Hrvatske zeljaste dvosupnice

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Hrvatske zeljaste dvosupnice (zeljaste Magnoliatae istočnog Jadrana), FLORA ADRIATICA, dio. 2: Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat auktora i izvora.

  • Auktori: Dr.sc. A.Ž. Lovrić i surad. (Herbarium Adriaticum - ADRZ 1995), Institut "R. Bošković", Zagreb 10000, Croatia.
  • Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica 2, - Magnoliatae (Dicotyledones)

Sadržaj

SUMMARY

Croatia's herbaceous dicots, FLORA ADRIATICA vol. 2 (non-woody Magnoliatae at eastern Adriatic): This is a comprehensive original review of native herbaceous groups of the Mediterranean Magnoliatae (Dicotyledones) growing in Adriatic islands and Croatian coast of Dalmatia and Istra peninsula, elaborated for project Wiki-Flora Adriatica from the Herbarium Adriaticum database (ADRZ). Some major groups are yet elaborated in parallel by separate articles (see down links) as Asteraceae (Compositae), Apiaceae (Umbelliferae), Boraginaceae, Brassicaceae (Cruciferae), Campanulaceae, Chenopodiaceae, Convolvulaceae, Crassulaceae, Euphorbiaceae, Fabaceae (Leguminosae), Lamiaceae (Labiatae), Ranunculaceae, Plantaginaceae, Rosaceae.

Other minor local families and marginal genera rarer at eastern Adriatic are presented here down, including Aristolochiaceae, Acanthaceae, Cannabaceae, Ceratophyllaceae, Cucurbitaceae, Dipsacaceae, Fumariaceae, Gentianaceae, Geraniaceae, Hypericaceae, Lentibulariaceae, Linaceae, Lythraceae, Malvaceae, Nymphaeaceae, Papaveraceae, Polygalaceae, Polygonaceae, Portulacaceae, Primulaceae, Rutaceae, Santalaceae, Saxifragaceae, Solanaceae, Urticaceae, Trapaceae, Valerianaceae, Violaceae, etc. Among taxa included in actual survey, the most interesting native rarities confirmed at eastern Adriatic are e.g. Aristolochichia insularis, Asarum ibericum, Centaurium caspicum, C. limonifolium, Cephalaria mediterranea, Hyoscyamus muticus, Lavatera bryoniifolia, Lycium intricatum, Nuphar pumila, Rumex suffruticosa, and the endemics Corydalis acaulis, Centranthus velenovskyi, Cyclamen makarskense, Geranium dalmaticum, Knautia dalmatica, Viola hirciana, and others.

Uvod: FLORA ADRIATICA, vol. 2.

Pregled flore jednosupnica (Monocotyledones - Liliatae) daje se u posebnomu paralelnom članku Hrvatsko-jadranske Liliatae (Flora Adriatica 3), a slično su i drvenaste dvosupnice na istočnom Jadranu već prikazane u posebnomu preglednom članku Hrvatsko-dinarska dendroflora (Flora Adriatica 1). Stoga se u ovom tekstu daje pregled ostalih zeljastih dvosupnica na istočnojadranskom primorju i otocima, koje su obuhvaćene sveskom "Flora Adriatica 2". Od tih su neke bogatije porodice i veći rodovi za istočni Jadran već pobliže razradjeni u posebnim paralelnim člancima (vidi donji popis s poveznicama) i to najviše Asteraceae (Compositae), Apiaceae (Umbelliferae), Boraginaceae, Brassicaceae (Cruciferae), Campanulaceae, Chenopodiaceae, Convolvulaceae, Crassulaceae, Euphorbiaceae, Fabaceae (Leguminosae), Lamiaceae (Labiatae), Ranunculaceae, Plantaginaceae, Rosaceae i dr.

Preostalih tridesetak manjih i uz Jadran rjeđih porodica bez posebnih detaljnih članaka, prikazane su pri dnu ovog pregleda: Aristolochiaceae, Acanthaceae, Cannabaceae, Ceratophyllaceae, Cucurbitaceae, Dipsacaceae, Fumariaceae, Gentianaceae, Geraniaceae, Hypericaceae, Lentibulariaceae, Linaceae, Lythraceae, Malvaceae, Nymphaeaceae, Papaveraceae, Polygalaceae, Polygonaceae, Portulacaceae, Primulaceae, Rutaceae, Saxifragaceae, Solanaceae, Urticaceae, Trapaceae, Valerianaceae, Violaceae, itd.

Novije gensko-biokemijske poredbe rodova su uvjetovale i promjene obsega nekih dikotilnih porodica, a razmjerno najveće takve izmjene su u razpadu i suženju porodice Scrophulariaceae s.s., gdje su zbog značajnih fitokemijskih razlika Veronicaceae prebačene u proširene Plantaginaceae ampl. Od niže navedenih vrsta su najznačajniji potvrdjeni nalazi na istočnom Jadranu svojta Aristolochichia insularis, Asarum ibericum, Centaurium caspicum, C. limonifolium, Cephalaria mediterranea, Hyoscyamus muticus, Lavatera bryoniifolia, Lycium intricatum, Nuphar pumila, Rumex suffruticosa, kao i endema Corydalis acaulis, Centranthus velenovskyi, Cyclamen makarskense, Geranium dalmaticum, Knautia dalmatica, Viola hirciana i dr.

Endemi zeljastih dvosupnica

Zeljaste dvosupnice na Dinarskom krasu: Među raznim rodovima zeljastih dvosupnica na kraškim travnjacima, kamenjarama, stijenama i točilima, osim posebno razrađenoga velikog roda Centaurea, najviše otpornih kraških endema još sadrže rodovi Edraianthus, Sedum, Asperula, Alyssum, Satureia, Minuartia, Scorzonera, Pilosella i dr. Nadasve je značajan balkanski subendemski rod Edraianthus (fam. Campanulaceae), čijih dvadesetak kseromorfnih, jastučastih endema većinom rastu na olujnim kraškim burištima, a najodporniji su E. serpyllifolius, E. hercegovinus, E. pumilio, E. kerneri, E. murbeckii, E. siculus, E. adriaticus i dr. Veliki neodporni rod Hieracium je na olujnom krasu ipak zastupljen s dvije poluodporne kseromorfne sekcije (Pannosa i Glauca), a najodporniji su pripadni endemi H. waldsteinii i H. tommasinii.

Iz inih rodova češćih na kamenom krasu su najodporniji svojte Sedum litoreum, S. clusianum, S. dinaricum i S. rohlenae (S. imbricatum), pa Asperula beckiana, A. hercegovina, A. borbasiana, A. dalmatica (A. fragilis) i A. rigens (A. tenera), zatim Minuartia capillacea, M. graminifolia, M. juniperina, pa Satureia campanella (S. visianii), S. karstiana (S. subspicata subsp. liburnica) i dr. Ostali su rodovi na našemu kamenom krasu uglavnom zastupljeni pojedinim odpornim vrstama, npr. Degenia velebitica, Seseli malyi, Micromeria kerneri, Pilosella visianii, Cerastium grandiflorum, Potentilla clusiana, Leontodon visianii, Primula portenschlagiana, a na olujnim obalama i otocima još i Cichorium pumilum, Microrrhinum litorale, Carlina fluminensis, Senecio fluminensis, Daucus gummifer ampl., Peltaria crassifolia, Drypis X degeniana, Cerinthe smithiae, Atriplex prostrata, Vincetoxicum croaticum, Centaurium caspicum, Salsola pontica i dr.

Razrade u paralelnim tekstovima

Ovdje se prvo nabraja dvadesetak paralelno-povezanih članaka, u kojima su pobliže razrađene zeljaste skupine dvosupnica ili veći rodovi s nizom nazočnih svojta na Dinarskom krasu i jadranskim otocima:

Hrvatsko-jadranske ločike

Prikazane su Cichoriaceae (ločike) za istočni Jadran: svojte iz rodova Cichorium, Taraxacum, Leontodon, Scorzonera, Sonchus, Picris i dr. Najveći rod Hieracium se daje u posebnom članku, vidi niže.

Hrvatsko-jadranske zvjezdanke

Prikazuju se Asteroideae (zvjezdanke) iz istočnog Jadrana: rodovi Artemisia, Carlina, Filago, Inula, Leucanthemum, Senecio, Tanacetum i dr. Najveći rod Centaurea je pobliže razradjen u 2 posebna članka, vidi niže.

Evolucija zečina (Centaurea)

Ovo je prvi uvodni dio pregleda velikog roda Centaurea - zečine i njihove evolucije po sekcijama na Balkanu (i u Turskoj).

Hrvatske endemske Centaureae

Ovo je glavni sustavni pregled po značajnim svojtama velikog roda Centaurea na jadranskim otocima i primorskim Dinaridima, s detaljnijom razradom pripadnih kraških endema.

Hrvatsko-dinarski Hieracium

U ovom članku se daje sažeti pregled velikoga i složenog roda Hieracium s.s. na zapadnim i primorskim Dinaridima, te srodnog roda (ili podroda) Pilosella pretežno na obali i otocima istočnog Jadrana.

Hrvatsko-dinarske Alsinoideae

Ovdje se daje pregled svojta iz podobitelji Alsinoideae (Caryophyllaceae ampl.) na promorskim Dinaridima i jadranskim otocima: osobito rodovi Minuartia, Moehringia, Cerastium, Arenaria i dr., pa još ekologija pripadnih naših fitocenoza u kojima ove dominiraju.

Jadranske grmaste pušine

Ovdje su razradjene značajne svojte podobitelji Silenoideae (Caryophyllaceae s.s.) na jadranskim otocima i primorskim Dinaridima: rodovi Dianthus, Drypis, Silene i dr., kao i ekologija pripadnih kraških fitocenoza u kojima ove dominiraju.

Jadranski grmasti vranjemili

U tom članku je pobliže razradjen značajni halofilni rod Limonium na jadranskim otocima i balkanskim obalama, a posebno kod nas zanemarene svojte L. narbonense, L. dubium, L. anfractum, L. vestitum, L. diomedeum, L. visianii, L. dictyophorum, L. liburnicum i još neke ine od Grčke do Dobrudje i Panonije. Također je razrađena i ekologija fitocenoza u kojima ove dominiraju.

Hrvatsko-dinarski žednjaci

Ovaj članak razrađuje porodicu Crassulaceae na Dinarskom krasu, tj. rodove Sedum, Sempervivum, Jovibarba, Rodiola, Umbilicus i srodne na kraškim Dinaridima i jadranskim otocima, kao i ekologiju fitocenoza u kojima dominiraju ove naše samonikle Crassulaceae.

Jadranske drvenaste štitarke

Ovdje su razrađeni rodovi Seseli, Cyathoselinum, Peucedanum, Crithmum, Daucus, Laserpitium, Eryngium i ine značajne Apiaceae (Umbelliferae) iz jadranskih otoka i Dinarskog krasa, kao i ekologija pripadnih kraških fitocenoza u kojima ovi dominiraju.

Jadranski grmasti oštrolisti

Taj članak obuhvaća rodove Moltkia, Onosma, Cerinthe, Echium, Myosotis, Pulmonaria i ine Boraginaceae kraških Dinarida i jadranskih otoka, kao i ekologiju pripadnih kraških fitocenoza u kojima one dominiraju.

Jadranske grmaste lobodnjače

Ovdje su pretežno razrađene dosad slabije poznate, samonikle halofitne Chenopodiaceae-Salsoloideae na otocima i obalama istočnog Jadrana: rodovi Arthrocnemum, Sarcocornia, Salicornia, Salsola, Suaeda, Halimione, Atriplex i ini srodni, kao i ekologija pripadne halofitne vegetacije u kojoj one dominiraju na obalama istočnog Jadrana.

