Hrvatske obrambene snage

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Radovi.png
U tijeku su radovi na ovoj stranici!
Mole se ostali suradnici neka ne uređuju ovu stranicu dok je nazočna ova obavijest. Obavijest će ukloniti izvršitelj radova kad završi s radovima.
HOS (oznaka).png

Hrvatske obrambene snage (kratica: HOS 1) je bila hrvatska (para)vojna jedinica Hrvatske stranke prava i jedna od prvih organiziranih (para)vojnih jedinica djelatne u Domovinskom ratu u ozemljima Republike Hrvatske te Bosne i Hercegovine, osnovana 1991. godine.

Hrvatske obrambene snage su početkom 1992. uklopljene u sastav Hrvatske vojske prilikom preustroja vojnih snaga, dok su u Bosni i Hercegovini neko vrijeme službeno bile dio Armije Republike Bosne i Hercegovine do umorstva Blaža Kraljevića, nakon čega se organizacija raspala.

Djelovanje

Republika Hrvatska

25. veljače 1990. godine, obnovljena je Hrvatska stranka prava pod vodstvom Dobroslava Parage. Kako se veliki dio srpskog pučanstva u Hrvatskoj sve više protivio hrvatskim vlastima i radikalizirao, brojni Hrvati su se samopoticajno naoružavali radi obrane svojih domova u slučaju rata. 21. prosinca 1990. godine, izbija otvorena pobuna hrvatskih Srba, koji unutar hrvatskog ozemlja proglašavaju paradržavu Republiku Srpsku Krajinu, a uskoro je i Jugoslavenska narodna armija podržavala pobunjeničku stranu. Premda vodstvo Hrvatske stranke prava nije namjeravalo imati stranačku vojsku [1], ali nakon slabih početnih reakcija vodstva Republike Hrvatske, Dobroslav Paraga i Ante Paradžik počinju razmatrati osnutak oružanih jedinica radi obrane Hrvatske. Odluka vodstva Hrvatske stranke prava o osnutku vojske je donešena nakon napada Jugoslavenske narodne armije na Sloveniju.

Nastanak

Hrvatske obrambene snage su krajem lipnja 1991. službeno osnovali Dobroslav Paraga, Ante Paradžik, Alija Šiljak i još neki članovi tadašnjeg vodstva Hrvatske stranke prava. Odmah je osnovan i Ratni stožer HOS-a, a Ante Paradžik je bio njegov prvi načelnik. Ratni Stožer HOS-a je bio smješten u zagrebačkim prostorijama Hrvatske stranke prava, najprije u Šenoinoj ulici 13, a kasnije u Starčevićevom domu.

Isprva slabo naoružani pješačkim naoružanjem što su ih sami nabavili, prvi HOS-ovci su se iskazali u borbama protiv srpskih pobunjeničkih snaga i JNA te su tako privukli pozornost hrvatske javnosti na HOS i HSP. Kasnije je, zahvaljujući donacijama iseljenih Hrvata i članova HSP-a iz Australije i Kanade, vodstvo domovinskog HSP-a nabavilo veću količinu oružja te je broj HOS-ovaca rastao. HOS-ovci su pred Starčevićev dom postavili jedan top zarobljen u borbama protiv JNA.

Međutim, tadašnji tajnik stranke Krešimir Pavelić se nije slagao s osnutkom HOS-a, tvrdeći kako je nepotrebno stvarati paralelnu vojsku uz već postojeće jedinice Zbora narodne garde. Kad je HOS ipak osnovan, Krešimir Pavelić je iz prosvjeda napustio stranku.

Jačanje i širenje

Postrojbama HOS-a su pristupali domovinski i iseljeni Hrvati. Nakon što je hrvatska borba za neovisnost privukla pozornost svjetske javnosti, također su i neki strani državljani (uglavnom profesionalni vojnici) napuštali svoje države i pristupali HOS-u[2], gdje su uvježbavali HOS-ove vojnike, čime je HOS postao jedna od jedinica što su uspješno pružale otpor srpskim postrojbama. Dogovorom vodstva HSP-a i slovenskog Ministarstva obrane, neke HOS-ovce su u Sloveniji uvježbavali pripadnici Slovenske teritorijalne obrane s iskustvom iz Desetodnevnog rata.

