Hrvati

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Hrvatica)
Skoči na: orijentacija, traži

Hrvati su narod iz grupe južnih Slavena nastanjen u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, ter u Austriji, Slovačkoj, Sloveniji, Madjarskoj. Hrvati govore hrvatskim jezikom, koji spada u skupinu južnoslavenskih jezika. Po vjeroispovijesti, dominantno su katolici.

Podrietlo Hrvata

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Podrietlo Hrvata

Tanajska ploča s najstarijim u Europi hrvatskim etnonimom Horouathos iz 2./3. stoljeća
  • 1. Najviše auktora tj. blizu polovice na tih 5 simpozija su razradjivali proširenu indoperzijsku teoriju o ranomu predslavenskom iskonu izvornih Prahrvata iz sjeverozapadne Indije i Pakistana, preko prapovijesnog Afganistana i Irana, do antičkog Kavkaza i Azova (Tanais) itd. Osim klasičnih već poznatih povijesnih, etnoloških i jezičnih pokazatelja uz niz manjih dodatnih detalja, tu su nadasve bitni noviji arheonalazi, moderne biogenetske poredbe prednje Azije (Nasidze i surad.) i još najnovije dešifriranje prvih prahrvatskih pečata iz Harauvatye s nedavnim poredbenim otkrićem ranohrvatskog pradialekta (Kalyanaraman).
  • 2. Za bolje upoznavanje i unapredjenje autohtone ilirske teorije su ovdje posebno značajne biogenetske analize domaćeg genoma npr. u Slavoniji (I. Jurić) i Bosni (D. Marjanović), pa arheološke i jezične poredbe iz Bosne, Hercegovine i Dalmatinske Zagore (M. Vidaković), a slično načelno gledište (bez dalje razrade) zastupa i I. Raos.
  • 3. U okviru proširene avaro-slavenske teorije, s jedne strane se nalazi ortodoksni panslavenski pristup jednog od glavnih njezinih zastupnika danas (N. Budak i suradnici), ali su osim toga nazočni i širi kombinirani doprinosi iz ranoslavenske povijesti od drugih autora: Osobito dosad kod nas najveće mnoštvo novoobjavljenih detalja, najnovijih arheonalaza i obilne srednjovjeke dokumentacije iz karpatske Bijele Hrvatske (O. Korčinski, Đ. Vidmarović uz niz drugih), te antropometrijsko-osteološke analize srednjovjekih Hrvata (M. Šlaus).
  • 4. Od manjih i novijih egzotičnih hipoteza su npr. i neobični prikazi o iskonu tzv. jebusitskih 'Judeohrvata', od «izgubljenog» biblijskog plemena Jebusita iz prapovijesnog Izraela u doba patrijarha: Jedan od rijetkih njezinih zastupnika je T. Mikulić, koji kao vjerni kršćanin smatra osobito prikladnim da bi Hrvati potjecali iz biblijske Svete zemlje. To je podjednako besmisleno kao da žuti-kosooki muslimani iz Malezije i Indonezije tvrde kako potječu iz Arabije, ili da pokršteni američki Indijanci drže da dolaze iz Palestine.
  • 5. Tomu je po vrijednost slična i tzv. onogurska hipoteza o 'Turkohrvatima', gdje bi navodno prvotni Hrvati nastali od žutuh turkijskih Onogura iz središnje Azije, što uglavnom nema inih ozbiljnih dokaza niti biogenetske podloge – pa je to ustvari naknadno ideopolitičko opravdavanje za ranija osmanlijska osvajanja i ujedinjavanje tobože «srodnih» turkoidnih naroda na Balkanu, tj. Bugara + Turkohrvata, što odnedavna javno podržavaju i poneki turski lideri zbog političkog širenja i obnove osmanlijskih tradicija preko Balkana.


Kratka poviest

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatska poviest
Na ozemlju sadanje Hrvatske su prva ljudska naselja postojala još u prapoviesti, a u Starom vieku poviestni izvori bilježe razna, pretežno ilirska plemena, a nešto kasnije grčke kolonie na obali Jadrana. Od 1. stoljeća, ozemlje današnje Hrvatske je dio Rimskog Carstva. Razpadom Carstva, današnja Hrvatska postaje dielom Zapadnog Rimskog Carstva, a njegovim padom u doba Velike selitbe naroda preuzimaju vlast razna barbarska plemena.