Jadranske grmaste krstašice

Tu su razrađene kraške svojte iz porodice Brassicaceae (Cruciferae) na otocima i obalama istočnog Jadrana: rodovi Brassica, Matthiola, Aurinia, Alyssum, Arabis, Aethionema, Peltaria, Cakile, Capparis i ostali, pa ekologija pripadnih kraških fitocenoza u kojima ove dominiraju.

Jadranske grmaste usnače

Ovaj članak obuhvaća značajne Lamiaceae (Labiatae) jadranskih otoka i kraških Dinarida: rodove Satureja, Micromeria, Teucrium, Thymus, Stachys, Origanum i ine, kao i ekologiju kraških fitocenoza u kojima ove dominiraju.

Jadranske grmaste mlječike

Ovdje su za otoke i obalu istočnog Jadrana razrađene samonikle svojte kraških mlječika: Euphorbia dendroides, E. semperfoliata, E. wulfenii, E.X veneta, E. paralias, E. pityusa, E. fragifera, E. illirica, E. saxatilis ampl. i još rod Mercurialis, kao ekologija prirodnih kraških fitocenoza u kojima dominiraju ove mlječike.

Hrvatsko-jadranske Apocynaceae

Taj tekst obrađuje za istočni Jadran noviju proširenu porodicu Apocynaceae ampl. (incl. Asclepiadaceae), tj. naše glavne divlje rodove Vincetoxicum, Vinca, Periploca, Gomphocarpus i Nerium.

Jadranski grmasti slakovi

U ovom članku su za istočni Jadran i Dinarski kras razradene svojte rodova Calystegia, Convolvulus i napose njegova južna odrvenjelo-grmasta sekcija Orthocaulos, uz ekološki pregled pripadnih fitocenoza u kojima ovi dominiraju.

Hrvatsko-jadranske Asperulae

Ovdje se pobliže prikazuje kod nas bogati rod Asperula (modričica) na otocima i obali istočnog Jadrana uz razradu i diagnoze endema, pa još ukratko rodovi Galium, Valantia, Rubia i Putoria uz Jadran.

Hrvatsko-jadranske Plantaginaceae

Tu je za istočni Jadran obrađena novija proširena porodica Plumbaginaceae ampl. (uključivo Globulariaceae + Veronicaceae), tj. rodovi Plantago, Globularia, Alypum, Microrrhinum, Cymbalaria, Veronica i ini srodni, kao i ekologija nekih halofitnih fitocenoza u kojima ovi dominiraju.

Hrvatsko-jadranski žabnjaci

Ovdje su sažeto prikazane neke značajne južne Ranunculaceae na otocima i primorju istočnog Jadrana tj. Ranunculus, Batrachium, Ficaria, Helleborus, Anemone, Aquilegia, Clematis i ostali.

Zvonca (Campanulaceae)

U tom članku je pobliže razrađen kraški rod Edraianthus na primorskim Dinaridima i jadranskim otocima, a pregledno su još prikazan i rod Campanula za istočni Jadran, kao i ekologija pripadnih kraških fitocenoza u kojima ovi dominiraju.

Dendroflora hrvatskog Jadrana

U tomu paralelnom preglednom tekstu za početni svezak Flora Adriatica 1 (Dendroflora Jadrana), pobliže su razrađeni drvenasti rodovi i pripadne porodice iz jadranskih otoka i primorskih Dinarida: Aceraceae, Anacardiaceae, Berberidaceae, Caprifoliaceae, Celastraceae, Cornaceae, Fagaceae, Lauraceae, Myrtaceae, Oleaceae, Salicaceae, Tamaricaceae, Tiliaceae, Ulmaceae i ine (a posebno još Pinaceae, Cupressaceae, Taxaceae i Ephedraceae).

Primulaceae primorskog krasa

Odporne Primulaceae primorskih Dinarida: Ova sjeverna holarktička porodica ima dvadesetak rodova, a kod nas sadrži pretežno neodporne mezofite u vlažnijim zavjetrinama. Skoro jedine pripadne odporne svojte na jačim vjetrometinama Dinarskog krasa su Androsace dasyphylla i endemi Primula kitaibeliana i Pr. portenschlagiana, dok je uz more na vjetar i sol najodporniji Samolus valerandi. U najnovije doba je zbog biokemijskih razlika ova porodica podijeljena u više manjih, pa su npr. naši rodovi Cyclamen i Samolus kod nekih već prebačeni u ine posebne porodice.

Primulae Dinarskog krasa

Poluodporne svojte roda Primula (Kvarner: "jaglac", engl. primrose, njem. Primel, grč. drakakía): Ovaj veliki rod obuhvaća oko 500 vrsta od Holarktisa do tropskih planina Afrike, Indonezije i Anda, a kod nas na Dinarskom krasu sadrži do dvadesetak svojta. Taj rod pretežno obuhvaća neodporne mezofite u vlažnijim zavjetrinama, podsloju šuma, zasjenjenim klancima, polušpiljama i sl. U istočnom Sredozemlju nema nijedne otporne vrste tog roda ni na blažim privjetrinama (većina tamo rastu u vlažnim zasjenjenim zavjetrinama), a kod nas na Dinarskom krasu rastu 3 odpornije svojte: P. kitaibeliana, P. portenschlagiana i P. X tommasinii.

Primula X tommasinii

Primula tommasinii Gren.& Godr. (P. bosniaca Beck, P. acaulis X columnae auct., Vinodol: "drimovac"): To je poluodporna prijelazna svojta i jamačno introgresijski križanac između Pr. acaulis - Pr. columnae. Nalazi se na južnoeuropskom gorju od Pireneja do Balkana, a kod nas raste u području crnograba na gorskim livadama Hypochoeridion maculatae.

Primula kitaibeliana

Pr. kitaibeliana Schott. je odporniji visinski endem jugozapadnih Dinarida od Like do Hercegovine. Raste na olujnim vršnim stijenama pod udarom bure, većinom u hazmofitnoj zajednici Primulo-Potentilletum clusianae.

Pr. portenschlagiana

Primula portenschlagiana Beck (Pr. "wulfeniana" auct. croat. non Schott., Pr. wulfeniana ampl. "subsp. indet." Horv.): Ovo je kod nas izrazito najodpornija i najljepša samonikla svojta iz ovog roda na Dinarskom krasu. To je lički visinski stenoendem dosad nađen samo na vrhovima ličke Plješivice. Tu raste jedino na olujnim burištima povrh karbonatnih stijena na golim vršnim kamenjarama hazmofitne zajednice Heliospermo-Androsacetum lacteae i rjeđe na susjednim rudinama Edraiantho-Caricetum firmae.

Od poznatoga alpskog tipa Pr. wulfeniana Schott. (s.s.) izdvaja se ta naša ovim osobitostima: sitniji patuljasti rast po 2-4 cm, listovi kraći i široko-okruglasti, na rubu slabo valovito-nazubljeni i pri vrhu tupo-zaobljeni, cvatna os je kratka po 1-4 cm i podjednako duga kao listovi, a žarko obojeni cvjetovi su skoro sjedeći i tamniji krvavo-grimizne boje.

Androsace dasyphylla

Androsace (mužica, engl. rock-jasmine, njem. Mannsschild, franc. andraspe, rus. prolomnik): To je sjeverni arktoalpski rod sa stotinjak vrsta po polarnim tundrama i južnijim planinama Eurazije. Kod nas na Dinarskom krasu rastu bar 4 razne svojte, od kojih na južnim primorskim Dinaridima najviše An. dasyphylla.

  • Androsace dasyphylla Bunge (A. villosa ampl. subsp. arachnoidea (Schn.N.Ky.) Nym., A. villosa var. balcanica Lak.& al., A. "penicillata" auct.illyr. p.p.): Ovo je kseromorfna jugoistočna geografsko-ekološka svojta iz širje europske skupine A. villosa ampl. Proširena je po prednjoj Aziji i Balkanu, od Kavkaza do južnih Dinarida u Hercegovini i dalmatinskoj Zagori do Velebita. Većinom raste na olujnim vjetrometinama po visinskim golim kamenjarama reda Minuartio-Drabetalia.

Od alpskoga europskog tipa An. villosa L. (subsp. villosa s.s.), koji je tek poluodporan na umjerenim privjetrinama nutarnjih sjevernih Dinarida, izdvaja se A. dasyphylla: rozete gusto zbijene kuglaste, listovi širi lopatasto-jajoliki, režnjevi čaške širi okruglasti, a dlake (pod lupom) na gornjoj strani listova su izrazito člankovite i naježeno strše (nisu prilegle). Obzirom na navedeno, nemoguće je i neprihvatljivo formalno ujedinjenje ove svojte kao sinonima s heterogenim europskim tipom A. villosa L., kako to hoće Fl. Eur. I (1966), jer ova jugoistočna svojta zahtijeva najmanje bar razinu podvrste.

  • Androsace na prednjoazijskim vjetrometinama: Osim spomenute zajedničke A. dasyphylla, najviše na olujnim vršnim kamenjarama duž kraškog grebena Taurusa rastu slično još i druge odporne vrste istog roda po visinskim kamenjarama iz reda Minuartio-Drabetalia: npr. A. maxima L. ampl., A. congesta Boiss., A. intermedia Led., A. armeniaca Duby i dr.

Cyclamen uz istočni Jadran

Cyclamen (križalina, kajkav. "ciklama", Dalmacija: "klobučac", engl. snowbread, njem. Erdbrot, rus. drjakva, grč. kyklamia): Taj manji rod ima dvadesetak vrsta u južnoj Europi, jugozapadnoj Aziji i na planinama istočne Afrike, a kod nas na Dinarskom krasu sadrži bar 5 svojta, od tih 3 uz Jadran:

  • Cyc. repandum Sb.& Sm. (C. vernum Rchb.) je mezotermni polukserofit, proširen najviše u submediteranu duž primorja i dinarskih kanjona, pretežno u kserotermnim kraškim šumama Orno-Ostryetalia.
  • C. neapolitanum Ten. (C. hederifilium Dit.) je južnija kserotermna vrsta u Sredozemlju, a kod nas raste na većini otoka i dalmatinskoj obali. Uglavnom se nalazi u tvrdolisnom eumediteranu po makijama Quercetalia ilicis.
  • Cyclamen makarskense Radić: To je novije opisani dalmatinski endem s klasičnim nalazištem u Makarskom primorju, a raste i na Pelješcu. Od C. neapolitanum se razlikuje nizom detalja: velikim plosnatim gomoljem poput pogače 12-18cm, listovi na vrhu tupi zaobljeno- bubrežasti, duž ruba plitko valovito-narovašeni (ne ušiljeni ni pilasti), cvjet je svjetliji bjelkast do blijedoružičast, latice su skupljene i obješene (kao visibaba) - nisu natrag previjene, a cvate ujesen (X.- XI.).

Samolus valerandi

Samolus je kozmopolitski rod s desetak vrsta na većini kontinenata, a kod nas raste jedino Samolus valerandi L. (opojan, engl. brookweed, njem. Bunge, rus. severnica, grč. psaraki): Ova kozmopolitska obalna vrsta jedina iz te šire porodice raste uz morske obale Europe i Sredozemlja kao fakultativni halofit. Kod nas je manjeviše proširen duž istočnojadranskih obala i većine otoka, najviše sa sitinama sveze Juncion maritimi.

Gentianaceae na primorskom krasu

Gentianaceae (sirištare): Ova kozmopolitska porodica sadrži oko 90 rodova i do 1500 vrsta sjevernih zeljanica i tropskih odrvenjelih grmova, a kod nas sadrži 4 roda: većinom su planinske Gentiana i Gentianella, pa nizinske Centaurium i rjeđa Blackstonia. Pretežno mezofilne Gentianaceae su većinom neodporne na sušu i jake vjetrove, pa uglavnom rastu u vlažnijim zavjetrinama, osim kserohalinskog roda Centaurium čestog u stepama i uz more.

