Kraljevi Krešimir I.-IV.

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Kraljevi Krešimir I.- IV.: Dok su od kršćanskih imena kod srednjovjekih hrvatskih vladara najčešći bili Kraljevi Stjepan I.-IV., medju narodnim imenima starohrvatskih kraljeva iz dinastije Trpimirovića u 10. i 11. stoljeću su najbrojniji Krešimir I.- IV., tj. Krešimir I. Trpimirov (935.- 945.) i sin mu Mihael Krešimir II. (949.- 969.), pa praunuk Krešimir III. Surina (999.- 1035.) i posljednji najjači Petar Krešimir IV. (1056.- 1073.). Sama etimologija imena Krešimir je dosad još upitna.

Uobičajeno je popularno shvaćanje kako je to slavenska složenica od 2 riječi: imperativa „krijesiti“ ili „krijesti“ u značenju „iskriti“ ili „buditi“, ter od riječi "mir". Po tomu bi Krešimir značilo „Onaj koji svijetli u miru“ ili jednostavno „Prosvjetitelj“. No postoji i druga stručna mogućnost kako je Krešimir romanizam koji dolazi iz latinskog „Cresmur“ (tal. „Cresimare“) u značenju „Krizmati“, tj. u obliku glagola „Cresimi“ što znači „primati sveti blagoslov“ odnosno "krizmanik" (posvećeni). To bi bila još jedna potvrda kršćanstva tako imenovanih hrvatskih vladara.

Krešimir I. Trpimirov

Krešimir I.
Hrvatski kralj
Vladavina 935. - 945.
Predhodnik Trpimir II.
Nasljednik Stjepan I. Miroslav
Obitelj (dinastia)
Vladarska obitelj Trpimirovići
Osobni podatci
Materinski jezik starohrvatski (čakavica)
Vjeroizpovied kršćanin

Krešimir I. (Trpimirov) je bio hrvatski kralj i treći po redu iz vladarske dinastije Trpimirovića. Najstariji je sin kralja Trpimira II. (929.- 935.) i nećak Tomislavov, a vladao je od 935. do 945. godine. Po Ljetopisu biskupa Grgura Barskog (tzv. "popa Dukljanina" u jugoistoriji), njegov mlađi brat i vazal Petar (Petrislav I.) je postao vojvodom Duklje i od ovoga bi zatim potjecala banska loza dukljanskih Petrislavića. Krešimir I. je imao 2 sina: starijeg Stjepana I. Miroslava i mlađeg Mihela Krešimira II., a djed je Stjepana II. Držislava. U 2. Srbohrvatskom ratu (Prvi je bio pod Muncimirom II.), Krešimir opet protjeruje natrag na istok preko Drine nadošle Srbe, koji su tada provalili kroz Bosnu i Duklju. Potom je njegova Kraljevina Hrvatska približno dobila sličan opseg kao i ranije za Tomislava. Nakon uspješnog kraljevanja Trpimira II. i Krešimira I., godine 945. kraljem postaje Stjepan Miroslav najstariji sin Krešimira I.

Mihael Krešimir II.

Mihael Krešimir II.
Hrvatski kralj
Vladavina 949. - 969.
Predhodnik Stjepan I. Miroslav
Nasljednik Stjepan Držislav
Obitelj (dinastia)
Vladarska obitelj Trpimirovići
Otac Krešimir I.
Majka Domaslava
Osobni podatci
Materinski jezik starohrvatski (čakavica)
Vjeroizpovied kršćanin

Mihael Krešimir II. (jugoistorija: Mihajlo Krešimir) je starohrvatski kralj i peti u nizu iz srednjovjeke dinastije Trpimirovića, a vladao je od 949.- 969. godine. Donekle je obnovio hrvatsku moć i održavao je dobre odnose s dalmatinskim gradovima, posebno sa Zadrom. Poznata Krešimirova žena Jelena Slavna dala je izgraditi u Solinu dvije crkve. Crkva sv. Stjepana na Otoku služila je kao vladarska grobnica tj. Mauzolej hrvatskih kraljeva, a crkva Blažene Djevice Marije u Solinu kao krunidbena bazilika. Poznati je i značajan nadpis na sarkofagu kraljice Jelene iz crkve Gospe od otoka u Solinu gdje se spominju hrvatski kraljevi.