Poviest Hrvatske u suvriemenom smislu počinje kada na obale Jadrana dolaze slavenska plemena i ini narodi medju kojima su najbrojniji Hrvati, čija se nazočnost bilježi od 7. stoljeća. Njihovi plemenski savezi se postupno oblikuju u države od kojih će najvažnija i najmoćnija biti banovina Primorska Hrvatska, a od 9. stoljeća Hrvati prihvaćaju kršćanstvo. 925. godine, ban Tomislav iz loze Trpimirovića je ujedinio Panonsku (Posavsku) i Dalmatinsku (Primorsku) Hrvatsku ter postao prvim kraljem velike hrvatske države. Srednjovjeko hrvatsko kraljevstvo doseglo je vrhunac pod kraljevima Stjepanom Držislavom i Petrom Krešimirom IV. (1058.-1074.), nakon čega je sliedilo doba slabljenja i dinastičkih sukoba u koje su se umiešali Magjari.

1097. godine, u bitki na Gvozdu je magjarski kralj Koloman pobiedio i ubio hrvatskog kralja Petra Svačića (unuka Krešimirova), pa je tako 1102. kroz tzv. Pacta Conventa omogućio stvaranje personalne zajednice izmedju dvie države koja će idućih par stoljeća postojati kao Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo pod dinastiama Arpadovića i Anžuvinaca. Tada se u Hrvatskoj konačno profilira feudalni poredak. Središte uljudbenog i političkog života se počinje pomicati s primorskog juga na kopneni sjever od 1420. kada je magjarski kralj Ladislav Napuljski prodao Dalmaciu Mletčanima.

Od sredine 15. stoljeća, Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo trpi težke udarce sbog širitbe Otomanskog Carstva, a nakon poraza Magjara u Mohačkoj bitki, hrvatsko plemstvo na Cetingradskom saboru 1527. godine bira Habsburgovce za hrvatsku vladarsku kuću. Habsburgovci s vriemenom stvaraju Vojnu krajinu kojom je zaustavljen turski prodor, a krajem 17. i početkom 18. stoljeća je od turske vlasti oslobodjena Slavonia. Nakon što je u francuzkim revolucionarnim ratovima srušena Mletačka Republika, njeni dalmatinski i istarski posjedi, uz kraći interval pod Napoleonovom vlašću (Ilirske pokrajine) postaju dielom Austrijskog Carstva čime je napokon cielo ozemlje današnje Hrvatske po prvi puta ujedinjeno pod zajedničkom vlasti.

U 19. stoljeću se medju Hrvatima, kao i inim narodima srednje i iztočne Europe, pojavljuje narodni preporod, koji se s vriemenom pretvara u gibanj čiji je cilj Hrvatsku kao narodnu državu bilo u okviru reformirane Habsburške monarhie, širje južnoslavenske zajednice, odnosno podpuno samostalnog entiteta. 1918. godine, Austro-Ugarska se nakon poraza u Prvom svjetskom ratu razpala, pa je u Zagrebu kratkotrajno osnovana Država Slovenaca, Hrvata i Srba, koja se nakon mjesec dana ujedinila sa Srbijom u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Rapallskim ugovorom su pak Istra, Rika, Zadar i neki dalmatinski otoci podpali pod taliansku vlast. Sama je Hrvatska u novoj državi, koja je 1929. preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, izgubila elemente vlastite državnosti, ali ih je djelomično obnovila 1939. godine sporazumom Cvetković-Maček kojim je osnovana autonomna Banovina Hrvatska.

1941. godine, za vrieme Drugoga svjetskog rata su Jugoslaviju napale i zauzele Sile Osovine. Manji dio rubne Hrvatske su anektirale Magjarska i Italia, dok je na većem dielu, uključivo i Bosnu, osnovana Nezavisna Država Hrvatska, kojoj su nakon poraza Italie 1943. godine opet pripojene Istra i Dalmacia. Protiv toga su se borili Titini komunistički partizani čiji je program uobličen kroz ZAVNOH sadržavao obnovu vazalne hrvatske poludržave kao federalne jedinice u drugoj Jugoslaviji. Partizanska ozemlja su 1944. proglašena kao 'Federalna država Hrvatska', a Hrvatska je 1946. godine postala vazalnom Narodnom Republikom Hrvatskom kao jedna od šest republika Federativne Narodne Republike Jugoslavije.