Među njima je razmjerno najmanje odporan na sušu i vjetar planinarski simbol, psihrofilni visinski rod Gentiana (s.s.) koji većinom raste u sniježnim zavjetrinama. Nešto je odpornija srodna mezofilna Gentianella, koja je na našim vjetrometinama zastupljena s jednom odpornijom svojtom G. crispata.

Razmjerno je najodporniji na primorskim zasoljenim vjetrometinama termofilni rod Centaurium Hill. (non Cass., Erythraea Neck.; Kvarner: "kitica", engl. centaury, njem. Erdgalle, fran. erythrée, rus. serdušnik, grč. thermóchorta). Taj rod na Sredozemlju ima više svojta na slanim obalama (ovaj rod nema veze sa Centaurium Cass. => Centaurea ampl.): Ovaj holarktički rod u klasičnom obsegu ima pedesetak vrsta, a na Dinarskom krasu obuhvaća desetak manjeviše odpornih svojta.

C. limonifolium (ssp.rhodense)

Centaurium limonifolium' Greut. (Erythraea rhodensis Boiss.& Reut., C. erythraea subsp. rhodense Meld.; Kvarner: "vela kitica", grč. thermochorto): To je istočnomediteranski primorski poluhalofit, proširen od jugozapadne Turske preko egejskih otoka i južnog Balkana do Dalmacije i Kvarnera. Najsjevernije poznato nalazište je na jugoistoku Krka kod Baške, gdje raste uz more na burnim i zasoljenim pješčanim sipinama.

Ova kserofilna svojta prama jugoistoku u Sredozemlju zamjenjuje neodporni europski tip C. erythraea Rafn. (subsp. erythraea s.s., Erythraea centaurium (L.) Pers.), od kojega se izdvaja: stabljika i brakteje mat-hrapavi, uski vjenčić izduženo-cjevast i dvostruko duži od čaške, cvjetne latice sitnije i svjetlije blijedoružičaste.

Cen. caspicum (C. albellum)

Centaurium caspicum (Fisch.& Gris.) Tzvel. (Cen. albellum M.Gan., C. meyeri auct.adr. p.p., Erythraea caspica Fisch.& Gris.; na Krku: "mića kitica"): Ovo je pontokaspijski ksero-halofit i kod nas izrazito najodpornija primorska svojta iz porodice Gentianaceae. Inače raste u obalnim polupustinjama i slanim stepama uz Kaspijsko, Azovsko i Crno more, pa na olujnim obalnim slanušama oko Balkana, a najzapadnije na Kvarnerskom otočju: istočni Krk (Šilo-Baška), Prvić, Goli i sjeverni Rab kod Lopara.

Kod nas taj raste isključivo na najžešćim olujnim burištima s jakom posolicom, po presoljenim obalnim slatinama pokrivenim slanom korom, a najviše u halofitnoj zajednici Erythraeo-Juncetum litoralis. Od poluodpornog europskog srodnika C. pulchellum (Sw.) Druce, izdvaja se taj C. caspicum: nižim patuljastim rastom, jednostruko i slabije samo pri vrhu razgranjenom stabljičicom, pa svjetlijim krembijelim cvjetićima.

Gentiana: G. dinarica

Rod Gentiana (sirištara, kajkav. "encijan", njem. Enzian, rus. gorečavka, grč. pipperia): Ovaj kozmopolitski rod s oko 400 vrsta je proširen u Euraziji, obje Amerike i na višim planinama Afrike i Australije. Kod nas na Dinarskom krasu ima dvadesetak svojta, koje većinom rastu u višim pojasima primorskih Dinarida iznad crnograba.

  • Gentiana dinarica Beck, je dinarski endem i razmjerno poluodporna svojta toga užeg roda, koja raste do umjerenih privjetrina na visinskim rudinama Dinarida iz reda Seslerietalia tenuifoliae, od Velebita do Prokletija.

Gentianella crispata

Gentianella crispata (Vis.) Holub. (Gentiana crispata Vis.): To je balkansko-apeninski disjunktni relikt s više regionalnih podvrsta, od kojih je tipska subsp. crispata (s.s.) visinski poluendem Dinarida. Ova je kod nas razmjerno najodpornija svojta na sušu i vjetrove iz roda Gentianella (i Gentiana ampl.), koja raste na Dinarskom krasu do jačih burišta uglavnom na visinskim travnjacima Seslerion robustae i Festucion illyricae. Njezina su najsjevernija nalazišta vinodolska Viševica, Velebit, Ličko sredogorje i Plješivica, Dinara, Svilaja, hercegovačke planine, itd.

Aristolochiaceae uz Jadran

Odporne Aristolochiaceae na kraškim vjetrometinama (srednja Dalmacija: "jabučnjak", na Krku: "jabućÿna", grč. pikrounía, turs. Lokusaotu): Ova primitivna subkozmopolitska porodica obuhvaća 8 rodova s preko 500 vrsta, a glavni i najveći rod Aristolochia (vučja stopa, Kvarner: "jabućÿna", engl. birthwort, njem. Osterluzei, fran. sarrasine, rus. kirkazon, grč. ampeloklada, turs. Lokusa), sadrži na većini kontinenata oko 300 vrsta zeljanica i u tropima drvenastih povijuša.

Većina naših svojta iz pripadnih rodova Aristolochia i Asarum su neodporni mezofiti uglavnom u vlažnijim zavjetrinama i podsloju šuma, npr. Aristolochia rotunda L., Ar. clematitis L., A. pallida Willd. i Asarum europaeum L. (subsp. europaeum s.s.), a razmjerno su odporniji do umjerenih privjetrina slijedeći mezotermni polukserofiti:

Aristolochia lutea

Aristolochia lutea Desf. (A. "pallida" auct.balk. p.p. non Willd., A. "croatica" Nardi & Fl.Eur. non Hić.; na Krku: "varska jabućÿna", grč. pikrorrhíza, turs. Küçük lokusa): To je poluodporni, balkansko-apeninski disjunktni relikt, a kod nas je na sjevernoj granici: Kvarnerski otoci, Hrvatsko primorje, Lika, Kordunski kras, dalmatinska Zagora, Hercegovina, itd.

Dok srodna i neodporna Ar. pallida hod nas na istočnoj granici raste u zavjetrinskim šumama Ostryo-Carpinion, odpornija A. lutea se više nalazi u izloženim i vjetrovitim šumama Ostryo-Quercion cerridis i po grmljacima Cotino-Cotoneastrion od 400 - 1.100m.

Ar. longa ssp. croatica

Aristolochia longa L. ampl. subsp. croatica (Hić.) Hić. 1933: 196 (Ar. croatica Hić., A. "lutea" Nardi p.p. non Desf., na Krku: "mića-jabućÿna"): Ovo je naš primorski endem izloženih obala oko Velebitskog kanala: Bakar, otoci Krk, Rab, Pag i dr. Većinom se nalazi na kamenim točilima zajednice Drypidetum jacquinianae s.s. Nardi (1987) iz herbarskih fragmenata formalno izjednačuje nejednake A. lutea i A. croatica kao neke navodne sinonime, što je u terenskoj stvarnosti posve besmisleno, jer se jasno razlikuju prostorno i morfotaksonomski. Ustvari je prava A. croatica zapravo puno sličnija tipu A. longa: A. croatica je priobalni kserohalofit u tvrdolisnom eumediteranu, a A. lutea ini brdsko-gorski polukserofit.

Od tipa A. lutea se A. croatica jasno odvaja nizom osobitosti: viši rast, stabljika redovno razgranjena, listovi čvršći kožasti i duži od kratkih internodija, plojka jasno dvobojna i ozgora tamna maslinasto-plavkasta, a ozdola svjetlija sivodlakava s debljim izbočenim žilama, donji listovi nisu zakržljali (kao A. lutea) nego su baš ovi najveći do 4 cm i gornji sitniji od 1 cm, a cvjetovi puno veći po 2-3 x od brakteja, pjegavi i mračniji vinsko-ljubičasti, iznutra još s garavocrnim pjegama - što sve izostaje kod A. lutea, pa te dvije svojte očito nemaju bliže veze (osim formalno na papiru).

Aristolochia insularis

Aristolochia insularis Nardi & Arrig. (A. rotunda ampl. subsp. insularis Hamis., A. "rotunda" auct.dalm. non L.; na Krku: "vela jabućÿna", grč. ampelokláda, turs. Ada lokusa): Neodporni mezofitni tip A. rotunda (subsp. rotunda s.s.) iz kopnenog zaleđa i submediterana, južnije u tvrdolisnom eumediteranu zamjenjuje na sušu odpornija A. insularis, osobito na tirenskim, egejskim i jadranskim otocima.

Ova većinom raste na izloženom i slabo zasoljenom primorskom aluviju, npr. kod nas na ušću Neretve i mljetskim Blatinama, a najsjevernije u dolini Dragabaška na Krku. Kod nas se nalazi na vlažnim primorskim livadama Molinio-Hordeion i u grmljacima Periploco-Viticetum agnicasti. Od sjevernoga euro-kopnenog tipa A. rotunda se izdvaja A. insularis: vretenastim debljim korijenom kao mrkva, dvostruko manjim listovima i sitnijim sjemenkama po 2-4 mm.

Asarum ibericum

Asarum (kopitnjak, engl. ginger, njem. Haselwurz, fran. cabaret, rus. kopytnik, grč. asaron) - takodjer iz porodice Aristolochiaceae, holarktički je rod sa šezdesetak vrsta u Euraziji i Sj. Amrici, a najbogatiji je u Kini. U Hrvatskoj rastu 2 svojte: europsko-kontinentalni tip As. europaeum L. (subsp. europaeum s.s.) kod nas raste nja sjeveru u panonskom zaleđu po mezofilnim šumama Querco-Carpinetum betuli, a južnije u primorju i dinarskim kanjonima ga zamjenjuje sredozemni As. ibericum.

  • Asarum ibericum Stev.: Woron. (A. caucasicum Duch., A. "europaeum" auct.croat. p.p.): Ovo je poluodporna svojta koja prama jugoistoku na Balkanu i u prednjoj Aziji zamjenjuje neodporni zapadni tip A. europaeum s.s. Kod nas je A. ibericum na sjeverozapadnoj granici pa tu rastu obje, ali se razlikuju ekološki.

Neotporni mezofit A. europaeum dolazi u zavjetrinskim mezofilnim šumama, a odporniji A. ibericum tu raste u kserofilnim kraškim šumama Ostryo-Quercion cerridis i Abieti-Quercion, npr. Lika, Kordunski kras i dinarski kanjoni do primorskog submediterana. Ovaj se razlikuje od sjevernog europskog tipa: dužom stabljikom, mračnim tamnosmđjim i iznutra skoro crnim cvjetovima i na vrhu ušiljenim, ozdola dlakavim listovima.

Dipsacaceae uz istočni Jadran

Dipsacaceae na kamenom krasu duž istočnog Jadrana: Ova porodica u Euraziji i Africi sadrži dvadesetak rodova s oko 350 vrsta, a na Dinarskom krasu ima 9 rodova i kod nas pretežno obuhvaća neodporne mezofilne svojte u zavjetrinama. Osim južnoga najodpornijeg grmića Cephalaria mediterranea (Viv.) Szabo, na sušnomu primorskom krasu su kod nas razmjerno poluodporne samo još neke endemske zeljanice, a u primorju je najčešći i najbogatiji rod Knautia s više endema.