Odmah na početku Miroslavova vladanja ban Pribina II. Vranski izaziva nutarnje sukobe za prijestolje, koji će nakon velikih nereda završiti ubojstvom Miroslava koje je organizirao Pribina. Kako u svom djelu 'O upravljanju carstvom' navodi suvremenik tih dogodjaja, Konstantin VII. Porfirogenet, Hrvatska je nakon Tomislava oslabila i smanjila se njezina vojska, mornarica se prepolovila, a granične su se zemlje od nje odijelile. Tako su se otoci Brač, Hvar i Vis opet pridružili neretvanskoj oblasti, a dalmatinski gradovi i otoci Bizantu. Od Hrvatske se tada vjerojatno odvojila i Bosna, tada još malena zemlja oko izvora rijeke Bosne koja se zajedno s Dukljom pridružila istočnijoj zajednici pod srpskim velikim županom i bizantskim vazalom, Časlavom Klonimirovićem.

Na hrvatsko prijestolje godine 949. dolazi Krešimir II. koji je uspio donekle obnoviti hrvatsku moć. U Ljetopisu Grgura Barskog (tzv. "Popa Dukljanina") navodi se kako je hrvatski kralj Krešimir opustošio bosanske župe Uskoplje, Luku i Plevu, pa zauzima cijelu Bosnu. Bosanski ban vidjevši da se ne može s njim boriti, pobjegne ugarskom kralju. Da je Hrvatska ojačala na moru svjedoči bitka hrvatske mornarice i arapskih gusara (Saraceni) kod talijanskoga poluotoka Monte Gargano 969. god., gdje su Hrvati "stekli sjajnu pobjedu". Da je ban Pribina II. zadržao znatnu moć za njegove vladavine vidi se po darovnici kralja Mihela Krešimira II. kojom on daruje zemljište samostanu sv. Krševana u Zadru. I Konstantin Porfirogent spominje da tadašnji hrvatski ban drži vlast u 3 županije: Gacka, Lika i Krbava. Njegovi su vazali tada još bili na sjeveru ban Negomir u Slavoniji oko god. 965. i ban Predimir Petrislavić u Duklji oko 950.- 970. Krešimir II. je umro oko god. 969., a naslijedio ga je njegov sin i jači kralj Stjepan Držislav.

Krešimir III. Surina

Krešimir III. Surina
Hrvatski kralj
Vladavina 999. - 1030.
Predhodnik Svetislav Surina I.
Nasljednik Stjepan III. Dobroslav
Obitelj (dinastia)
Vladarska obitelj Trpimirovići
Otac Stjepan Držislav
Osobni podatci
Materinski jezik starohrvatski (čakavica)
Vjeroizpovied kršćanin

Krešimir Surina II. (jugoistorija: Krešimir III - Surinja) je starohrvatski kralj južne Primorske Hrvatske iz dinastije Trpimirovića i osnivač poddinastije Krešimirovića. Krešimir je bio srednji sin kralja Stjepana Držislava, pa je vladao od 999. do 1030. godine nakon svoga starijeg svrgnutog brata Svetislava Surine I. Do 1020. god. mu je suvladar bio mlađi brat, ban Gojslav. U doba njegove vladavine Bizant je opet proširio svoju vlast nad Dalmacijom, a mađarski kralj Stjepan oduzeo mu je Panonsku Hrvatsku sjeverno od Save i stvorio od toga samostalnu banovinu Sclavoniu - što je početno ime današnje Slavonije od 11. stoljeća.