HOS na hrvatskim bojištima

Broj HOS-ovaca u Republici Hrvatskoj se povećao na 6000 i borili su se na svim bojištima. Djelovali su poluneovisno u odnosu na redovne postrojbe Zbora narodne garde i slušali su samo naredbe svojih časnika[3]. Zbog tzv. „nepisanog pravila” kako u HOS mogu pristupiti samo članovi HSP-a, HOS je u dijelu hrvatske javnosti bio smatran HSP-ovom stranačkom vojskom.

HOS je ispočetka sudjelovao zajedno s postrojbama ZNG-a u osvajanju vojarni JNA u Zagrebu i ostalim dijelovima Republike Hrvatske. HSP-u je preko HOS-a rasla popularnost. HOS se počinje osnivati u svim hrvatski naseljima u kojima djeluju HSP-ove podružnice.

10. rujna 1991. godine, Paraga i Paradžik su s Vukovarskom satnijom HOS-a, na zagrebačkom Trgu bana Jelačića održali demonstraciju, odnosno, predstavljanje Hrvatskih obrambenih snaga pred 10.000 hrvatskih pučana. Satnija je odmah nakon toga pod zapovjedništvom Roberta Šilića upućena na vukovarsko bojište.[4]

Istodobno, jedinice HOS-a su bile osnovane i u Dalmaciji. Do svibnja 1991. godine, jedinice HOS-a u Dalmaciji su prerasle na razinu satnije. Do listopada 1991. godine, ta satnija raste i dobiva status bojne. Prozvana je IX. bojna „Rafael vitez Boban”, a njen zapovjednik je bio bojnik Jozo Radanović, dotadašnji predsjednik splitskog ogranka HSP-a. Početkom prosinca 1991. godine, HSP-ovo vodstvo je Jozu Radanovića promaknulo u dopukovnika HOS-a.

HOS djeluje i u Vinkovcima i okolici (Komletinci, Jarmina, Nuštar, Mala Bosna, Nijemci, Vrbanja, Antin, Tordinci i Đeletovci) gdje je položaje držala 6. bojna „Marijan Baotić” koja je krajem veljače 1992. brojala 800 ljudi, pod zapovjedništvom bojnika Ivice Zupkovića[5] i satnika Ivana Zoraje. Osijek i Čepin je branila Čepinska bojna pod zapovjedništvom Slobodana Tolja. U obrani Gospića i okolice je sudjelovala 19. bojna „Vitez Jure Francetić” pod zapovjedništvom pukovnika Valentina Rajkovića.[6]

21. rujna 1991. godine, u okolici Zagreba je umoren Ante Paradžik. Nakon Paradžikovog umorstva, privremeni vršitelj dužnosti načelnika Ratnog stožera HOS-a je postao Anto Đapić. Dobroslav Paraga je 1. ožujka 1992. slučajno izbjegao smrt kad je vinkovački stožer HOS-a (Omladinski dom) bio raznesen, pri čemu je poginulo 5 osoba, dok je 8 osoba bilo ranjeno.

Početkom studenog 1991. godine, vodstvo opkoljenog Vukovara je zatražilo Paraginu pomoć. 13. studenog 1991. godine, Paraga iz Zagreba šalje 200 vojnika HOS-a pod zapovjedništvom bojnika Eugena Meindorfera u pomoć opkoljenom Vukovaru. Međutim, u Vinkovcima ih je zaustavio tadašnji zamjenik ministra unutarnjih poslova Tomislav Merčep.[7] Poslao ih je u Osijek gdje su bili zatvoreni u Crvenoj vojarni. Ministar obrane general Martin Špegelj je 16. studenog izvršio smotru te jedinice i naredio Merčepu proboj prema Vukovaru smjerom Nuštar-Bogdanovci kako bi se bar pučanstvo spasilo kad se grad ne bude moglo više braniti. Merčep je odbio izvršiti proboj pod izgovorom: „Kukuruzi su puni mina, a i nisam siguran da mi Dedaković ne bi pucao u leđa”. HOS-ovci nisu bili pušteni u obranu Vukovara te grad dva dana kasnije zauzimaju srpske postrojbe.

Nakon toga, 22. studenog 1991. godine, vodstvo HSP-a i zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković su bili uhićeni. Tijekom boravka u zatvoru, Dedaković je bio učestalo premlaćivan.[8] Paraga je u zatvoru započeo štrajk glađu. Uhićenje Dobroslava Parage i njegovih kolega izaziva veliki prosvjed hrvatskih građana na zagrebačkom Trgu bana Jelačića. Novoosnovana „Komisija za Vukovar” pod vodstvom Josipa Manolića proglašava Paragu i Dedakovića krivcima za pad Vukovara te ih optužuje za navodno djelovanje za Kontraobavještajnu službu JNA, te kako su navodno pripravljali napad na Banske dvore. Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske 13. prosinca donosi rješenje kojom su sve optužbe protiv Parage i Dedakovića odbačene kao neosnovane. Nakon oslobađanja, Dedaković napušta Hrvatsku vojsku i pristupa HSP-u. Paraga ga ubrzo imenuje Glavnim inspektorom HOS-a.