  • Knautia (prženica, njem. Knopfblume, fran. mirliton, rus. korostavnik): Taj rod sadrži pedesetak vrsta u Europi, Sredozemlju, juzgozapadnoj Aziji i sjeverozapadnoj Africi, a najbogatiji centar raznolikosti ima oko nas na Balkanu. Ovdje na Dinarskom krasu raste dvadesetak svojta, od kojih su polovica endemi. Na primorskim Dinaridima rastu npr. endemi Kn. velebitica Szabo uz gornji Jadran na zapadnim Dinaridima i na južnim Dinaridima Kn. visianii Szabo, a uz Jadran na primorju i otocima Kn. adriatica Ehren. i Kn. dalmatica Beck, pa tu najčešća Kn. illyrica Beck.

Knautia illyrica

Knautia illyrica Beck (Kn. dissecta Zangh.), je najčešća vrsta tog roda na submediteranskom krasu uzduž istočnog Jadrana od Istre sve do Albanije, gdje pretežno raste na flišu u travnjacima Scorzonerion villosae duž primorja, otočnih brda i dinarskih kanjona.

Knautia dalmatica

Knautia dalmatica Beck je odporni brdski endem u dakmatinskoj Zagori, najviše na Dinari, Mosoru, Svilaji i kijevskom Kozjaku kod Vrlike. Tu raste na olujnim travnjacima Festucion illyricae, a najviše dominira u posebnoj zajednici Centaureo-Knautietum dalmaticae.

Scabiosa leucophylla ssp.dalmatica

Scabiosa (udovičica, engl. pincushion, njem. Knopfblume, rus. makyr, grč. kufolahana): Taj rod sadrži preko 80 vrsta u Euraziji i na višem afričkom gorju, a kod nas na Dinarskom krasu ima desetak visinskih svojta, od kojih je na južnim primorskim Dinaridima značajna Sc. leucophylla ampl.:

  • Scabiosa leucophylla Borb. ampl., je balkanski poluendem Dinarida na visinskim rudinama Seslerietalia tenuifoliae, a najodporniji je na sušu i vjtar kseromorfni dalmatinski endem subsp. dalmatica (Freyn) Hayek (Sc. dalmatica Freyn) koji raste na olujnim kraškim grebenima Biokova i Svilaje, po visinskim rudinama Lilio-Scabiosetum dalmaticae.

Cephalaria mediterranea

Rod Cephalaria (glavatica, njem. Schuppenkopf, grč. stauroxylo, turs. Pelemir), obuhvaća preko 60 vrsta u Euraziji i Africi, a kod nas 3 glavne svojte: kopnene zeljaste C. transsilvanica Schr. i C. leucantha Schr. s.s. koje iz zaleđa dosežu do submediterana, pa južni sredozemni polugrm C. mediterranea. Na jadranskom primorju i otočnim brdima je najčešća C. leucantha, koja tu raste po raznim submediteranskim travnjacima Scorzonero-Chrysopogonetalia.

  • Primorska ili južna glavatica, Cephalaria mediterranea (Viv.) Szabo. (C. squamiflora Greut., C. leucantha ampl. var. scopolii Vis.; na Krku: "gorÿnka", grč. koupholáchana, turs. Ada pelemir): Ovo je tvrdolisni vazdazeleni polugrm i jedna od malobrojnih odrvenjelih svojta iz porodice Dipsacaceae. Ova raste kao disjunktni relikt na sredozemnim otocima s malobrojnim nalazištima na Balearima, Sardiniji, Korziki, Kreti i najsjevernije kod nas na istočnom Jadranu: Boka Kotorska, Konavoske stijene, dubrovački Elafiti, Makarsko primorje i najsjevernije na Prviću i Golom otoku.

Kod nas je Cep. mediterranea uglavnom ograničena u tvrdolisnom eumediteranu na olujne klisuraste obale pod udarom posolice, većinom u jadranskoj svezi Centaureo-Campanulion. Ova južna svojta se od europskog tipa C. leucantha (L.) Schr. (s.s.), uz ine diagnostičke detalje izdvaja: snažnijim rastom zimzelenog polugrma s brojnijim pri dnu odrvenjelim stabljikama, listovi su višegodišnji čvrsto-kožasti, a donji u prizemnoj rozeti su skoro cjeloviti i lancetasti, samo na rubu sitno pilasto nazubljeni, listići ovoja glavice su ljuskavo-opnasti, itd.

Solanaceae istočnog Jadrana

Kozmopolitska porodica Solanaceae sadrži stotinjak rodova i u eurosibirskoj flori većinom obuhvaća ruderalne zeljanice. U tropima i subtropima ta porodica još sadrži preko stotinu odrvenjelih šumskih grmova, osobito rodovi Lycium, Cestrum, Fabiana, Solandra, Janulloa, Streptosolen i dr., pa tamo ima čak i nekoliko viših stablasto-drvolikih iz rodova Jachroma i Brunfelsia.

Kod nas na Dinarskom krasu raste iz te porodice desetak rodova od kojih je najveći kozmopolitski rod Solanum (pomoćnica, engl. horsenettle, njem. Nachtschatten, fran. morelle, rus. paslen, grč. styphnos): Ovaj rod ima oko 1.500 vrsta, a uz Jadran je zastupljen s desetak vrsta širega ekološkog spektra, pretežno ruderalnih u antropogenoj vegetaciji Chenopodietalia. Uz njih su za primorski kras u Sredozemlju specifična 2 halofitna taksona i par podivljalih egzota:

  • Podivljali egzotični Solanum: Osim samoniklih domaćih svojta, uz Jadran je u novije doba od 20. stoljeća još podivljalo i par unesenih korovnih neofita, npr. na Kvarnerskim otocima S. carolinense L. i S. elaeagnifolium Cav. (S. obtusifolium Dunal, S. "eleagnifolium" auct.croat.).

S. decipiens (ssp. schultesii)

Solanum decipiens Opiz (S. nigrum ampl. subsp. schultesii (Opiz) Wess., S. "nigrum" auct. dalm.; grč. maurochorto): To je česti nitrohalofit u Sredozemlju uz degradirane kamenite obale i šljunkovite plaže u obalnoj vegetaciji reda Cakiletalia, Saginetalia i sl. U eumediteranu jadranskih otoka i dalmatinske obale, ovaj uglavnom zamjenjuje sjeverno-kontinentalni tip S. nigrum L. (subsp. nigrum s.s.), koji iz sjevernog zaleđa silazi u submediteranu do gornjeg Jadrana s antropogenim korovima Chenopodietalia, osobito na flišu Istre, Vinodola i dalmatinske Zagore.

Sol. marinum (ssp. maritimum)

Solanum marinum (Bal.) Pojar. (S. dulcamara subsp. maritimum Nolte, S. "dulcamara" auct. adriat.; grč. kokkorelia): Ovo je primorska nitrohalinska povijuša uz obale jugozapadne Europe od Engleske do Jadrana, a najčešća je u vegetaciji reda Cakiletalia. U eumediteranu jadranskih otoka i dalmatinske obale, ovaj uglavnom zamjenjuje sjeverno-kontinentalni tip S. dulcamara L. (subsp. dulcamara s.s.), koji iz zaleđa silazi u submediteranu do gornjeg Jadrana s antropogenim korovima Chenopodietalia, osobito na flišu Istre i dalmatinske Zagore.

Lycopersicum esculentum

Rajčica, Lycopersicum esculentum Mill. (Solanum lycopersicum L.; kajkav. "paradàjs", Kvarner: "pomidôr", Dalmacija: "pomedora", rus. pomidory, fran.& njem. Tomate, grč. domata, turs. Domates), je najodpornije od svega povrća na olujnim presoljenim burištima uz obale Velebitskog kanala. Osim obilnoga i redovitog prinosa u kvarnerskim nasadima, često s divovskim plodovima i preko 1kg, odpornost dokazuje i što je ovdje rajčica već podivljala uz olujne plaže i na zasoljenim kamenim otočićima (Lopar, Baška, Prvić i okolni manji otočići) gdje tvori ruderalno-halofitnu jestivu fitocenozu Lycopersico-Allietum sagittati.

Tu je najplodnija i najodpornija sorta tzv. "sladki jabučar" s velikim ciglastokarmin plodovima koji su rebrasto naborani, prosječne težine po 0,5-0,8 kg i brašnavo-sladke građe, pa se većinom jedu kao voće ili se suše. Često se uzgaja na Krku, Pagu i u Ravnim Kotarima, a na olujnim slatinama (Lopar, Baška, Vrbnik i dr.) za hranu se troše bez obrade i te poludivlje populacije, koje tu služe i kao selekcionirani izvor najodpornijih sadnica za vrtove. Podivljale rajčice se inače pojavljuju i na šljunkovitim obalama Save oko Zagreba npr. u Podsusedu, ali su tu kržljavije sitnih plodića i povremeno nestaju.

Hyoscyamus muticus

Rod Hyoscyamus (bunika, engl. henbane, fran. jusquiame, njem. Bilsenkraut, rus. belena, grč. dyskyamos): taj rod sadrži dvadesetak većinom ruderalnih vrsta, a kod nas je najčešća ruderalna H. nigerb L. Rjeđa je samo uz more na Jadranu još i mesnata bunika, Hyoscyamus muticus L. (na Krku: "lipiljudi", grč. skyamos, turs. Banotu): To je kserotermni sukulentni polugrmić, proširen u slanim stepama i polupustinjama Turske, Irana, Mezopotamije, Levanta, Egipta i Libije.

Jedina naša nalazišta su u burnomu Senjskom arhipelagu, gdje taj raste samo na olujnim burištima s jakom posolicom, po slanim točilima u zajednici Hyoscyamo-Rumicetum suffruticosae, osobito na otoku Prviću uz gnjezdišta supova (Gyps fulvus). Ostale zeljaste vrste tog roda kod nas rastu većinom u ruderalnoj vegetaciji Chenopodietalia. Od njih se H. muticus izdvaja: odrvenjelim vodoravnim podankom, brojnijim pri dnu odrvenjelim polugrmastim stabljikama u busenu, pa sočnim mesnato-zadebljalim listovima kojih su žile nejasno vidljive i utonule u debelu plojku i dr.

Tip Lycium europaeum s.s.

Lycium (vučac, fam.- Solanaceae) na primorskom krasu: Kod nas je od pripadnih grmova zastupljen rod Lycium (vučac, engl. boxthorn, njem. Boxdorn, fran. lyciet, rus. dereza, grč. aramnia): To je pretežno južni, cirkumtropski rod s oko 90 kserofitnih i halofilnih grmova na većini kontinenata, pa u južnoj Euraziji i Sredozemlju. Na istočnom Jadranu taj rod sadrži 2 samonikle kseromorfne svojte na primorskim zasoljenim vjetrometinama (inače je tu podivljao i u uzgoju).

  • Europski vučac, L. europaeum L. (uz Neretvu: "bilotrna", na Krku: "belatàrna", grč. aramnía): Ovaj raste samoniklo na slanim tlima po Sredozemlju, osobito u obalnim šikarama Nerio-Tamaricetalia, a najsjevernije je divlji uz Jadran i Crno more, dok je drugdje u Europi samo podivljao. Kod nas se nalazi uz primorske rijeke do Kvarnera npr. uz more i potoke na otoku Krku, ali samo na olujnim i zasoljenim vjetrometinama, u halofilnim šikarama Lycio-Populetum niveae.

Lycium intricatum

Južni vučac, Lycium intricatum Boiss. (L. "europaeum" auct.dalm. p.p. non L., grč. petramýgdala): To je južniji subtropski grm proširen u vrućim kseromediteranskim stepama i polupustinjama sjeverne Afrike, Arabije, južne Španjolske i najtoplijih sredozemnih otoka, u ljetopadnim grmljacima Thymelaeion hirsutae.

