Kralj Stjepan IV.

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Stjepan IV.
Hrvatski kralj
Vladavina 1089./1091.
Predhodnik Dmitar Zvonimir
Nasljednik Petar Slavac
Obitelj (dinastia)
Vladarska obitelj Trpimirovići
Otac Mihael Krešimir II.
Majka Jelena Madiana
Osobni podatci
Materinski jezik starohrvatski (čakavica)
Vjeroizpovied kršćanin
HrvatGrb.png

Stjepan IV. (jugoistorija: Stjepan II - hrvatski kralj), kratkotrajno je vladao od 1089. do 1091. godine i to je posljednji Trpimirović na hrvatskom prijestolju. Sin je Gojslava, mlađeg brata Petra Krešimira IV. i unuk je Stjepana III. Dobroslava, najmoćnijega hrvatskog kralja. Kako mu je jedini sin Radovan umro mlad još za njegova života, kralja Zvonimira je naslijedio 1089. Stjepan IV., kao posljednji muški Trpimirović.

Nakon svoga prvog neuspjeha da ranije preuzme vlast odmah po smrti Petra Krešimira IV. kojega je naslijedio Zvonimir, Stjepan IV. je bio prisiljen dalje živjeti u samostanu Sv. Stjepana pod borovima u Splitu na poluotoku, koji se i danas zove po tom samostanu - Sustipan (današnji gradski predjel Splita).

Dolazak na vlast

Formalni razlog za njegov život u samostanu bila je navodna bolest, tako da u svojoj darovnici iz 1078. Stjepan piše (Vukovski prijevod): "Ja Stjepan, nekad svijetli herceg Hrvata, shrvan teškom bolešću dozvah k sebi časne svećenike hrvatskoga kraljevstva da mi nađu lijeka za moje grijehe. Po njihovu savjetu pobrinuh se, ter se dadoh prenijeti u samostan sv. Stjepana. Tu se odrekoh svih svojih časti i odabrah grobnicu, preporučivši se glavaru samostana da me spominje u svojim molitvama."

Nakon tog povlačenja Stjepana IV. u samostan, za njega se više nije čulo sve do Zvonimirove smrti 1089., kad ga je hrvatski narod već kao starca bez djece, doslovno izvukao iz samostana i svečano okrunio za kralja. Stjepan IV. nazivao se kao i većina njegovih prethodnika "Božjom milošću kralj Hrvata i Dalmatinaca". Oko njega se okupilo visoko svećenstvo i velika većina hrvatskih velikaša i plemića, što dokazuje da je cijela hrvatska država bila u njegovoj vlasti. Kralj Stjepan IV. je vladao manje od 2 godine tijekom kojih vanjskopolitički protivnici nisu stvarali većih problema očekujući smrt staroga kralja bez djece.

Sukobi nakon smrti

Kako pitanje svoga nasljednika nije riješio tijekom života jer više nije ni očekivao vlast, očekivani ratni sukob koji je nastao oko vlasti i hrvatskog prijestolja nakon njegove smrti nije nikoga iznenadio. Odmah nakon njegove smrti početkom 1091., snalažljiva magjarska udovica kralja Zvonimira Jelena Lijepa, uspjela je pozivom na navodno pravo posljednje živuće osobe dinastije Trpimirovića, kasnije nametnuti za kralja Hrvatskoj svoga brata - ugarskog kralja Ladislava.

Medjutim je istodobno još živio i ban Petar II. Slavac-Krešimirov (Petar Svačić) kao sin Nede Krešimirove i neretvanskog bana Marjana II. Slavca, kojega je iz svog interesa još podržao i Bizant protiv velike Magjarske do Jadrana. Stoga je po ženskoj lozi Petar II. kao pravi unuk Petra Krešimira IV. imao približno bar jednaka nasljedna prava na hrvatsko prijestolje kao i Jelena Zvonimirova što mu madjarski pristaše (kao ni jugoistoričari sada) nisu priznali.

Zatim je u ratnom sukobu Petar II. poginuo na Gvozdu 1097, ali je potom uporni Bizant i dalje podupirao Hrvate protiv Magjara, pa je mitom i huškanjem još izazvao dinastičke borbe i u samoj Magjarskoj (Almoš-Koloman) i povrh toga istodobno poslao saveznike Kumane u Magjarsku, koja je svim tim bila poduže blokirana od 1097.- 1102. Zbog daljega hrvatskog otpora i tih jakih pritisaka, Madjari su dijelom konačno popustili i prihvatili dvojnu personalnu uniju pod ugovorom "Pacta Conventa" (Qualiter). Da nije bilo te bizantske podrške u najgore doba, pitanje je što bi bilo s Hrvatskom i dali bi potom još ikako postojala?

Literatura

  • Thomas archidiaconus: »Historia Salonitana«, caput 13.
  • J. Rački: Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia, str. 62.
  • Rudolf Horvat, 1924: Povijest Hrvatske sv. I., Zagreb.
  • Ferdo Šišić, 1925: Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Matica Hrvatska, Zagreb. ISBN 86-401-0080-2

Poveznice