Nakon što je 23. studenog 1991. objavljen proglas o općoj mobilizaciji, jedinice HOS-a se postupno uklapaju u redove Hrvatske vojske. 13. siječnja 1992. godine, sve postrojbe HOS-a su dobile zapovijed o pripajanju Hrvatskoj vojsci. Taj postupak je u najvećoj mjeri završen do ožujka iste godine. Hrvatska vojska je preuzela logore za vježbu HOS-ovaca. Neke jedinice HOS-a su zadržale službenu samostalnost do 1993., ali kao dio Hrvatske vojske. No neke jedinice HOS-a prelaze u Bosnu i hercegovinu, jer su i tamo započeli sukobi Srba i JNA s jedne strane, te Hrvata i bosanskih muslimana s druge strane.

Bosna i Hercegovina

1992.

Uspostavom parlamentarne demokracije u Bosni i Hercegovini 1990. godine, počinju se osnivati političke stranke, među njima i Hrvatska stranka prava Bosne i Hercegovine. Kad je ratno stanje zahvatilo i prostor Bosne i Hercegovine, HSP BiH je započeo s osnutkom bosansko-hercegovačkih jedinica HOS-a.

Zapovjedništvo Ratnog Stožera HOS-a za Hercegovinu je osnovano 18. prosinca 1991. godine, dok je sam Stožer službeno osnovan 3. siječnja 1992. u Ljubuškom. Međutim, prva jedinica HOS-a u Bosni i Hercegovini je osnovana već krajem listopada 1991. u Ljubuškom. Ratni stožer HOS-a za Bosnu se nalazio u Zenici.[9]

HOS-ovci su na početku rata djelovali na najkritičnijim točkama svih bojišta, od Sarajeva, preko zapadne Hercegovine do Bosanske Posavine. HOS je odigrao važnu ulogu u oslobađanju Mostara, Čapljine, Neuma i Stolca. Cilj HOS-a je bio zajednička borba Hrvata i Bošnjaka protiv Vojske Republike Srpske. Zbog toga se „natjecao” s jedinicama Hrvatskog vijeća obrane za utjecaj među bosanskim i hercegovačkim Hrvatima. Krajem srpnja 1992. godine, u Čapljini je samo u jednom danu 700 vojnika HVO-a (pripadnici bojne „Sokol”) prešlo u HOS, a slično se događalo i u Tomislavgradu, Livnu i Mostaru.[10]

Bosansko-hercegovački HOS je do svog raspada bio mješovitog sastava: većinu su činili Hrvati, dok su oko 40% činili Bosanski muslimani. Po službenim dokumentima HOS-a, u bosansko-hercegovačkom HOS-u je bilo 5134 vojnika. Službeno se nalazio pod vrhovnim zapovjedništvom Predsjedništva Bosne i Hercegovine[11] i činio sastavni dio Armije Bosne i Hercegovine, ali je na bojištima djelovao samostalno, odnosno, i dalje je slušao naredbe HSP-ovog vodstva iz Zagreba. Neki bosansko-hercegovački HOS-ovci su, uz oznake HOS-a, na odorama nosili i oznake Armije BiH. Međutim, dok je HOS u Hrvatskoj bio donekle ovisan o Hrvatskoj vojsci i suradnji s vlastima Republike Hrvatske, bosansko-hercegovački HOS je bio u potpunosti samostalan. Nisu primali naredbe od HVO-a, koji je imao potporu vlasti Republike Hrvatske, i djelovali su poput prave državne vojske. Osnovali su i vlastitu vojnu policiju[12] kojom je u zapadnoj Hercegovini zapovijedao satnik Ivan Petrušić.