Najsjeverniju prirodnu granicu ovaj doseže kod nas, na srednjojadranskim pučinskim otočićima i to najobilnije na Palagruži, gdje raste isključivo na južnim vjetrometinama s jakom posolicom pod udarom pučinskog juga, gdje dominira u subtropskoj ljetopadnoj zajednici Lycio-Artemisietum arborescentis.

Cucurbitaceae na Jadranu

Cucurbitaeae su južna termofilna i pretežno cirkumtropska porodica s preko 120 rodova i blizu tisuću vrsta, uglavnom zeljastih povijuša i drvenastih liana. Kod nas sadrže desetak rodova većinom uzgojenih za prehranu, a samonikli su kao divlji najviše na Jadranu: Bryonia, Ecballium, Sicyos i Echinocystis.

Ecballium elaterium

Ecballium elaterium (L.) Rich. (Momordica elateria L.; štrcalica, Kvarner: "divji kumar", na Krku: "mićetÿki", njem. Eselsgurke, fran. giclet): To je turansko-sredozemni nitro-kserofit proširen u južnoj Europi i sjevernoj Africi do srednje Azije. Kod nas je čest na Jadranu duž primorja i na većini otoka u ruderalnoj vegetaciji Chenopodietalia uz obalne putove i primorska naselja.

Tip Bryonia alba s.s.

Rod Bryonia (bljuštac, kajk. "bluščec", čakav. "bjušćac", njem. Zaunrübe, fran. culeuvrée, rus. perestunenj): Ovaj rod zeljastih povijuša iz porodice Cucurbitaceae, sadrži desetak vrsta u prednjoj Aziji, Europi, Sredozemlju i na atlantskim otocima, a kod nas ima 3 svojte.

Kopnena ruderalna povijuša Br. alba L. najviše raste u antropogenim šikarama Robinietalia u zaleđu do Istre uglavnom u području crnograba. Mezofilna Br. dioica Jacq. kod nas raste većinom u vlažnim šumama Populetalia u Panoniji i uz gornje tokove jadranskih rijeka. Treća je južna primorska svojta Br. cretica:

Bryonia cretica

Bryonia cretica L. (subsp. cretica s.s., primorski bljuštac, na Krku: "dibletÿki"): Ovo je južna mediteranska povijuša, koja raste u primorskim vlažnim šumama Fraxinion angustifoliae i Platanion orientalis istočnog Sredozemlja. Kod nas je na sjeverozapadnoj granici po otocima i dalmatinskoj obali uz ušća jadranskih rijeka, najviše u delti Neretve i rjeđe uz otočne močvare (Krk, Mljet, Dugi otok i dr.).

Malvaceae istočnog Jadrana

Novije biokemijske poredbe pokazuju da su klasične Malvaceae najuže srodne s porodicama Tiliaceae, Sterculiaceae i sličnima, koje sad neki američki filogeničari sve spajaju u proširene Malvaceae ampl. s tipskom podobitelji Malvoideae, ali dosad većina botaničara i dendrologa u svijetu to još ne prihvaćaju, dok se isto ne potvrdi inim nezavisnim dokazima.

Uža klasična porodica Malvaceae u Europi sadrži većinom zeljaste oblike, ali u toplijim krajevima ima i nekoliko odrvenjelih grmolikih rodova, npr. Abutilon, Hoheria, Hibiscus, Malvaviscus i Lavatera - koja od grmastih jedina doseže do Jadrana i južnog Balkana. Kod nas na Dinarskom krasu uže Malvaceae imaju 7 rodova. Tipski rod Malva (sljez, Zagorje kajk. "sliez", na Krku čak. "šlez", engl. mallow, fran. mauve, grč. molokos), sadrži tridesetak vrsta u Euraziji i Africi, a na Dinarskom krasu ima desetak svojta, pretežno ruderalnih uz Jadran.

Althaea uz istočni Jadran

Althaea (bijeli sljez, Dalmacija: "slizovina", na Krku: "velašlez", na Rabu: "altya", njem. Eibisch, fran. guimauve, rus. altey, grč. neromoloha): Taj uži rod sadrži desetak vrsta oko Sredozemlja (odnedavna je pedesetak azijskih izdvojeno u posebni rod Alcea). Na Dinarskom krasu rastu 3 pripadne vrste, od kojih je mezofilna Al. officinalis L. uglavnom u kopnenom zaledju do Istre. Taj termofilni rod je razmjerno najčešći zastupnik fam. Malvaceae na jadranskom primorju i otocima, gdje su glavne pripadne vrste Al. hirsuta L. i Al. cannabina L.

Lavatera arborea s.s.

Rod Lavatera (stola, engl. tree-mallow, njem. Strauchpappel, rus. prosvirnik, grč. molocha), obuhvaća tridesetak vrsta grmova i zeljanica u južnoj Euraziji, od Sredozemlja do Australije. Osim više ruderalnih zeljanica, kod nas je zastupljena na primorju također sa 2 odrvenjele vrste. Poznatija je uz obalna naselja poluodporna ruderalna Lavatera arborea L. (s.s.) većinom nerazgranjene stabljike i poluzimzelenih listova, koja uglavnom raste na primorskim smetištima (Lavateretum "ruderale" illeg.).

Lavatera bryoniifolia

Grmasta sljezolika, Lavatera bryoniifolia Lam. (L. unguiculata Desf., L. "olbia" auct.adr. non L.; na Visu: "slizovina", grč. dendromólocha): Na prirodnim, olujnim obalama pučinskih otoka u Sredozemlju raste drugi odporniji ljetopadni grm Lav. bryoniifolia, npr. na Balearima, tirenskim i egejskim otocima i najsjevernije kod nas na srednjojadranskim pučinskim otočićima: Svetac, Kamik, Palagruža, Lukavci (kod Hvara), Vrhovci kod Lastova, Elafiti i Konavoske stijene.

Nalazi se samo na najjačim vjetrometinama s obilnom zračnom posolicom: tu većinom raste na kamenitim otočićima s galebovim guanom pod udarom pučinskog juga, u ljetopadnim šikarama Lavatero-Capparetum orientalis. Od tipa L. arborea izdvaja se ova druga: viši rast do 3 m, bez uspravnog stabla tj. rašljasto i obilno razgranjena od dna tipa orguljastog kandelabra, grane odrvenjele i debele po 5-12 cm, gore mesnato-naduvene i vretenasto-člankovite, listovi ljetopadni pupaju ujesen, gusto baršunasti i svjetliji srebrnosivi, cvjetovi u velikim tjemenim grozdovima, mnogobrojni i sitni svjetloružičasti, nakon rane cvatnje listovi opadnu i proljetni plodovi dozrijevaju na golim granama.

Polygonaceae na Jadranu

Polygonaceae sadrže četrdesetak rodova i preko tisuću vrsta, a kod nas na Dinarskom krasu raste 6 rodova, od kojih su na primorju uz Jadran najvažniji Rumex i Polygonum. Iako su Polygonaceae u eurosibirskoj flori uglavnom poznate kao zeljasta porodica, one također južnije obuhvaćaju više odrvenjelih rodova, npr. u tropima stablasto-drvoliki Coccoloba, pa grmolikih kao tropski rod Homalocladium i najviše grmastih u slanim stepama i polupustinjama jugozapadne Azije: kserohalofitni grmovi Athaphaxis, Calligonum i sl.

Kod nas samo na primorskim burištima olujnog krasa rastu 2 niže odrvenjele svojte roda Rumex iz širje skupine R. "scutata" auct.ampl. Holarktički rod Rumex (kiselica, engl. dock, njem. Ampfer, fran. patience, rus. šćavelj, grč. lapatho), sadrži oko 200 vrsta zeljanica većinom u Euraziji i Sjevernoj Americi, a naših desetak zeljastih vrsta su pretežno ruderalni korovi. Tzv. kopneni R. "scutatus" auct.yugos. zapravo ne postoji na jadranskoj obali ni otocima, jer to su uglavnom krive zamjene neupućenih kopnenih jugo-florista, jer je to ustvari mediteranski R. indurata Boiss.& Reut.

Polygonum uz istočni Jadran

Taj rod kod nas pretežno obuhvaća ruderalne vrste u antropogenoj vegetaciji Chenopodietalia. Između inih je uz primorske obale i na otocima značajan halofit Pol. maritimum L. koji raste na nižim sredozemnim i jadranskim obalama, a kod nas većinom uz flišno-pješčane obale među nitro-halofitima Cakiletalia.

Polugrm Rumex indurata

Južna ili primorska kiselica, Rumex indurata Boiss.& Reut. (R. scutatus ampl. subsp. induratus Nym., tzv. R. "scutatus" auct.adr. non L., ? R. scutata X suffruticosa auct., Kvarner: "kiselỳćica", na Krku: "mića kišèlica"): To je polugrmić srednjeg i zapadnog Sredozemlja, gdje raste na primorskim suhim točilima i kamenjarama reda Rumicetalia induratae. Novija istraživanja pokazuju da ova stvarno kod nas duž jadranskog primorja i otoka u submediteranu i eumediteranu podpuno zamjenjuje sjeverni kontinentalno-visinski tip R. scutatus (subsp. scutatus s.s.), koji je iz zaleđa proširen samo u višem dinarskom gorju, ali izostaje niže i južnije od područja crnograba (uz Jadran krivo navedena po kopnenoj analogiji).

R.indurata u primorju većinom raste na sušnim i vrućim točilima i kamenjarama sveze Peltarion alliaceae i kod nas dostiže sjeveroistočnu granicu: npr. jugoistočna Istra, velebitska obala, Krk, Prvić, Sv.Grgur, Goli, Rab, Pag, Svilaja, Biokovo i južna Hercegovina. Od sjevernog tipa R. scutatus s.s. se izdvaja R. indurata: polugrmastim rastom, odrvenjelim i razgranjenim podankom, brojnijim razgranjenim i prepletenim stabljikama, pa dvostruko sitnijim kopljastim listovima s odvojenim izduženo-trokutastim režnjevima. Morfotaksonomski je to srednji prijelaz između sjeverne zeljanice R. scutatus i južnijeg grmića R. suffruticosa, pa je možda i njihov introgresijski križanac.

Grmić Rumex suffruticosa

Velika kiselčina, Rumex suffruticosa (Gay.: Willk.) DC. (na Krku: "kisèlćina", na Rabu: "vela kiselica"): Ovo je izrazito kserotermni, stepsko-polupustinjski grmić i disjunktni relikt jugozapadnog Sredozemlja, gdje raste u sjevernoj Africi, južnoj Španjolskoj i uz obalu Sardinije, pa izdvojeno najsjevernije kod nas na burnim obalama Velebitskog kanala: jugoistočni Krk oko Baške i Stare Baške, otoci Prvić, Sv.Grgur, Goli otok i velebitska obala Jurjevo-Klada. Kod nas je ograničen jedino na obalna burišta s jakom zračnom posolicom, gdje raste na olujnim klisurastim obalama u endemskoj zajednici Allio-Astragaletum lactaris.

Od svih naših i balkanskih kiselica se ova jasno izdvaja nizom osobitosti: grmoliki rast do 80 cm, stabljike brojne busenaste i odrvenjele uspravno-šibaste debele do 1cm, rašljasto-viličasto razgranjene, svi listovi skupljeni u tjemenim rozetama na vrhu grana poviše tla (pri cvatnji nema prizemnih koji postoje samo kod mladih sterilnih biljaka), njihova plojka sočna mesnato-odebljala, posve rastavljena na 3 trokrako-streličasta režnja odvojena dubokim polukružnim urezima (oblika kao sidro), na vrhu grana u lisnim rozetama je više razgranjenih cvatova s brojnim cvjetićima 3 x 3 mm, a tamniji smeđi plodovi su dvostruko veći negoli kod tipa R. scutatus.