1990. godine, u Hrvatskoj su održani prvi demokratski višestranački izbori na kojima su pobiedili domoljubi na čelu s dr. Franjom Tuđmanom ter su započeli projekt čiji je cilj bio hrvatska neovisnost. Na hrvatskim ozemljima sa srbskim pučanstvom je kao odpor na to 1991. godine osnovana gerilska paradržava 'Republika Srbska Krajina', a napetosti su dovele do izbijanja oružanog sukoba koji je završen hrvatskom pobjedom 1995. godine i uzpostavom hrvatske vlasti na njenom medjunarodno priznatom ozemlju 1998. godine.

Nova Hrvatska

Nakon referenduma održanog 19. svibnja 1991. godine, hrvatska vlada je proglasila razdruživanje od Jugoslavije 25. lipnja. Pod pritiskom medjunarodne zajednice, na tu odluku je stavljen tromjesečni moratorij. Nakon jugo-raketiranja zagrebačkog Gornjeg grada, Hrvatski sabor prekinuo je sve preostale veze s Jugoslavijom 8. listopada 1991. Odlukom o razkidu državnopravnih sveza. Jugovojska je od kraja 1980-ih bila već podpuno u službi velikosrbskog programa i pod nadzorom Slobodana Miloševića. Svoju logistiku je stavila na razpolaganje velikosrbskim snagama u SFRJ. Na ozemljima Republike Hrvatske gdje je postojala srbska zajednica, JNA i velikosrbski agitanti su poticali lokalne Srbe na pobunu i širili strah od novih hrvatskih vlasti, logistikom i oružjem pomagali pučanstvo u pobuni protiv Hrvatske. Pobunjenička djela su pokazivala terorističku narav - blokiranje prometnica, protjerivanje hrvatskog i ostalog nesrbskog pučanstva koje je svo vrieme pokazivalo odanost Hrvatskoj.

U više navrata je JNA intervenirala protiv hrvatskog redarstva (snaga MUP-a) kada bi ove reagirale na pobunjeničke akcie. Sve te akcie JNA su bile pod izlikom mirotvorstva. Velesrbske snage su ušle i u crnogorsko rukovodstvo, pa su uvukle i Crnu Goru u svoja nedjela, a njihova promičba je djelovala i u inim jugo-republikama i pokrajinama sa ciljem slabljenja položaja Hrvatske. Snage JNA su pokušale prisilno zadržati Hrvatsku pod zauzećem i tako izazvale rat koji će kasnije postati poznat kao Domovinski rat. Brojni hrvatski gradovi, najviše Vukovar i Dubrovnik su razoreni na udaru srbskih snaga. Stotine tisuća Hrvata i inih su pobjegle ili su protjerane s zauzetih ozemlja i s graničnih područja sa Srbijom i BiH. Na brojnim mjestima je JNA prisilno iztjerala pučanstvo (etničko čišćenje).

Predsjednik Tuđman je umro 10. prosinca 1999. u 77-oj godini, nakon čega je do tada vladajući HDZ na izborima izgubio vlast i potom je sve u Hrvatskoj do danas pošlo nizbrdo. Većinu u Saboru osvaja ljevičarska "šestojanuarska" koalicia 6 stranaka na čelu sa SDP-om, a za novog predsjednika je izabran Stjepan Mesić. Od ovih počinje nutarnja protuhrvatska "Detuđmanizacija" tj. odhrvaćenje Hrvatske koje se nastavlja eskalaciom do danas. Ovo je izravni posljedak toga što je Hrvatska (uz crvenu Bjelorusiju) jedina od iztočnoeuropskih postkomunističkih država, gdje nije bilo nikakve lustracie dok je u inima sličnim manjeviše izvršena bar neka lustracia (najjača u Iztočnoj Njemačkoj), pa su zato i posljedice kod nas slične Bjelorusiji: povratak komunista, ukinuće jezika, propast naroda itd. Na izborima 2003. godine, na vlast je opet došao radikalno-izmjenjeni (detudjmanizirani) HDZ, ali bez popravnih izmjena u državi pa je uglavnom nastavljena crvena usmjerba prošle vlade, povrh svega još uz porast zloporaba, gospodarskih pljački i razprodaju državne imovine. Hrvatska se učlanila u neke regionalne i medjunarodne organizacie i 21. veljače 2003. kandidira se (bez pitanja narodu) za članstvo u EU čija će biti članica od 1. srpnja 2013. godine.