HOS je u srednjoj Bosni djelovao u Zenici[13], Novom Travniku, Kaknju, Vitezu, Konjicu, Jablanici i Fojnici, a vodio je borbe s srpskim paravojnim snagama oko Jajca i Travnika. Zapovjednik srednjobosanskog HOS-a je bio bojnik Darko Kraljević[14], sa sjedištem u Vitezu. Jedinice HOS-a u istočnoj Bosni (Foča i Goražde) je osnovao Alija Šiljak.[15] Na bojištu kod Domaljevca u Bosanskoj Posavini, djelovala je II. bojna „Ante Paradžik” pod zapovjedništvom Stojana Vujnovića „Srbina”. Bosanski Brod su branili HOS-ovci pod zapovjedništvom Ante Prkačina, što je u lipnju 1992. postao načelnik Ratnog stožera HOS-a. 6. lipnja 1992. godine, snage hercegovačkog HOS-a započinju akciju kojom su za nekoliko sati oslobođeni Klepci, Tasovčići i Prebilovci u općini Čapljina, što je bio uvod u pothvat „Lipanjske zore”.

Najpoznatiji zapovjednik bosansko-hercegovačkog HOS-a je bio krilnik-bojnik Blaž Kraljević, načelnik ratnog stožera hercegovačkog HOS-a, koji je 15 dana prije smrti postao član glavnog stožera Armije Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Blaž Kraljević je bio hrvatski povratnik iz iseljeništva i javno je pozivao vojnike HVO-a neka se priključe HOS-u, te neka uskrate poslušnost Mati Bobanu[16], predsjedniku samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne i povjereniku Franje Tuđmana.

Snage hercegovačkog HOS-a su, pod zapovjedništvom bojnika Stanka Primorca „Ćaneta”, 7. kolovoza 1992. ušle u ozemlje općine Trebinje, a dva dana kasnije je, na povratku sa sastanka s Matom Bobanom, na HVO-voj nadzornoj točki u u Kruševu smaknut Blaž Kraljević. Nakon umorstva Blaža Kraljevića, prijetila je opasnost otvorenog sukoba HVO-a i bosanskohercegovačkog HOS-a, odnosno, od hrvatskog građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je u Grudama 10. kolovoza 1992. godine održan sastanak predstavnika HOS-a i HVO-a. HOS su predstavljali krilnik-bojnik Ante Prkačin (načelnik Ratnog stožera HOS-a), bojnik Stanko Primorac „Ćane” (privremeni zapovjednik hercegovačkog HOS-a) i bojnik Krešimir Pavičić „Pava”, dok su HVO predstavljali Vice Vukojević, Mate Boban (predsjednik Hrvatske Republike Herceg-Bosne) i general Slobodan Praljak (načelnik Glavnog stožera HVO-a).

Na tom sastanku nije učinjeno ništa radi smirivanja odnosa HOS-a i HVO-a. Vice Vukojević je od predstavnika HOS-a otvoreno tražio raspust HOS-a u roku od 24 sata te prelazak pripadnika HOS-a u HVO. Međutim, nikakav dogovor nije postignut. 23. kolovoza, Ante Prkačin u Grudama održava sastanak s Matom Bobanom gdje je potpisao dokument kojim je neslužbeno pristao na raspust HOS-a. Prkačin je zbog toga isti dan isključen iz HSP-a. Nakon rata, general HVO-a Slobodan Praljak je priznao kako je Prkačin zatirao HOS iznutra po zahtjevima hrvatskog državnog vodstva na čelu s Franjom Tuđmanom.[17]

Početkom rujna, vodstvo HVO-a je zahtijevalo od Stanka Primorca premještaj najelitnijih jedinica HOS-a iz Hercegovine u Bosansku Posavinu. Zahtjev je bio ispunjen, ali su HOS-ovci ondje većinom izginuli tijekom pada Bosanske Posavine, dok se hercegovački HOS, bez odlučnog vodstva, ubrzo raspao. Dobroslav Paraga je poslao u Hercegovinu Milu Dedakovića kako bi spriječio osipanje HOS-a, ali on to nije uspio nakon čega je napustio HSP.

26. rujna, Specijalna policija provaljuje u Starčevićev dom u Zagrebu, gdje su u pretresu pronađene velike količine oružja, streljiva i eksploziva. Premda je vodstvo HSP-a objavilo kako je oružje bilo namijenjeno HOS-u u Bosanskoj Posavini, rSpecijalna policija je zaplijenila oružje.

9. listopada 1992., po Paraginoj zapovijedi, osnovano je jedinstveno zapovjedništvo za sve jedinice bosansko-hercegovačkog HOS-a, Glavni stožer HOS-a za Bosnu i Hercegovinu, na čije je čelo postavljen brigadir Mladen Holman, dotadašnji zapovjednik HOS-a u Zenici. Članovi stožera su bili: Draško Uzunović, Davor Vulin, Neven Milanović i Miro Arapović.[18] Glavni stožer HOS-a za Bosnu i Hercegovinu je također bio smješten u Zenici.[19] Unatoč tomu, to nije uspjelo zaustaviti osipanje HOS-a.