Crna Viola burnog krasa

Rod Viola (ljubica, Kvarner: "fjôlica", engl. violet, fran. violette, njem, Veilchen, rus. fialka, grč. biolétta, perz. banafše): To je glavni i najveći rod u porodici Violaceae koja ima dvadesetak rodova i oko 800 vrsta pretežno južnih subtropskih grmova. Naš jedini i najsjeverniji europski rod Viola sadrži oko 400 vrsta na većini kontinenata.

Ovo je u prosjeku razmjerno neodporan mezofilni rod, pa kod nas većina pripadnih svojta rastu u vlažnijim zavjetrinama po mezofilnim livadama, na flišu i u podsloju šuma i sl., dok je na sušnim i jačim vjetrometinama našega primorskog krasa taj rod većinom rijedak, tek sa 2 sitnije odporne vrste crnomračnih cvjetova. Na kamenim olujnim burištima primorskih Dinarida nađene su slijedeće najodpornije crnocvjetne svojte: V. hirciana i V. adriatica.

Viola hirciana

Viola hirciana Becker (V. riviniana var. hirciana Hay., V. "riviniana" auct.adr. non Rchb.; na Krku: "varska fjôlica"): Ovo je odporni brdski endem na burnim vrhovima kvarnerskih otoka, većinom u izloženim šikarama Ceraso-Ostryetum corsicae, a od inih srodnika se ova najviše izdvaja sitnim i golim kožastim listovima i mračnim crnovinskim cvjetovima.

Viola adriatica

Viola adriatica Freyn (V. "scotophylla" X V. "beraudii" auct.adr. non al.): To je istočnojadranski kraški endem primorja i sjevernih otoka, gdje raste na vjetrovitim kamenim točilima sveze Peltarion alliaceae. Spram ostalih srodnika se uz ino najviše iztiče obilnim vriježama i mračnim crnoljubičastim cvjetovima, itd.

Rutaceae uz istočni Jadran

Južna porodica Rutaceae je većinom cirkumtropska sa 160 termofilnih rodova, pretežno subtropskih grmova i drveća, a kod nas na Dinarskom krasu rastu tek 3 sjevernija zeljasta roda: Ruta, Dictamnus, Haplophyllum i sadjeni egzotični Citrus (agrumi).

Ruta na primorskom krasu

Ruta (rutvica, engl.& fran. rue, njem. Raute, grč. peganos): To je palearktički rod sa šezdesetak vrsta u Euraziji i Sredozemlju do Kanarskih otoka, a na Dinarskom krasu ima 4 svojte, od tih 2 primorske uz istočni Jadran. U tvrdolisnom eumediteranu je rjedja R. chalepensis L. na južnim travnjacima Cymbopogoni-Brachypodietalia, a u submediteranu je češća duž primorja, otočnih brda i dinarskih kanjona R. graveolens L.ampl. većinom na kamenim travnjacima Scorzonero-Chrysopogonetalia.

Dictamnus albus ssp.obtusiflorus

Dictamnus (jasenak, eng. dittany, njem. Diptam, fran. fraxinelle, rus. jasenec, grč. barbaron): Ovo je južnoeuropsko-pontski rod sa 5 svojta većinom oko Kavkaza, od kojih kod nas na Dinarskom krasu rastu dvije: kopneni D. albus L.s.s. i primorska subsp. obtusiflorus.

  • Dictamnus albus L. ampl. subsp. obtusiflorus (Koch) Nyman (D. humilior Seg., D. gymnostylis Stev., D. caucasicus (Fisch.) Grosg.; Istra: "kozàc", grč. bárbaron): Kopneni mezotermnio-polukserofitni tip D. albus L. (subsp. albus s.s.), uglavnom raste u panonskom zaleđu i najbliže uz gornji Jadran doseže u Lici i sjevernoj Istri. Prama jugu u toplijem submediteranu i eumediteranu zamjenjuje ga odpornija sredozemna svojta subsp. obtusiflorus, koja uz Jadran raste na izloženim primorskim travnjacima Scorzonero-Chrysopogonetalia, npr. Istra, Kvarnerski otoci, Vinodol, velebitsko primorje, dalmatinska Zagora, Hercegovina i dalje u istočnom Sredozemlju. Od sjevernoga europskog tipa ovaj se izdvaja: niži rast po 20-50 cm, cvjetovi veći i malobrojni po 2-5, tamniji sivolila i jednobojni bez žilica, jakoga opojnog mirisa po limunu, sa širim jajolikim laticama.

Linaceae uz istočni Jadran

Linaceae sadrže 14 rodova s oko 250 vrsta pretežno zeljastih ili polugrmića, ali u tropima imaju odrvenjelih grmova i stabala. Najveći i kod nas glavni rod je Linum (lan, Kvarner: "koćevâr", engl. flax, njem Lein, fran. lin, rus. len), koji ima oko 200 vrsta, a na Dinarskom krasu rastu njih dvadesetak. Na istočnom Jadranu značajni su iz tog roda južni primorski kserofiti osobito L. tommasinii i L. narbonense.

Linum tommasinii

Linum tommasinii (Rchb.) Nyman (L. austriacum ampl. subsp. collinum Nym. p.p., L. "austriacum" auct.adriat. non L.; na Krku: "beli kočevâr"): Ovo je prošireni kraški kserofit oko Jadrana pretežno u submediteranu, a kod nas je čest po primorju i većim otocima na kamenim travnjacima Scorzonero-Chrysopogonetalia.

Linum narbonense

Linum narbonense L.: Ovo je zapadnomediteranska vrsta, koja kod nas raste uz istočnu granicu na Kvarnerskim otocima, gdje je rjeđa na obalnim stijenama sveze Centaureo-Campanulion.

Scrophulariaceae uz Jadran

Nakon što je iz starije širje, heterogene porodice Scrophulariaceae ampl., zbog biokemijskih razlika nedavno izdvojena najveća grupa Veronicaceae i prebačena u proširene Plantaginaceae ampl. (vidi: Hrvatsko-jadranske Plantaginaceae), nove smanjene Scrophulariaceae (s.s.) su time izgubile većinu bivših rodova.

Zato su i kod nas na primorju ove bitno smanjene, jer su im većina preostalih rodova sjeverni kopneni mezofiti koji uglavnom izostaju na jadranskoj obali i otocima, a jedini naši češći zastupnici ove sužene porodice uz Jadran su ostali Verbascum i Scrofularia.

Verbascum istočnog Jadrana

Verbascum (divizma, Kvarner: "šenàc", engl. mullein, njem. Wollkraut, fran. bonhomme, rus. korovjak, grč. phlomos): Ovaj palearktički rod ima oko 250 vrsta u Euraziji i sjevernoj Africi, a najbogatije su na Sredozemlju. Kod nas na Dinarskom krasu taj rod obuhvaća dvadesetak vrsta, pretežno ruderalnih u antropogenoj vegetaciji Chenopodietalia. Uz Jadran je u tvrdolisnom eumediteranu najčešći V. phoeniceum L., a u submediteranu V. sinuatum L. i dr., pa uz ine i naš kraški endem V. visianium Rchb. (V. niveum Ten.ampl. subsp. visianium Murb.).

Scrophularia na Jadranu

Scrophularia (strupnik, engl. figwort, njem. Braunwurz, grč. bromochorto): Taj holarktički rod obuhvaća oko 200 vrsta u Euraziji i Sj. Americi, a najviše raznih svojta rastu u Kini. Na Dinarskom krasu rod sadrži desetak vrsta, a od tih endemska Sc. bosniaca Beck raste na ofiolitima u Bosni i Banovini. Na našemu primorskom krasu su najčešće južnoeuropske Sc. canina L. i Sc. laciniata W.& K.

Geraniaceae na Jadranu

Geraniaceae su manja termofilna porodica s desetak rodova i oko 800 vrsta, a kod nas na Dinarskom krasu su njihovi jedini rodovi Geranium i Erodium. Erodium (čapljan) uz istočni Jadran obuhvaća nekoliko ruderalnih vrsta, pretežno u antropogenoj vegetaciji Chenopodietalia. Drugi naš i veći holoarktički rod Geranium (iglica, Kvarner: "stupỳnica", engl. cranesbill, njem. Storchschnabel, rus. žuraveljnik), sadrži preko 400 vrsta u Euraziji i Sj. Americi do tropskih planina, a glavni centar bogatsva i raznolikosti ima u Turskoj i na Balkanu. Kod nas na Dinarskom krasu raste tridesetak pripadnih svojta tog roda, od kojih su na primorskim Dinaridima najznačajniji G. macrorrhizum i G. dalmaticum.

Tip Geranium macrorrhizum

Tipski Geranium macrorrhizum L. (subsp. macrorrhizum s.s.): To je južnoeuropski gorski mezofit proširen duž primorskih Dinarida od Istre do Crne Gore u mezotermnim kraškim šumama Geranio-Fagion, a osobito je čest u višem pojasu po kamenim šumskim ponikvama, u klancima i među kamenim blokovima.

G. dalmaticum (microrrhizum)

Južni kserotermni Geranium dalmaticum (Beck) Reck. (G. macrorrhizum ampl. subsp. microrrhizum Freyn, G. macrorrhizum ampl. var. devetaki Radić), je kraški endem južnojadranskog primorja u Dalmaciji i Crnoj Gori, od Biokova i Pelješca do sjeverne Albanije. Većinom raste na submediteranskim točilima i kamenim siparima, kao glavna vrsta u posebnoj zajednici Geranietum dalmatici Lak., a rjeđe se nalazi i u submediteranskim borovim šumama Orno-Pinion nigrae.

Fumariaceae: Corydalis uz Jadran

Porodica Fumariaceae (ranije Papaveraceae ampl.- subfam. Fumarioideae), sadrži dvadesetak rodova s blizu 600 vrsta, a kod nas su na Dinarskom krasu zastupljeni rodovi Corydalis, Fumaria i Pseudofumaria. Najveći pripadni rod Corydalis (šupaljka, engl. fumewort, njem. Hohlwurz, fran. fumeterre, rus. hoholaška), sadrži oko 470 vrsta, od kojih su kod nas na primorskom krasu najvažnije dvije slijedeće: Cor. acaulis i C.ochrooleuca subsp. leiosperma.

C. ochroleuca ssp.leiosperma

Corydalis ochroleuca Koch, kao tip je također neodporna i na Dinaridima raste uglavnom u vlažnim zavjetrinama, po zasjenjenim stijenama u klancima i mokrim točilima sveze Moehringion muscosae i Corydalion ochroleucae. U Alpama i sjevernim kopnenim Dinaridima raste taj tip subsp. ochroleuca s.s., a na primorskim Dinaridima u Dalmaciji, Hercegovini i Crnoj Gori ga zamjenjuje južna endemska podvrsta C. ochroleuca ampl. subsp. leiosperma (Conr.) Hayek. Po primorskim vjetrometinama na otvorenom krasu uz obale Jadrana obje te još zamjenjuje odporniji endem Cor. acaulis Pers.

Corydalis acaulis

Corydalis acaulis Wulf.: Pers. je istočnojadranski endem sušnih i olujnih obalnih i otočnih stijena iz sveze Centaureo-Campanulion. Nalazi se od Konavoskih stijena i Makarskog primorja preko stjenovitih dalmatinskih otoka najsjevernije do velebitskog primorja Jurjevo-Klada i Paklenica, pa na susjednim burnim otocima Goli, Prvić i kod Baške na Krku. To je kod nas jedini odporni jadranski kserofit iz porodice Fumariaceae na olujnom kamenom krasu uz more.