Vladavina

Nakon što je kralj Stjepan Držislav preminuo oko 997. god., njegov sin Svetislav Surina I. je postao kratkotrajno hrvatskim kraljem. Ubrzo su se njegova dva brata Krešimir i Gojslav, ujedinili da bi uz pomoć Bugara svrgnuli Svetislava. Bugari su rado pomogli svrgavanje kralja koji je bio saveznik njihova neprijetelja Bizanta, pa je tada bugarski car Samuilo s moćnom vojskom provalio na zapad 998., zauzevši dio Dalmacije i Bosne. Nakon završenih vojnih operacija, Samuilo je osvojena područja predao na upravljenje braći Krešimiru i Gojslavu, na što su se oni zavjetovali na savezništvo s Bugarskom umjesto s Bizantom. Tako je u Hrvatskoj god. 999./1000. nastalo dvovlašće, jer su u Bosni i južnoj Dalmaciji uz stranu pomoć već prevladali Krešimir i Gojslav, dok je zapadnu Hrvatsku do god. 1000. još držao raniji Svetislav.

Tijekom posljednje 2 godine borbe za prijestolje u već smanjenoj Hrvatskoj (999.-1000.), Svetislav Surina je bio prisiljen pobjeći u Veneciju. Iste godine je mletački dužd Petar II. Orseolo ukinuo dugu tradiciju prijateljstva Mletačke Republike i Hrvatskog Kraljevstva, pa započeo pomorske intervencije ratnom flotom na hrvatskoj obali koje su završile njegovim osvajanjem Dalmacije, obale i otočja. Najprije je zauzeo Kvarner i Zadar, potom Trogir i Split, pa Korčulu i Lastovo, da bi mu se napokon predala i sama hrvatska prijestolnica - Biograd na Moru.

Krešimir i njegov brat-suvladar Gojslav su kroz svoju vladavinu neuspješno pokušali vratiti vlast nad dalmatinskim gradovima. Nakon propasti Prvoga bugarskog carstva god. 1018., na diplomatsku intervenciju bizantskog cara Bazilija II. je zaključen i mir s Venecijom koja je zadržala dalmatinske gradove, a Gojslav i Krešimir su prihvatili biti bizantskim 'vazalnim kraljevima' Hrvatske tj. zapravo su sebe degradirali u banove smanjene Primorske Hrvatske kao prije Tomislava.

Zbog dinastičkih sukoba Krešimira III. i istodobnog raspada Kordovskog kalifata, sigurno već prestaju maurohrvatske vojno-diplomatske veze Trpimirovića i španjolskih Omayada, koje su trajale stotinjak godina od Tomislava do Držislava, pa od Krešimira III. nestaje i maurska državna embahada na dvoru kasnijih Trpimirovića.

Smrt i nasljednici

Venecija, Bizant i Ugarska su iskoristili te dinastčke borbe i rasulo u Hrvatskoj, pa su podpomogli Stjepana Svetislavića (1027.- 1050.) sina Svetislava Surine, da od 1027. god. iz Mađarske zauzme Posavsku Hrvatsku sjeverno od Save, koja je zatim postala banovinom Slavonijom u vlasti panonske dinastije Svetislavića kroz 11. stoljeće. Ona je još uvijek bila tek formalno (de jure) dijelom Hrvatske, ali njeno pravo ujedinjenje s Hrvatskom dogodit će se za vladavine idućega najmoćnijeg starohrvatskog kralja Stjepana III. Dobroslava (1035.- 1050.) kojega jugoistoričari prešućuju i prikrivaju (jer je zavladao ne samo do Drave nego do Dunava, Drine i Drima). Potom je Petar Krešimir IV. za nasljednika odabrao slavonskog bana Dmitra Zvonimira iz dinastije Svetislavića okrunjenog 1074. god. Taj najslabiji hrvatski kralj Krešimir Surina II. je preminuo oko 1030. god. i najvjerojatnije je pokopan u crkvi sv. Stjepana na Otoku kod Solina koja je tada bila kraljevskim mauzolejom Trpimirovića.

Petar Krešimir IV.