Vojne vlasti HVO-a i Armije BiH su vršile pritisak na preostale čelnike HOS-a radi potčinjavanja i raspuštanja. Postrojbe HOS-a u Sarajevu, Konjicu i Jablanici su bile podređene Armiji BiH[20], a u Vitezu, Livnu[21], Tomislavgradu, Čapljini, Mostaru[22], i Zenici[23] su podređene HVO-u.

Još su neki zapovjednici HOS-a su smaknuti. Stojan Vujnović, jedan od zapovjednika HOS-a u Bosanskoj Posavini, je umoren u navodnoj zasjedi HVO-a[24]. Ivu Vuletića, zapovjednika HOS-a u Kaknju, su umorili pripadnici Armije BiH.[25]

Većina bosansko-hercegovačkih HOS-ovaca, uglavnom Hrvata, se pridružila HVO-u, gdje su u nekim slučajevima činili jezgru postrojbi posebne namjene, dok je manji dio, uglavnom Bosanskih muslimana, prešao u Armiju BiH. Neki HOS-ovci su napustili Bosnu i Hercegovinu, te su se vratili u Republiku Hrvatsku ili u iseljeništvo. Ubrzo započinju brojni incidenti između HVO-a i Armije BiH. Prilikom izbijanja Hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Prozoru krajem listopada 1992. godine, mjesna jedinica HOS-a se stavila na stranu HVO-a.[26] U studenom 1992. godine, Dobroslav Paraga reorganizira Glavni stožer HOS-a za Bosnu i Hercegovinu kao Glavni stožer HOS-a, s time kako više ne bi bio podređen predsjedništvu Bosne i Hercegovine, nego isključivo njemu kao vrhovnom zapovjedniku HOS-a.[27]

1993.

Usprkos brzom osipanju HOS-a, neke njegove postrojbe u Bosni i Hercegovini su zadržale samostalnost do 1993. godine. II. bojna „Stojan Vujnović Srbin” je opstala u Bosanskoj Posavini do veljače 1993. godine, kad je raspuštena, a zenička I. pohodna bojna HOS-a je opstala u sastavu Armije BiH do travnja 1993. godine.[28] Izbijanjem Hrvatsko-bošnjačkog sukoba 16. travnja, ta jedinica na tom prostoru prelazi u sastav 156. brigade HVO-a pod zapovjedništvom Tihomira Blaškića. Taj nadnevak se ujedno navodi i kao nadnevak prestanka postojanja HOS-a kao organizacije.[29]

U lipnju 1993. godine, na Vojnom sudu u Zagrebu su Dobroslav Paraga, Anto Đapić, Mile Dedaković i Ante Prkačin obtuženi za stvaranje paravojske, ugrozu ustavnog poretka Republike Hrvatske, planiranje državnog udara, neovlašteno pribavljanje oružja i agitiranje protiv tadašnje vlasti. Vojni tužitelj je bio Mirsad Bakšić. Protiv Parage, Đapića, Dedakovića i Prkačina su svjedočili Krešimir Pavelić (bivši tajnik HSP-a), Janko Bobetko (general HV-a) i Mate Šarlija „Daidža” (general HV-a i HVO-a), a optužene je branio Zvonimir Hodak, HSP-ov pravni zastupnik. Đapić je optužnicu nazvao političkim skandalom, a suđenje je potrajalo mjesec dana i privuklo veliku pozornost hrvatske javnosti. Na kraju je optužba odbačena, svi optuženi su proglašeni nevinima, a HOS je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske priznat kao zakoniti dio Hrvatske vojske.