2009. godine, Hrvatska postaje članicom NATO-a. Nakon ostavke Ive Sanadera, predsjednicom vlade izte godine postaje Jadranka Kosor. U njenom mandatu započinje borba protiv korupcie, jedne od najvećih potežkoća hrvatskog družtva. Nakon 2 (promašena) mandata drugog predsjednika Mesića, 2010. godine za trećeg predsjednika Republike je izabran Ivo Josipović. Krajem 2012. godine, na vlast se opet vraća crvena koalicia ('Kukuriku') pod vodstvom neokomunista (SDP) i ujedno počinje velika socialno-gospodarska kriza u državi, uz negativno-restriktivne reforme školstva, javnih medija, poreza i financia, porast odselitbe, pad rodnosti, itd. Na vlast i rukovodstva u javnim ustanovama i državnim tvrdkama su množtvenim političkim smjenama odozgor uglavnom opet vraćeni bivši (preustrojeni) komunisti, a ciela Hrvatska je odnedavna opet završila u sličnoj političko-gospodarskoj krizi kao i ranije oko Domovinskog rata 1990-ih godina. Od 1. srpnja 2013., Hrvatska je nakon dvadesetak godina opet izgubila i formalnu neovisnost, pa je postala poluovisnom autonomnom državicom unutar zasad konfederalne EU (s perspektivom buduće federacie s još manjim autonomiama), pa je i ta nova Hrvatska uglavnom već usmjerena kao bivša država neizvjestne budućnosti.

Etnički prostor Hrvata

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvati izvan Hrvatske
Danas etnički prostor Hrvata obuhvaća cjelokupan prostor Republike Hrvatske od rijeke Dragonje na zapadu u Istri do Prevlake i Boke Kotorske na jugoistoku te od rijeke Sutle na sjeverozapadu do rijeke Dunava na istoku. Obuhvaća i značajne dijelove Bosne i Hercegovine:

vidi: Hrvati Bosne i Hercegovine

  • Osim većinski homogenog (fizički povezanog) hrvatskog etničkog prostora postoje i autohtone hrvatske manjinske zajednice ili enklave, tako su Hrvati autohtono stanovništvo u nekim područjima nama susjednih zemalja:
  • Boki Kotorskoj, te gradu Budvi i gradu Baru sa širom okolicom u priobalju Crne Gore.

vidi: bokeljski Hrvati

  • Srbija, sjeverna i zapadna Bačka (općine Sombor, Apatin, Subotica, Odžaci, Bać), istočni Srijem (općine Šid, Beočin, Srijemska Mitrovica, Ruma, Stara i Nova Pazova te Novi Sad. Osobito se ističu naselja s Hrvatskom arhitekturom, crkvama i povijesnim znamenitostima u Petrovaradinu, Srijemskoj Mitrovici, Šidu, Hrtkovcima, Slankamenu i starim dijelovima Zemuna (sada Novi Beograd). Postoje i male hrvatske enklave u Banatu. Istočni Srijem nalazio se u sastavu hrvatske države tokom povijesti, tako su hrvatske vojničke postrojbe u sklopu Austro-Ugarske vojske oslobodile cijeli Srijem od Turaka i bio je uključen u sastav Hrvatske sve do 1918. - 45. Na Kosovu postoji sada malena, no vrlo stara hrvatska enklava u mjestu Janjevo i nekoliko obližnjih sela.

vidi: Hrvati u Vojvodini, Bunjevci, Šokci, Hrvati u Srbiji, Janjevci

vidi: moliški Hrvati

vidi: gradišćanski Hrvati

Veći gradovi sa znatnim brojem Hrvata

Kriterij koncentracije je bio velik apsolutni broj Hrvata i/ili značajan postotak Hrvata. Kao stanovnici su uzeti trajno naseljeni i stanovništvo "na privremenom radu".