Petar Krešimir IV.
Hrvatski kralj
Vladavina 969. - 996./997.
Predhodnik Stjepan III. Dobroslav
Nasljednik Dmitar Zvonimir
Obitelj (dinastia)
Vladarska obitelj Trpimirovići
Otac Stjepan III. Dobroslav
Majka Hicela Orseolo
Osobni podatci
Materinski jezik starohrvatski (čakavica)
Vjeroizpovied kršćanin

Petar Krešimir IV. (lat. Petrus Cressimerus) je srednjovjeki hrvatski kralj iz vladarske dinastije Trpimirovića, koji je vladao od 1058. do 1074. godine. Rodjen je kao sin ranijega hrvatskog kralja, Stjepana III. Dobroslava (1035-1050) i mletačke majke-kraljice Hicele Orseolo. Bio je bez sina-nasljednika i imao je samo kćerku Nedu Krešimirovu, koja se udala za kasnijeg kralja Marijana II. Slavca (1073-1076) kojem je rodila Krešimirova unuka i zadnjega domaćeg bana Petra Slavića (1089-1093).

Povijest vladanja

Hrvatsko kraljevstvo je zbog međusobnih sukoba Držislavovih sinova jako oslabilo. Kralj Stjepan I. započeo je s obnovom koju je uspješno dovršio njegov sin Petar Krešimir IV., jedan od najslavnijih hrvatskih vladara, koji je obnovio snagu starog kraljevstva i ostvario snažno jedinstvo hrvatske države. Za vrijeme njegove vladavine prostor Crvene Hrvatske (Paganija, Travunija, Zahumlje) došao je pod vrhovnu vlast hrvatske krune.

Bizant koji je tada ratovao u Aziji s Turcima-Seldžucima, a u južnoj Italiji s Normanima, ustupio je kralju Krešimiru IV. dalmatinske gradove i otoke. Petar Krešimir IV. tada nije uzeo naslov carskog prokonzula ili eparha, te je tako tim lukavim diplomatskim potezom ostvario stoljetni san hrvatskih vladara, da spoje dalmatinske gradove i otoke s hrvatskom državom. Otada "regnum Dalmatiae et Chroatiae" nije bio samo formalni naslov, nego je označavao jedinstveni političko-upravni teritorij.

Da bi čvršće vezao dalmatinske gradove za svoju državu, kralj Krešimir IV. ostavio je samostalnost gradskim upravama i obvezao se zasebnim ispravama da će im poštovati slobodu i stara prava kako ih je prije zatekao. Pristao je na još neke druge obveze, kao što su: potvrda po kanonskim propisima izabranog biskupa, slobodno sudovanje i trgovanje. Gradovi su se pak obvezali kralju Petru Krešimiru IV. da će mu davati jednu trećinu od lučkih prihoda, "danak mira" i da će ga pomagati svojim brodovljem ukoliko dođe do rata.

Gradski su prihodi jačali vlast Petra Krešimira, koju je on još više učvršćivao poticanjem razvoja hrvatskih gradova Biograda, Karina, Skradina, Šibenika i Nina, te osnivanjem brojnih samostana i darivanjem zemljišnih posjeda Crkvi. Tako je i 1066. izdao povlasticu samostanu sv. Marije u Zadru, u kojemu je utemeljiteljica i prva opatica bila Čika iz roda Madijevaca, njegova polusestra. Taj je samostan važan kako u hrvatskoj kulturnoj baštini, tako i za održavanje hrvatskog značaja Zadra, za kojim je bilo stalnih mletačkih i kasnije talijanskih prisvajanja.

Sve te velike promjene kojima mu je državne granice "svemogući Bog proširio na kopnu i moru" ("quia Deus omnipotenus terra marique nostrum prolungavit regnum"), odlučio je kralj Petar Krešimir IV. izraziti svoju zahvalnost u Ninu 1069. darovanjem otoka Mauna samostanu Sv. Krševana u Zadru. Prigodom tog dogodjaja Krešimir IV. je istaknuo da je to "naš vlastiti otok što leži na našem dalmatinskom moru" ("nostram propriam insulam in nostro Dalmatico mari sitam, que vocatur Mauni"), što je ujedno i dokaz da su tada Hrvati gospodarili Jadranskim morem.