HOS do kraja Domovinskog rata

Tijekom čitavog postojanja HOS-a od 1991. do konačnog raspada 1993. godine, jedinice HOS-a su polako uklapane u sastav redovnih postrojbi država u kojima su djelovale (Hrvatska vojska, Hrvatsko vijeće obrane, i Armija BiH). Neke jedinice su raspuštene i njihovo je ljudstvo uklopljeno u redovne postrojbe (poput većine jedinica HOS-a), dok su neke jedinice opstale, ali u sastavu inih vojska. Primjerice, 13. bojna „Jure vitez Francetić” je nastavila djelovati kao samostalna bojna u sklopu brigade HVO-a „Kralj Tomislav” iz Tomislavgrada, jedinica „Vitezovi” je nastavila djelovati do 1994. kao jedinica HVO-a pod nazivom Postrojba za posebne namjene „Vitezovi”, bojna „Crni vukovi” iz Kalesije je nastavila djelovati kao Samostalna diverzantska bojna „Crni vukovi” u sklopu Armije BiH, satnija HOS-a iz Prozora-Rame je opstala kao jedinica HVO-a pod nazivom Postrojba za posebne namjene „Marinko Beljo”, sarajevska 101. bojna je opstala u sklopu Armije BiH i početkom 1995. je bila uklopljena u Hrvatsku brigadu Armije BiH „Kralj Tvrtko”, dok se najdulje održala IX. bojna „Rafael vitez Boban”, koja je u sklopu 4. brigade i 114. brigade HV-a doživjela kraj rata i bila raspuštena 1996. godine.

Zapovjedna struktura i organizacija postrojbi

Na čelu HOS-a se nalazio Glavni stožer HOS-a, kojemu je glavno sjedište bilo u Zagrebu. Na čelu Glavnog stožera HOS-a je bio stožernik. Tijekom postojanja HOS-a, stožernici su bili Ante Paradžik, Anto Đapić (v. d.), Ante Prkačin, i Mladen Holman. Smještaj Glavnog stožera HOS-a je promijenjen samo jednom, krajem 1992. godine, kad je Glavni stožer HOS-a za Bosnu i Hercegovinu, smješten u Zenici, preustrojen u Glavni stožer HOS-a.[27] Vrhovni zapovjednik HOS-a je bio predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga[30], te je kao takav postavljao i ponekad promicao časnike HOS-a. Većinu promaknuća su činili časnici HOS-a na bojištima. Svi činovi u HOS-u i njihove oznake bili su istovjetne onima Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, osim najvišeg čina krilnika, koji je u HOS-u bio jedinstven.

Postrojbe HOS-a su bile veličine voda, satnije, i bojne. Kroz redove HOS-a je prošlo ukupno oko 8000 dragovoljaca (jedno vrijeme ih je bilo zabilježeno 6000[31], ali su članske iskaznice poslije prešle taj broj). Djelovanje većine postrojbi je bilo na regionalnoj osnovi, odnosno, svaki viši časnik HOS-a je pod nadzorom imao određenu veću ili manju pokrajinu. Tako je Jozo Radanović bio zapovjednik HOS-a za srednju Dalmaciju, Mladen Holman zapovjednik HOS-a za Bosnu, a Blaž Kraljević zapovjednik HOS-a za Hercegovinu. Neke postrojbe HOS-a su bile pomične, odnosno, išle su kamo su okolnosti nalagale. Tako su, primjerice, pojedini vodovi IX. bojne HOS-a sudjelovali u borbama u Slavoniji, iako je njihovo glavno ozemlje djelovanja bila Dalmacija.

Opremljenost, znakovlje, naoružanje

Vojnici HOS-a bili su odjeveni u standardne maskirne odore koje su tada bile rabljene u američkoj vojsci te zapadnoeuropskim vojskama. Oprema je bila mješovita, odnosno, nešto je bilo kupljeno na crnim tržištima, a nešto zarobljeno na bojišnicama. Neke postrojbe su rabile potpuno crne odore. Postrojbe što su bile logistički naslonjene na HV su bile dobro opremljene vojnim vozilima.

Premda je postojao pravilnik o isticanju i nošenju znakovlja HOS-a, pojedinci su ga nosili raznoliko. Standardna oznaka HOS-a je bila nošena na lievoj nadlaktici, ali su ju pojedini vojnici nosili i na desnoj nadlaktici, te na lijevoj strani prsa. Prije potpunog raspusta HOS-a u Republici Hrvatskoj, pripadnici HOS-a, što su također bili i pripadnici ZNG-a, su nosili i oznake HOS-a i oznake ZNG-a. Neki vojnici bosansko-hercegovačkog HOS-a su, uz oznaku HOS-a, nosili i oznaku Teritorijalne obrane Bosne i Hercegovine. Na beretkama se nosio hrvatski grb s prvim bijelim poljem. Početkom 1992. godine, u HOS se pokušalo uvesti još jednu oznaku s natpisom „Hrvatska vojska”, ali ta oznaka u HOS-u nikada nije proširena.