Saxifraga primorskih Dinarida

Sjeverna porodica Saxifragaceae sadrži 36 borealnih rodova s blizu 500 vrsta, a kod nas na Dinarskom krasu ima 3 roda od kojih je najveća Saxifraga (kameničac, engl. stone-breaker, njem. Steinbrech, fran. casse-pierre, rus. kamenolomka): ovaj glavni holarktički rod ima preko 400 vrsta, a kod nas tridesetak pretežno visinskih svojta. Protivno uvriježenoj predočbi da je planinarski simbol Saxifraga vrlo odporan rod, s prirodoznanstvenog gledišta u terenskoj stvarnosti kod nas većina pripadnih vrsta i cijelih sekcija, izim hladnoće manjeviše slabo podnose sušu i jače vjetrove. Zato se njezini mezofilni gorski zastupnici uglavnom nalaze po vlažnijim zavjetrinama, zasjenjenim klancima ili u podsloju šumskih stijena, a visinski psihrofiti većinom na sniježnim stijenama u zaklonu visinskih ponikava, klanaca i sl.

Stoga taj psihrofilni sjeverni rod uglavnom izostaje na većini jadranskih otoka i dalmatinskoj obali, a najbliže uz gornji Jadran samo do pojasa crnograba, po klancima i vlažnim stijenama rastu npr. Sax. paniculata L.ampl. subsp. malyi Sch.N.Ky. i S. rotundifolia L.ampl. subsp. lasiophylla Sch.N.Ky. Na Kvarnerskim otocima je jedini zastupnik roda i te porodice Sax. tridactylites L., koja tu rjeđe raste na vlažnim stijenama i zasjenjenim zidinama Krka i sjevernog Cresa u svezi Kentrantho-Parietarion.

Saxifraga sect. Aizoonia

Saxifraga - sect. Aizoonia Tsch. na olujnom krasu (sect. Chondrosea Haw. p.p., S. paniculata ampl., grč. petróchorta): Duž krasa jugozapadnog Balkana iz tog roda, jedina odpornija kseromorfna skupina je sekcija Aizoonia (Chondrosea) s više poluodpornih i par odpornih svojta na sušnim olujnim stijenama kamenog krasa.

Na jačim vjetrometinama i burištima dinarskih vrhova i grebena, iz te sekcije su razmjerno najodpornije na sušu ove svojte: u srednjoeuropskoj svezi Sempervivo-Sedion je poluodporan dinarski gorski endem Saxifraga malyi Sch.N.Ky. (S. paniculata ampl. subsp. cartilaginea (Willd.) Webb), a u balkanskoj visinskoj svezi Saxifragion coriophyllae su razmjerno najodpornije S. coriophylla Gris., S. rocheliana Stern. (S. marginata ampl.) i manje ostale.

Ine manje grupe dvosupnica

Zeljaste dvosupnice iz ostalih porodica na primorskom krasu: Dosad su ovim istraživanjima razradom obuhvaćeni pretežno tipski kserofiti na kamenom krasu jadranskog primorja i otoka. Izim dosad razrađenih porodica s desetak i više odpornih svojta na primorskom krasu, preostale mezofilne porodice među dvosupnicama su većinom neodporne na sušu i vjetrove, pa su ove rjeđe uz Jadran i ograničene većinom na vlažnije zavjetrine. One na kamenom krasu jadranskih otoka i dalmatinske obale skoro izostaju, ili su tu rjeđe zastupljene tek pojedinačnim poluodpornim svojtama, koje u primorskoj vegetaciji uglavnom imaju sporednu ulogu jer ne rastu u dominantnim populacijama, nego tek sporadično kao rijetke pratilice.

Ine higro-mezofilne porodice su u primorskim vlažnim zavjetrinama izvan pravog krasa (na flišu, aluviju i sl.) uz istočni Jadran razmjerno rjeđe i većinom su tu još nedovoljno proučene. Zato se tu sada navode tek poneki važniji primjeri, koji su i na terenu sigurno provjereni, iako će se nesumnjivo daljim detaljnim terenskim istraživanjem vlažnih zavjetrina u zaleđu sjeveroistočnog Jadrana, broj takvih uz Jadran rjeđih poluodpornih zeljanica sigurno još povećati.

Valerianaceae uz Jadran

Valerianaceae su manja subkozmopolitna porodica s desetak rodova i oko 350 vrsta, a kod nas na Dinarskom krasu rastu 3 roda: Valeriana, Valerianella i Centranthus.

  • Valeriana (odoljen, engl. allheal, njem. Baldrian, rus. maun, grč. myristike): taj rod sadrži tridesetak vrsta u Euraziji i obje Amerike, a na Dinarskom krasu ima desetak visinskih svojta. Najbliže uz Jadran raste na primorskim Dinaridima u području crnograba Valeriana collina Wallr. (V. wallrothii Krey.), koja raste na brdskim stijenama i točilima primorskih Dinarida i vrhova Kvarnerskih otoka: npr. Cres, Krk, Prvić, itd.
  • Valerianella (matovilac, kajk. "motovîlec", engl. cornsalad, njem. Feldsalat, fran. blanchette, grč. lykotribola): Kod nas na Dinarskom krasu ovaj rod ima desetak vrsta, od kojih najbliže uz Jadran raste Valerianella eriocarpa Desv. po travnjacima u području crnograba na primorskim Dinaridima i vrhovima Kvarnerskih otoka: Cres, Krk i dr. U primorskim vrtovima se zbog suše tu rjeđe sadi kao zimska salata V. locusta (L.) Later. (V. olitoria Poll.).
  • Centranthus (Kentranthus, ostrugica, Srbija & Bosna: đenerali, engl. spur-valerian, njem. Spornblume, grč. analatos): ovo je manji rod s dvadesetak svojta u južnoj Europi i jugozapadnoj Aziji. Na jadranskom primorju i Kvarnerskim otocima je C. ruber (L.) DC. najčešće sađen za ukras i podivljao u ruderalnoj vegetaciji vrtova, zidina i ruševina. Na gorskom krasu južnih primorskih Dinarida u Hercegovini i Dalmaciji (Biokovo) još raste endem Centranthus velenovskyi Vandas.

Polygala rossiana (P.croatica)

Polygalaceae su manja kozmopolitna porodica sa 17 rodova i oko tisuću vrsta, a najveći pripadni kozmopolitski rod Polygala (križanka, Srbija & Bosna: krstušac, engl. milkwort, njem. Ramsel, fran. laitier, rus. konica), ima oko 500 zeljastih i grmastih vrsta. Kod nas je to i njihov jedini nazočni rod s desetak vrsta, od kojih je na primorskom krasu uz Jadran najčešća endemska P. rossiana:

  • Polygala rossiana Borb. (P. croatica Chod., P. alpestris ampl. subsp. croatica Hayek, P. "calcarea" auct.croat. non Schul.): Ovo je dinarsko-apeninski disjunktni relikt i kod nas jedini odporni polukserofit iz porodice Polygalaceae. Tu raste na južnim primorskim Dinaridima od Velebita do Hercegovine i Crne Gore, sve do jačih vjetrometina većinom na dolomitu u visinskim stepama Seslerion rubustae.

Urticaceae uz istočni Jadran

Kozmopolitska porodica Urticaceae sadrži blizu 80 rodova s oko 2600 vrsta, a kod nas na Dinarskom krasu su iz nje glavni ruderalni rodovi Urtica i Parietaria.

  • Koprive istočnog Jadrana: Rod Urtica (kopriva, Kvarner: "užgàvica", na Krku: "vazgàvica", engl. nettle, njem. Nessel, fran. ortie, rus. krapiva), sadrži stotinjak pretežno ruderalnih vrsta. Od njih obična kopnena kopriva (Ur. dioica L.) kod nas raste većinom u kopnenom zaleđu do submediterana, a južnije u tvrdolisnom eumediteranu su češće Ur. urens L. i Ur. pilulifera L. u antropogenoj vegetaciji Chenopodietalia.
  • Parietaria (zidarica, Kvarner: "šćirenica", engl. pellitory, njem. Glaskraut, fran. aumure, rus. postennica): Ovaj subkozmopolitski rod ima tridesetak pretežno ruderalnih vrsta u umjerenom i tropskom pojasu. Na Dinarskom krasu su glavne 2 vrste koje uglavnom rastu u antropogenoj vegetaciji nitrohazmofita Parietarietalia tj. po starim zidinama, ruševinama i na degradiranim zagađenim stijenama. U kopnenom zaleđu i submediteranu je češća P. officinalis L. (P. erecta Mert.& Koch), a na primorju i otocima najviše u tvrdolisnom eumediteranu raste još i P. judaica L. (P. punctata Willd.).

Lythraceae istočnog Jadrana

Lythraceae su subkozmopolitska porodica s tridesetak rodova i oko 600 vrsta, većinom zeljastih i grmova u subtropima, a odnedavna je zbog biokemijske sličnosti u proširene Lythraceae ampl. uvršten i južni rod Punica (ranije kao posebne Punicaceae).

  • Zeljasti Lythrum (vrbica, njem. Weiderich, fran. salicaire, rus. mahorka, grč. agnos), sadrži tridesetak močvarnih vrsta u Euraziji, sjevernoj Africi i obje Amerike, a oko Dinarskog krasa raste 7 vrsta. Od tih se najbliže uz obale Jadrana i na Kvarnerskim otocima nalazi primorska vrbica, Lythrum tribracteatum Salzm.: Sprn., koja raste u tvrdolisnom eumediteranu na poluslanim obalnim močvarama Bolboschoenetalia uz nižu promjenjivu slanoću. U slatkovodnim močvarama Phragmitetalia po submediteranskom zaleđu jadranskog sliva se još nalazi i europski kopneni tip L. salicaria L.
  • Punica (mogranj, nar, Bosna i Srbija: šipak, njem. Granatapfel, fran. grenadiere, rus. granatnik, grč. rogdia), je manji rod samo sa 2 vrste: P. protopunica Balf. kao otočni endem Sokotre i P. granatum L. koja je divlja-samonikla u Iranu i južnom Zakavkazju, odakle je tek naknadno od rimskog doba u kulturi proširena zapadnije na Sredozemlje. Tu je dosad podivljala po antropogenim šikarama oko primorskih naselja, - ali te novije sredozemne populacije su po ruderalnom flornom sastavu bitno različite od njezinih prirodnih azijskih grmljaka Styraco-Jasminion.

Papaveraceae na Jadranu

Uže kozmopolitske Papaveraceae s.s. (bez odvojene porodice Fumariaceae - vidi gore), sada sadrže tridesetak rodova s oko 250 vrsta, pretežno zeljastih uz manje odrvenjelih grmova u tropima, a kod nas sadrže tek 2 zeljasta roda: Papaver i Glaucium. Glavni rod Papaver (mak, engl. poppy, njem. Mohn, fran. pavot, rus. mak, grč. paparouna), kod nas na Dinarskom krasu obuhvaća desetak divljih svojta, a na otocima i primorju uz Jadran su to uglavnom ruderalne biljke u antropogenoj vegetaciji Chenopodietalia. Drugi južni rod uz Jadran je Glaucium s glavnom obalnom vrstom:

  • Glaucium flavum Cran.: Halofitni rod Glaucium sadrži 25 vrsta na europskim obalama, u Sredozemlju, Arabiji i sjevernoj Africi do srednje Azije, koje većinom nastavaju obalne i pustinjske slatine. Naš primorski Gl. flavum raste sporadično uzduž cijelog primorja i mnogih otoka, pretežno na nižim pješčano-šljunkovitim obalama u vegetaciji Cakiletalia, a najviše uz pješčane plaže u zajednici Euphorbio-Glaucietum flavi.