Godine 1071. kod Manzikerta su Turci-Seldžuci zadali težak udarac Bizantu, pa su to pokušali ustankom iskoristiti Bugari i Dukljani, kojima su se pridružili i Hrvati. Bizant je uspio usprkos velikim neprilikama i nevoljama razbiti ustanak i nakon što su vrlo brzo sredili Bugare, odlučili su srediti račune i s Petrom Krešimirom IV. Tako je normanski knez Amiko pristaša Bizanta, navalio s mora, pa je potkraj travnja i početkom svibnja god. 1074. opsjedao Rab ali bez uspjeha. Međutim nekako su uspjeli zarobiti na nepoznatom mjestu nekoga hrvatskog "kralja", možda samog Krešimira IV. ili vjerojatnije neretvanskog bana Marjana II. Berigoja koji je tada bio admiral i suvladar, pa je zato došlo do nagodbe za oslobodjenje po kojoj su gradovi Split, Trogir, Zadar, Biograd i Nin ustupljeni Normanima. Normane su već iduće godine iz Jadrana protjerali Mlečani, kada je kralj Petar Krešimir IV. već bio mrtav.

Smrt i nasljednici

Godine 1075. kralj Petar Krešimir IV. pokopan je u crkvi sv. Stjepana, gdje su bile grobnice knezova i kraljeva hrvatskog roda. Nažalost, Turci su kasnije crkvu sv. Stjepana razorili, redovnike koji su čuvali grobove protjerali, a grobnice uništili. Kako Petar Krešimir IV. nije imao sina nego samo kćer Nedu i kako mu braća nisu bila više na životu, naslijedio ga je na hrvatskom prijestolju dotadašnji slavonski ban Dmitar Zvonimir (1076-1089). Hrvatska kraljevna Neda Krešimirova se udala za neretvanskog bana i admirala Marijana II. Slavca (1073-1076) kojemu je rodila Krešimirova unuka i zadnjega domaćeg bana Petra II. Slavca (Petar Svačić Krešimirov, 1089-1093).

Summary

Croatian kings Krešimir I - IV: During 10th and 11th century in Croatia ruled 4 subsequent kings with similar names Krešimir I to IV. Krešimir I was a King of Croatian Kingdom from 935 until his death in 945. He was a member of the House of Trpimirović. He succeeded his father Trpimir II as King. He managed during his reign, like his father, to hold Croatia as great military power.

  • Michael Krešimir II (Croatian: Mihajlo Krešimir) (died 969) was a King of Croatia from 949 to his death in 969. He was a member of the House of Trpimir. Krešimir II was a son of Krešimir I and the younger brother of Miroslav, who preceded him as King of Croatia in 945.
  • Krešimir III Surina (999-1035) was a founder of his cadet line House of Krešimirović. He was the middle son of former King Stjepan Držislav. From 1000 to 1020, he co-ruled with his brother Gojslav then killed.
  • Peter Krešimir IV, (Croatian: Petar Krešimir IV.) (1056-1075), was a notably energetic King of Croatia from 1059 to his death in 1074/1075. He was the last major ruler of the House of Trpimirović. Under his rule the Croatian realm reached its peak territorially.

Literatura

  • Konstantin VII. Porfirogenet: »De administrando imperio«, caput 30.
  • Ferdo Šišić, 1914: Genealoški prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji, Vjesnik hrv. arheološkog društva, sv. 1914: str. 65—86, Zagreb.
  • Ferdo Šišić, 1925: Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Matica Hrvatska, Zagreb. ISBN 86-401-0080-2
  • Rudolf Horvat, 1924: Povijest Hrvatske, I., Zagreb.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.