Postrojbe HOS-a su bile dobro naoružane pješačkim naoružanjem, uglavnom pištoljima, te poluautomatskim i automatskim puškama. Većinu toga je kupila Hrvatska stranka prava novcem doniranim od hrvatskog iseljeništva.[32] Ostalo oružje su HOS-ovci zarobljavali izravno na bojišnici od protivnika. HOS nije posjedovao teško topništvo. Međutim, bosansko-hercegovački HOS je posjedovao nekoliko komada lakog topništva.

Udruge dragovoljaca HOS-a

Brojni HOS-ovci su tijekom rata pali za slobodu hrvatske domovine, dok su također brojni pripadnici ostali teški invalidi. Danas u Republici Hrvatskoj postoji nekoliko udruga dragovoljaca HOS-a s oko 300 ili 400 članova. Zakonom o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji iz 2004. godine, HOS-ovci su priznati kao punopravni hrvatski branitelji.[33]

  • Udruga dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga Zagreb
  • Savez udruga dragovoljaca HOS-a[34]
  • Zajednica udruga dragovoljaca HOS-a
  • Udruga bojovnika HOS-a
  • Udruga dragovoljaca Devete Srednjodalmatinske bojne HOS-a „Rafael vitez Boban 1991”
  • Udruga veterana Hrvatskih obrambenih snaga Livno

Postrojbe HOS-a

Postrojba Zapovjednik Mjesto stožera ili djelovanja Uklopljena u postrojbu
I. bojna „Rafael vitez Boban”
(kasnije I. bojna „Ivan Vitez Brdar”)
Mate Šukan Livno 80. brigada Petar Krešimir IV. HVO
II. bojna „Ante Paradžik”
(kasnije II. bojna „Stojan Vujnović Srbin”)
Stojan Vujnović Domaljevac 104. brigada Bosanski Šamac HVO
4. bojna HOS-a Republika Hrvatska HV
Fojnička satnija HOS-a Pero Bošnjak Fojnica
6. bojna „Marijan Baotić” Ivica Zupković
Ivan Zoraja
Vinkovci 109. brigada HV
IX. bojna „Rafael vitez Boban” Jozo Radanović
Marko Skejo
Split 4. brigada HV
114. brigada HV
1. satnija „Ante Paradžik” Miroslav Martinovski Jasenovac HV
Vukovarska satnija HOS-a Robert Šilić Vukovar 204. brigada HV
13. bojna „Jure vitez Francetić” Ivan Mamić Tomislavgrad brigada „Kralj Tomislav” HVO
Vitezovi Darko Kraljević Vitez 92. brigada „Vitez” HVO
101. bojna „Do Drine” Mate Matasin Sarajevo Hrvatska brigada „Kralj Tvrtko”
Prvi korpus Armije RBiH
19. bojna „Vitez Jure Francetić” Valentin Rajković Gospić 118. brigada HV
„Crni vukovi” Kalesija Armija RBiH
Vod HOS-a „Žigosani”
(kasnije Postrojba za posebne namjene „Žigosani”)
Novi Travnik 94. brigada „Stjepan Tomašević” HVO
Satnija HOS-a „Lovac”
(kasnije Interventni vod „Lovac”)
Ljubuški 156. brigada HV
Samostalna satnija osiguranja Zagreb HV
Mostarska satnija HOS-a Željko Martinović
Vinko Martinović
Mostar 1. brigada „Mostar” HVO
Ljubuška satnija HOS-a Ljubuški 4. brigada „Stjepan Radić” HVO
I. pohodna bojna HOS-a Mladen Holman Zenica 1. brigada OS Zenica
156. brigada „Zenica” HVO
Tuzlanski vod HOS-a Viktorin Jurić Tuzla 115. brigada „Zrinski” HVO
Čapljinska bojna HOS-a Tomislav Zvono
Ivica Vego
Čapljina Brigada „Knez Domagoj” HVO
Sinjski vod HOS-a Dušan Jukić Sinj 126. brigada HV
Blagajski vod HOS-a Zulfo Batlak Blagaj 4. korpus Armije RBiH
Čepinski bataljun HOS-a Slobodan Tolj Čepin HV
Travnički vod HOS-a Berislav Šapina Travnik Travnička brigada HVO
Vojna policija HOS-a Hercegovine Ivan Petrušić Ljubuški
Jablanički vod HOS-a Zvonko Lukić Jablanica TG-1 Konjic ARBiH
Fočanski vod HOS-a Halim Uzunović Foča Armija RBiH
Stolačka satnija HOS-a Stolac Brigada „Knez Domagoj” HVO
Gorždanski vod HOS-a Halim Uzunović Goražde Armija RBiH
Vod HOS-a „Sokoli” Požega HV
Bjelopoljski vod HOS-a Bijelo Polje 1. bojna „Bijelo Polje”, 2. brigada „Mostar” HVO
Prozorska satnija HOS-a
(kasnije Postrojba za posebne namjene „Marinko Beljo”)
Marinko Beljo Prozor-Rama Prva ramska brigada HVO
Konjički vod HOS-a Zvonko Lukić Konjic TG-1 Konjic ARBiH
MSB „Veterani” Republika Hrvatska HV
Širokobriješka satnija HOS-a Zlatan Mijo Jelić Široki Brijeg HVO Široki Brijeg
Interventni vod „Noćne ptice” Republika Hrvatska HV
Samostalna satnija HOS-a Luka Džako Ljubuški
Republika Hrvatska
141. brigada HV

