljevski pridjevak iz izvornog Surina prvo izveli u modernizirani nadimak „Suronja“ (= mračan, hladan) koje je taj vladar (navodno) "zaslužio zbog svog fizičkog izgleda, no vjerojatnije je to bilo zbog hladne naravi". Medjutim zaboravljaju da je to nastalo čak pred 1 tisućljeće kad u srednjovjekoj Hrvatskoj prije Turaka ni blizu nije bilo novoštokavaca, nego se tad slično štokavski govorilo tek puno istočnije u Raškoj i Duklji. Istodobno je u 2/3 srednjovjeke Hrvatske južno od Kupe i Une do Jadrana tada prevladavala čakavica i dalje na sjeveroistoku tek prijelazna šćakavica (staroštokavski). Iz tog slijedi znatno drukčije značenje:

  • Kod većine čakavaca i prijelaznih šćakavaca postoji česti pridjev "suri" u značenju: sijed-prosjed.
  • Kod pravih tipskih čakavaca na Jadranu koji (osim formalnog "ča") još rabe mnoštvo specifičnih čakavskih riječi i dandanas postoji domaći nadimak "surina" u značenju: sjedina-prosjedi.
  • Danas u Hrvatskoj i Sloveniji čak postoji i staro prezime Surina. Prama tomu, Držislavovi sinovi nisu neki "mračno-hladni" Vukovci, nego su najvjerojarnije nazvani po već prosjedom kralju Držislavu.

Vladavina

Nakon što je kralj Stjepan Držislav preminuo oko 997. god., njegov sin Svetislav Surina I. je postao kratkotrajno hrvatskim kraljem. Ubrzo su se njegova dva brata Krešimir i Gojslav, ujedinili da bi uz pomoć Bugara svrgnuli Svetislava. Bugari su rado pomogli svrgavanje kralja koji je bio saveznik njihova neprijetelja Bizanta, pa je tada bugarski car Samuilo s moćnom vojskom provalio na zapad 998., zauzevši dio Dalmacije i Bosne. Nakon završenih vojnih operacija, Samuilo je osvojena područja predao na upravljenje braći Krešimiru i Gojslavu, na što su se oni zavjetovali na savezništvo s Bugarskom umjesto s Bizantom. Tako je u Hrvatskoj god. 999./1000. nastalo dvovlašće, jer su u Bosni i južnoj Dalmaciji uz stranu pomoć već prevladali Krešimir i Gojslav, dok je zapadnu Hrvatsku do god. 1000. još držao raniji Svetislav.

Tijekom posljednje 2 godine borbe za prijestolje u već smanjenoj Hrvatskoj (999.-1000.), Svetislav Surina je bio prisiljen pobjeći u Veneciju. Iste godine je mletački dužd Petar II. Orseolo ukinuo dugu tradiciju prijateljstva Mletačke Republike i Hrvatskog Kraljevstva, pa započeo pomorske intervencije ratnom flotom na hrvatskoj obali koje su završile njegovim osvajanjem Dalmacije, obale i otočja. Najprije je zauzeo Kvarner i Zadar, potom Trogir i Split, pa Korčulu i Lastovo, da bi mu se napokon predala i sama hrvatska prijestolnica - Biograd na Moru.

Krešimir i njegov brat-suvladar Gojslav su kroz svoju vladavinu neuspješno pokušali vratiti vlast nad dalmatinskim gradovima. Nakon propasti Prvoga bugarskog carstva god. 1018., na diplomatsku intervenciju bizantskog cara Bazilija II. je zaključen i mir s Venecijom koja je zadržala dalmatinske gradove, a Gojslav i Krešimir su prihvatili biti bizantskim 'vazalnim kraljevima' Hrvatske tj. zapravo su sebe degradirali u banove smanjene Primorske Hrvatske kao prije Tomislava.

Zbog dinastičkih sukoba Krešimira III. i istodobnog raspada Kordovskog kalifata, sigurno već prestaju maurohrvatske vojno-diplomatske veze Trpimirovića i španjolskih Omayada, koje su trajale stotinjak godina od Tomislava do Držislava, pa od Krešimira III. nestaje i maurska državna embahada na dvoru kasnijih Trpimirovića.

Smrt i nasljednici

Venecija, Bizant i Ugarska su iskoristili te dinastčke borbe i rasulo u Hrvatskoj, pa su podpomogli Stjepana Svetislavića (1027.- 1050.) sina Svetislava Surine, da od 1027. god. iz Mađarske zauzme Posavsku Hrvatsku sjeverno od Save, koja je zatim postala banovinom Slavonijom u vlasti panonske dinastije Svetislavića kroz 11. stoljeće. Ona je još uvijek bila tek formalno (de jure) dijelom Hrvatske, ali njeno pravo ujedinjenje s Hrvatskom dogodit će se za vladavine idućega najmoćnijeg starohrvatskog kralja Stjepana III. Dobroslava (1035.- 1050.) kojega jugoistoričari prešućuju i prikrivaju (jer je zavladao ne samo do Drave nego do Dunava, Drine i Drima). Potom je Petar Krešimir IV. za nasljednika odabrao slavonskog bana Dmitra Zvonimira iz dinastije Svetislavića okrunjenog 1074. god. Taj najslabiji hrvatski kralj Krešimir Surina III. je preminuo oko 1030. god. i najvjerojatnije je pokopan u crkvi sv. Stjepana na Otoku kod Solina koja je tada bila kraljevskim mauzolejom Trpimirovića.

Literatura

  • Konstantin VII. Porfirogenet: »De administrando imperio«, caput 30.
  • Ferdo Šišić, 1914: Genealoški prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji, Vjesnik hrv. arheološkog društva, sv. 1914: str. 65—86, Zagreb.
  • Ferdo Šišić, 1925: Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Matica Hrvatska, Zagreb. ISBN 86-401-0080-2
  • Rudolf Horvat, 1924: Povijest Hrvatske, I., Zagreb.