Acanthus balcanicus na krasu

Termofilne južne Acanthaceae su pretežno cirkumtropska porodica s 250 južnih rodova i oko 2.500 vrsta, najviše u tropskoj Americi i Indoneziji. To su većinom subtropski grmovi i tropske liane, uz malobrojne sjevernije zeljanice. Najsjeverniji i kod nas jedini je zeljasti palearktički rod Acanthus (primog, engl. brank-ursine, fran. branche-ursine, njem. Bärenklau, rus. akant, grč. moutrina): Ovaj rod sadrži tridesetak vrsta većinom oko Sredozemlja, u južnoj Europi, sjevernoj Africi i južnoj Aziji.

Uz istočni Jadran im je glavni predstavnik poluendemski Ac. balcanicus Heyw.& Rich. (A. intermedius Host.), proširen u submediteranu jugozapadnog Balkana. Kod nas uz Jadran taj većinom raste na području bjelograba po šumicama i šikarama Querco-Carpinetum orientalis, najviše po dalmatinskoj Zagori i Hercegovini.

Hypericum istočnog Jadrana

Hypericaceae (ranije Guttiferae ili Clusiaceae ampl.- subfam. Hypericoideae): donedavna je to bila posebna porodica, dok novije biokemijske poredbe upućuju na veću sličnost s tropskom porodicom Clusiaceae ampl., kamo ju noviji američki botaničari ubrajaju kao podobitelj. Pripadni kozmopolitski rod Hypericum (pljuskavica, Srbija i Bosna: "kantarijon", engl. tutsan, njem. Hartheu, fran. millepertuis, rus. zveroboj, grč. balsamo), sadrži oko 400 vrsta sjevernih zeljanica i tropskih odrvenjelih grmova, a kod nas na Dinarskom krasu raste tridesetak pripadnih svojta, podvrsta i hibrida.

Od tih je u primorskom submediteranu uz Jadran razmjerno najčešći južni polukserofit H. veronense Schrk. (H. perforatum ampl. subsp. veronense Nym., H."perforatum" auct.adriat. non L., H. "veronese" auct.balk.; Kvarner: "bukvica", grč. balsamaki): Ovaj raste u Italiji i oko Jadrana pretežno na primorskom flišu po travnjacima Scorzonerion villosae od Istre do Albanije, na otočnim brdima i u dinarskim kanjonima do Kordunskog krasa.

Cannabaceae: Humulus lupulus

Cannabaceae su manja porodica s oko 70 vrsta u 2 roda: Cannabis i Humulus. Taj drugi holarktički rod Humulus sadrži 8 svojta u 3 glavne vrste, od kojih je jedina u Europi i kod nas: Humulus lupulus L. (hmelj, engl. hop, njem. Hopfen, fran. houblon, rus. hmelj): Hmelj je na sušu i vjetrove vrlo neodporna higromezofilna liana, ograničena na vlažnije zavjetrine, uglavnom u močvarnim šumama Populetalia i kopnenim vrbicima Salicetalia purpureae. Kod nas raste većinom u kopnenom zaleđu, a najbliže gornjem Jadranu se nalazi na flišu i aluviju sjeverne Istre npr. uz Rašu, dok na jadranskim otocima i dalmatinskoj obali uglavnom izostaje (osim rijetko posađen uz Neretvu).

Portulacaceae uz istočni Jadran

Portulacaceae su kozmopolitska porodica s dvadesetak rodova i oko 500 vrsta, kod nas samo zeljastih ali u tropima su i mnoge grmasto-odrvenjele. Na Dinarskom krasu rastu 2 pripadna zeljasta roda, Portulaca i Montia. Ruderalna Portulaca oleracea L. je tu česta u antropogenoj vegetaciji Chenopodietalia. Rod Montia (bunarka, engl. waterblink, njem. Quellkraut), sadrži desetak vrsta, a kod nas u kopnenom zaleđu i na primorskim Dinaridima je glavna M. fontana:

  • Montia fontana L. (M. rivularis auct. p.p.) je neodporni acidofilni higrofit koji raste na srednjoeuropskom gorju i sjevernim kontinentalnim Dinaridima u vlažnim zavjetrinama, uglavnom na podvirnom tlu i izvorištima sveze Cardamino-Montion i već na umjerenim privjetrinama izostaje uz izložene izvore. Najbliže gornjem Jadranu se mjestimice nalazi uz vrela na grebenu Velebita, Risnjaka i vinodolske Viševice (Rac: doktorat 1995), dok na jadranskoj obali i otocima izostaje.

Lentibulariaceae: Pinguicula

Neodporne zavjetrinske Lentibulariaceae: Skoro sve europske vrste u toj porodici su neodporni mezofiti ili higrofiti, koji uglavnom loše podnose sušu i vjetar. Tako svojte iz roda Utricularia uglavnom rastu u mirnim ustajalim vodama bez vjetra i valova, a drugi rod Pinguicula raste uglavnom na vlažnim i zasjenjenim stijenama u klancima i polušpiljama, uz kontinentalna kamenita vrela i nakapnice, na neutrobazičnim cretovima i sl.

Pinguicula (pustica, engl. butterwort, njem. Fettkraut, fran. grassette, rus. žirjanka): Ovaj rod sadrži oko 80 vrsta najviše u Južnoj Americi. Na jadranskim otocima i dalmatinskoj obali ta porodica i rod Pinguicula posve izostaju, a na visinskom krasu primorskih Dinarida su u vlažnim zavjetrinama važnije slijedeće 4 svojte:

  • Pinguicula alpina L. kod nas raste uz gorska i subalpska bazična vrela sveze Cratoneurion i Caricion ferrugineae u srednjoj Europi do Velebita i Bosne.
  • Pin. leptoceras Rchb. (P. "grandiflora" auct.balk. non Lam.), je močvarni higrofit iz subalpskih vrela i visinskih karbonatnih cretova na planinama u Švicarskoj, Italiji, Sloveniji, Bosni, Crnoj Gori, Sandjaku, Kosovu, Albaniji i Bugarskoj. Na visokim srednjim i istočnim Dinaridima najviše raste u reliktnoj svezi Pinguiculo-Narthecion scardici.
  • Pin. vulgaris L. je značajna za kontinentalno-brdska vapnenačka vrela i sedrene nakapnice, najviše u zajednici Cratoneuro-Pinguiculetum vulgaris i najbliže gornjem Jadranu raste u Lici i Gorskom Kotaru.
  • Južnija Pinguicula hirtifolia Ten. (P. albanica Gris.), je balkansko-apeninski disjunktni relikt po vlažnim stijenama u zasjenjenim visinskim klancima Dinarida, Apenina i Pindosa, npr. u redu Amphoricarpetalia po kanjonima Hercegovine i Sandjaka u zaleđu jugoistočnog Jadrana.

Ceratophyllum uz Jadran

Kozmopolitske vodene Ceratophyllaceae sadrže jedino izolirani rod Ceratophyllum (vošćika, engl. hornwort, njem. Hornblatt, fran. cornifle, rus. kušir),- sa tridesetak vrsta, čiji je filogenetski položaj dosad još nejasan između dvosupnica i jednosupnica. Kod nas oko Dinarskog krasa taj rod sadrži 3 slatkovodne svojte: u stajaćim i sporije tekućim slatkim vodama kopnene Hrvatske u panonskom slivu se nalaze 2 najčešće svojte, plitkovodni Cer. demersum L. i dubinski Cer. submersum L. koji su u primorju rjeđi npr. uz donju Neretvu.

Treća odpornija bazofilno-reofilna svojta i češća kod nas u kraškim vodama jadranskog sliva, je C. demersum s.lat. subsp. apiculatum Roth. (C. apiculatum Cham.: Roth..): Ovaj raste u karbonatnim vodama s jačom hidrodinamikom rječnog vodotoka ili jezerskih valova, s inim vodenjarama Coleogeto-Najadion. Uz Jadran najviše raste u kraškim rijekama Dalmacije i Hercegovine, a donekle taj podnosi i slabiju ili povremenu slanoću rječnih ušća uz Jadran.

Nymphaeaceae uz istočni Jadran

Neodporne zavjetrinske Nymphaeaceae (lopočike): Ova vodena porodica ima 3 roda sa sedamdesetak vrsta, od kojih su polovica u najvećemu holarktičkom rodu Nymphaea (lopoč, engl. water-lily, njem. Seerose, fran. volet, rus. kuročki). Zbog osjetljivih plivajućih listova, pripadnici te porodice su uglavnom vrlo neodporni na primorsku sušu i vjetrove, pa su zato najčešće ograničeni na mirne močvarne i ustajale vode bez valova. Takvi su Nymphaea alba L. i Nuphar lutea (L.) Sm. koji rastu u svezi Nymphaeion, dok je rjeđa i poluotporna Nuphar pumila (Timm.) DC., npr. u delti Neretve gdje podnosi umjerene vjetrove s valićima, a povremeno i blaže zasoljavanje.

Trapaceae: Trapa natans ampl.

Trapa natans L. ampl. iz porodice Trapaceae (vragolić, kajkav. "orêšec", njem. Wassernuss, fran. cornuelle, rus. rogatka): To je neodporna plivajuća vodenjara, koja zbog površinskih listova na vodi ne podnosi jače vjetrove. Uglavnom raste po mirnim močvarnim i ustajalim vodama u svezi Nymphaeion, npr. u močvarama uz donju Neretvu. Kod nas obuhvaća više srodnih svojta, koje su još slabo proučene.

Glavna literatura

  • Degen, A. 1936-1938: Flora Velebitica, vol. 1.- 4. Magyar Tudomanyos Akademia, Budapest.
  • Ehrendorfer, F. 1981: Neue Beiträge zur Karyosystematik und Evolution der Gattung Knautia (Dipsacaceae) in den Balkanländern. Bot. Jahrb. Syst. 102: 225-238.
  • Hayek, A.von 1928-1931: Dicotyledoneae. Prodromus Florae peninsulae Balcanicae, Bd. 1.- 2. Feddes Repertorium XXX/1-2, Berlin-Dahlem.
  • Hirc, D. 1903-1912: Revizija hrvatske flore (Revisio Florae Croaticae). Rad JAZU 155-200, Zagreb.
  • Kelly, L.M. 2001: Taxonomy of Asarum section Asarum (Aristolochiaceae). Syst. Bot. 26/1: 17 – 53.
  • Olmstead, R.G.& al. 2001: Disintegration of the Scrophulariaceae. Amer. J. Bot. 88: 348–361.
  • Olmstead, R.G. 2003: Whatever happened to the Scrophulariaceae?. Fremontia 30: 13 - 22.
  • Oxelman, B.& al. 2005: Further disintegration of Scrophulariaceae. Taxon 54/2: 411–425.
  • Rossi, Lj. 1930: Pregled flore Hrvatskog Primorja. Prirodoslovna istraživanja 17: 1 - 368, JAZU, Zagreb.
  • Sugawara, T. 1982: Taxonomic studies of Asarum sensu lato. J. Plant Research 95/3: 295–302.
  • Tutin, T.G.& al. 1968-1993: Dicotyledones. Flora Europaea, vol. 1 (2nd Ed.) & Vol. 2-4 (1st Ed.), Cambridge Univ. Press.
  • Visiani, R. 1842-1872: Flora Dalmatica, vol. I - III & Supplementa 1-2. Lipsiae & Venetiis.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and condensed study from Wikinfo, by Dr.Sci. A.Z. Lovric et al., for sub-project WikiFlora Adriatica - 2 from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ 1995): if quoted auctor and source, may be copied and distributed without changes.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Hrvatske_zeljaste_dvosupnice&oldid=36090"