Sporovi oko Hrvatskih obrambenih snaga

Literatura

  • Rat u Bosni i Hercegovini - Rathfalder, Erich 1998.
  • Sjećanja vojnika - Špegelj, Martin 2001.
  • Bitka za Vukovar - Dedaković, Mile, Mirković-Nađ, Alenka, Runtić, Davor 1997.
  • Blaž Kraljević - pukovnik i pokojnik - Bošnjak, Mladen 2007.
  • Glasom protiv topova- Mirković, Alenka 1997.

Poveznice

Vanjske sveze

Izvori

  1. Borba za hrvatsku državnu nezavisnost, D. Paraga i A. Paradžik, 1991., str. 215
  2. Ratnik Madden se malo zanio
  3. Blaž Kraljević i HOS
  4. Satnija HOS-a Vukovar
  5. Vijenci za HOS-ovce iz Vinkovaca
  6. 19. satnija HOS-a Gospić
  7. Paraga šalje HOS u pomoć Vukovaru
  8. „Dedaković: ‚Svi su mi se ispričali osim Manolića’”
  9. Zapovjed Mladena Holmana, zapovjednika HOS-a za Bosnu
  10. Potkraj srpnja 1992. samo je u jednom danu 700 pripadnika HVO-a prešlo u redove HOS-a u Čapljini, a slično se dogodilo i u Tomislavgradu, Livnu i Mostaru
  11. Vjesnik - 7.02.1992.
  12. Djelatnost vojne policije HOS-a u srednjoj Bosni
  13. 1. pohodna bojna HOS-a Zenica
  14. Žarko Andrić „Žuti” U HOS-u PUKOVNIKA DARKA KRALJEVIĆA
  15. Hrvatsko-bošnjačko zajedništvo - Sve o hrvatskom junaku Aliji Šiljku
  16. Proglas Blaža Kraljevića protiv podjele Bosne i Hercegovine
  17. General Slobodan Praljak Haaškom sudu priznao: „Koristili smo Prkačina za razbijanje HOS-a”
  18. Fikret Muslimović, Argumenti i sjećanja o ratu, 2006., str. 248.
  19. Zapovijed Dobroslava Parage o ustrojavanju Glavnog stožera HOS-a za BiH 9.10.1992.
  20. Zapovjed Sefera Halilovića o podređivanju HOS-a
  21. Odnosi HOS-HVO Livno
  22. Zapovijed HOS-u Mostar o prelasku u HVO Mostar
  23. HVO Travnik o HOS-u Zenica
  24. Ubojstvo Stojana Vujnovića
  25. Ubojstvo Ive Vuletića
  26. HOS Prozor uz HVO Prozor
  27. 27,0 27,1 Paraga preuzima nadzor nad HOS-om, studeni 1992.
  28. Haaški procesi
  29. Rasformiranje HOS-a
  30. I MIROSLAV TUĐMAN MORA PLATITI SVOJ RAČUN ...
  31. HOS na bojištima Hrvatske
  32. Paraga svjedočio o nabavi oružja
  33. Zakon o priznanju HOS-ovaca kao hrvatskih branitelja
  34. Savez udruga dragovoljaca HOS-a

Bilješka:
1  Ponekad su u javnosti bila rabljena pogrješna tumačenja kratice, poput „Hrvatske oružane snage” i „Hrvatski obrambeni savez”.

Wikipedia logo.png
Dio članka se sastoji od izmjenjenog proslova iz Wikipedije i zato se ovaj članak nalazi pod GFDL dopuštenjem.