Država Gradovi
Argentina (barjak).png Argentina Buenos Aires, Rosario, La Plata
Australija (barjak).png Australija Sydney, Melbourne, Perth
Austrija (barjak).png Austrija Beč, Željezno (Eisenstadt)
Missing flag.png ??? Mostar, Sarajevo, Banja Luka
Brazil (barjak).png Brazil São Paulo, Ribeirão Preto
Missing flag.png ??? Tivat, Kotor, Perast
Čile (barjak).png Čile Antofagasta, Santiago, Punta Arenas, Iquique, Porvenir
Italija (barjak).png Italija Trst, Milano
Južna Afrika (barjak).png Južna Afrika Johannesburg, Pretoria, Capetown
Kanada (barjak).png Kanada Toronto, Hamilton, Winnipeg, Calgary, Vancouver, Edmonton
Missing flag.png ??? Budimpešta, Pečuh
Predložak:ZD+X/Nj Frankfurt na Majni, München, Stuttgart, Berlin, Mainz, Hamburg,
Novi Zeland (barjak).png Novi Zeland Auckland
Sjedinjene Američke Države (barjak).png Sjedinjene Američke Države Pittsburgh, Chicago, Cleveland, New York, San Jose, Fresno, Kansas City, San Pedro, Los Angeles
Srbija (barjak).png Srbija Subotica, Sombor, Apatin, Beograd, Srijemska Mitrovica, Petrovaradin.

Poznati Hrvati

Jezik

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatski jezik

Hrvatski jezik je već stoljećima ključna odrednica hrvatskoga narodnog bitka i zato su u njemu i oko njega uporno nametane tolike brojne podvale, kakvih nema u nijednomu inom pogledu hrvatske kulture. Hrvatski javnouporabni jezik nakon god. 1890. dosad pretežito ima osnovicu na jekavskom izgovoru štokavskog narječja tek s manjim utjecajem srednjovjeke čakavice i sjeverozapadne kajkavice: Ove su u Hrvatskoj prevladavale još negdje do god 1850. i manjim dielom do 1918, dok je kod Hrvata u Bosni tada još prevladavala šćakavska ikavica. U pisanju se danas uglavnom rabi hrvatska inačica latinične abecede. Do 16. stoljeća se izvorni hrvatski pretežito pisao hrvatskom uglatom glagoljicom, koja je mjestimice npr. u Istri i na sjevernojadranskim otocima ostala u gradjanskoj javnoj uporabi do 18. st., a samo u glagoljaškoj liturgiji i nedavno sve do 20. stoljeća (kod franjevaca-trećoredaca još do dandanas). Zatim hrvatska pučka književnost manjeviše slična izvorno-hrvatskom pravopisu (pretežito u rimskoj abecedi), na kopnu postoji više od pet ranijih stoljeća, a na Kvarnerskim otocima na glagoljici već od 13. stoljeća.

Kultura

Svetci zaštitnici hrvatskog naroda su Sveti Josip [1] i Sveti Nikola Tavelić. [2]

Poznati hrvatski mariolog o. isusovac Ante Katalinić je u svom djelu Marija - velika nada Hrvata. Marijina nazočnost u povijesti hrvatskog naroda iz 1998. dokumentirao činjenicu da se je tijekom cijele svoje povijesti hrvatski narod osobito žarko utjecao Majci Božjoj i u nju polagao sve svoje nade da ih sačuva od zla i propasti, a s druge strane se Blažena Djevica Marija Hrvatima pokazala najvjernijom zagovornicom i pomoćnicom. [3]

Izvori

  1. ↑ http://www.vecernji.hr/newsroom/news/croatia/3260202/index.do Svetog Josipa, zaštitnika Hrvatske, narod nema običaj slaviti
  2. ↑ Biskupija Đakovačko-osječka Pogled u kalendar
  3. ↑ Crkva u svijetu 33 (1998), br.3, 304-316 Prikazi. Nedjeljko A. Ančić. Prikaz knjige Ante Katalinića: Marija - velika nada Hrvata, Biblioteka "Krunica i život", knjiga 3)

Poveznice

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Hrvati&oldid=45751"